foto: Stevica Mrdja / EyeEm / Getty Images
Javna je tajna da sadašnji političari ne vole kada im novinari postavljaju „nezgodna“ pitanja. Kome se „omakne“ takvo pitanje dobije “koristite svaku priliku da podvaljujete“, „bezobrazni ste jer godinama podvaljujete“, pa i „ne radite svoj posao kako treba“.
Autor: Impuls
Ovo je dio vokabulara kojima su „počašćeni“ novinari, plus zabrane ulaska novinarima pojedinih medija u institucije i organe vlasti s namjerom da im onemoguće obavljanja redovnih poslova i zadataka. Političari često „zaboravljaju“, da je legitimno pravo novinara, između ostalog postavljati pitanja, pa makar ona bila i „nezgodna“.
Javna je tajna, pa i nepobitna činjenica da je u proteklom periodu omiljena „sportska aktivnost“ političara i nosilaca visokih funkcija, bila da se novinari ostave ispred kabineta, pa i po nekoliko sati, čameći čekajući informacije sa „vrlo važnog sastanka“. “Oprostite, što ste ovako dugo čekali, ali razgovarali smo o vrlo važnim pitanjima“, prema (ne)pisanom pravilu jeste najčešći odgovor koji dobiju predstavnici „sedme sile“.
U socijalističkom samoupravnom sistemu i društvu novinare su u političkim govorima nazivali „društveno-političkim radnicima“. Dugogodišnji novinar „Oslobodjenja“, kasnije i Radija BIH, Emir Habul, pojasnio kakva je razlika ovog sadašnjeg i novinarstva u socijalizmu, ali je i činjenica da su novinari znali otvoriti i neke „nezgodne“ teme i pitanja, što tadašnja vlast nije blagonaklono gledala. Mada im je dodijeljen status „društveno-političkih radnika“, ipak su bili novinari. Znali su sačuvati dostojanstvo profesije, suprostaviti se političkim moćnicima.
Banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec, u jednoj od svojih kolumni, za dugogodišnjeg novinara-dopisnika beogradske „Politike“ iz Banja Luke, zapisao je kako se Vezuv Tinjić „nije ustručavao da tadašnjim republičkim drugovima spraši u lice sve što misli, a lokalni rukovodioci su se utrkivali ko će s Vezuvom biti u boljim odnosima“. Kada je u pitanju bila novinarska profesija Vezuv Tinjić, bio je u „u potpunosti svijestan činjenice da pripada zvanju koje posjeduje dostojanastvo i zahtijeva poštovanje“, a isto tako, zapisao je Podgorelec „na vrlo osebujan i orginalan način umio utuvljivati glavonjama“.
O tome svjedoči i kada su novinari pozvani na press-konferenciju kod predsjednika skupštine opštine. Novinari su stigli na vrijeme, ali predsjednik kasni. I dok čekaju, novinarima iz predsjednikovog kabineta doturaju poveće količine kafe i pića. Svako malo, predsjednikovi „portparoli“ obavještavaju „da predsjednik kasni jer je na vrlo važnom sastanku“. A evo kakav je epilog uslijedio, prema onome što je zapisao Slavko Podgorelec: “Vezuv ćuti, ali mi vidimo kako mu para, diskretno iz ušiju kulja. Nakon pola sata (a i 45 minuta od zakazanog termina), eto i druga predsjednika sa `Zdravo drugovi novinari. Kako ste? Jeste l` se poslužili? Eto, ja im`o važan razgovor sa drugom`…U taj čas nadiže se Vezuv: `Slušaj predsjedniče, je... i tebe i tvog druga...Mi smo NOVINARI! I upamti: ja ću umrijeti kao NOVINAR, ali ti nećeš umrijeti kao predsjednik opštine! Ja sad odoh, a vi kako hoćete. Ajd` zdravo!`
Mišo Vidović
