Kristina Ljevak, novinarka sa dugogodišnjim iskustvom u domaćim medijima, uslove u kojima rade novinari i novinarke opisuje kao “jezive”, dok Aleksandar Brezar, novinar javnog servisa, konstatuje kako mu se čini da nikada nije bilo teže baviti se novinarstvom u BiH nego je to danas.
Novinarstvo u bosanskohercegovačkim uslovima je težak i često opasan posao, kažu istraživanja ali i novinari i novinarke sa kojima smo razgovarali, dok ukazuju na katastrofalan tretman i uslove rada, te razne vrste pritisaka kojima su izloženi. Većina tih pritisaka dolazi iz političkih struktura, te njima bliskih ekonomskih krugova. Rezultat je autocenzura koja je, prema nekima, prisutna na istom nivou kao u doba Jugoslavije, kada je Komunistička partija imala punu kontrolu nad medijima.
U vrijeme Jugoslavije, novinari i novinarke su bili “društven-politički radnici” kojima je osnovni zadatak bio promovisanje tadašnjeg sistema. U tom sistemu, kritikovati Partiju i lidere je bilo nezamislivo. Partija je imenovala urednike i direktore, a svi novinari i novinarke su morali biti članovi Partije. U strogo postavljenim pravilima, cenzura skoro da nije bila potrebna jer su urednici nadgledali da rad novinara i novinarki bude u skladu sa propisanim pravilima, dok su oni koji su izvještavali, da bi izbjegli bilo kakve probleme, primjenjivali autocenzuru.
Neposredno prije rata, čak tokom i poslije, medijske slobode u BiH su bile na mnogo većem nivou. No, činjenica da nema napretka u većini oblasti, te da su na vlasti skoro pa oligarhije, uticale su i na medijske slobode kojih je sve manje. Rezultat je autocenzura.
Novinarka Elvira Jukić kaže kako je postojeći stepen autocenzure praktično znači da vlasti novinare i novinarke ne moraju ni disciplinirati, “jer oni već sami znaju kakva je klima u redakciji, gdje naginje uređivačka politika i kako će reagovati urednik”.
Kristina Ljevak, novinarka sa dugogodišnjim iskustvom u domaćim medijima, uslove u kojima rade novinari i novinarke opisuje kao “jezive”, dok Aleksandar Brezar, novinar javnog servisa, konstatuje kako mu se čini da nikada nije bilo teže baviti se novinarstvom u BiH nego je to danas.
Stanje u medijima "jezivo": Kristina Ljevak (foto: Vanja Čerimagić)
Slično govore ostali sagovornici i sagovornice ukazujući na loš ekonomski položaj, pritiske, nesigurnost u radu, nepostojanje sindikata, postojanje neefikasnih udruženja, generalno nepoznavanje i priznavanje radničkih prava…
Generalni zaključak na osnovu niza intervju i istraživanja je da su u BiH novinari i novinarke prekarni radnici koji se, ako ne žele biti bliski saradnici političara, a žele da opstanu, odlučuju na autocenzuru, ili jednostavno napuštaju profesiju. Posljedice trpi široka javnost koja ostaje bez informacija, te bez mogućnosti da donose informisane odluke i na osnovu njih djeluju u javnom prostoru. Postavlja se pitanje, da li takvi mediji imaju smisla?
Potplaćeni i gurniti na marginu
Ured Ombudsmena u Bosni i Hercegovini 2017. godine je napravio istraživanje o uslovima rada u medijima zaključivši da je novinarstvo generalno na mnogo lošijem nivou nego ranijih godina. Prava medijskih radnika i radnica nisu uređena na adekvatan način, zbog čega su ugrožena ne samo njihova socijalno-ekonomska prava, nego i sigurnost.
U praksi to znači da većina novinara i novinarki nemaju zaključene ugovore, mogućnost sindikalnog organizovanja, definisano radno vrijeme, te rade za prilično niske plate. U prilog tome ide činjenica da je Udruženje BH novinari registrovalo 266 napada na novinare i novinarke od 2012. do 2017. godine. Pri tome se mora imati u vidu da su tek dio novinara i novinarki članovi ovog udruženja što znači da dobar dio problema ostaje neprijavljen. Jedan od razloga zašto ne prijavljuju napade je i činjenica da tužilaštvo i policija rijetko reaguju na ove prijave.
Prema dostupnim podacima, plata novinara u BiH je oko 900 km (450 eura), dok su urednici i urednice u prosjeku plaćeni oko 1300 km (oko 650 eura). Prosjećna plata u BiH je oko 800 KM (424 €). Plate su znatno niže u malim, lokalnim medijima.
Dostupni podaci govore i da ne mali broj novinara i novinarki rade neprijavljeni (između 35 i 40 posto), te ne ostvaruju pravo na penziono i zdravstveno osiguranje.
Novinar Semir Mujkić naglašava da su uslovi u nekim dijelovima gori nego u ostatku BiH. “U Sarajevu se raspon uslova kreće od katastrofalnih, u kojima novinari rade neprijavljeni i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja za platu od 300 do 500 maraka (150 do 250 evra), što se nažalost dešava i u javnim servisima, pa do solidnih i jako dobrih uslova u pojedinim i rijetkim redakcijama”.
Istovremeno, u BiH, kao i ostatku regiona, postoje neprofitni mediji koji se često finansiraju iz stranih donacija i tek njihov položaj je izuzetno komplikovan. Ni ovdje nisu jasne vlasničke strukture, ko određuje pravila rada, niti kome se novinari i novinarke mogu žaliti u slučaju kršenja prava, što ih ne čini puno drugačijim od privatnih medija. Razlika je da dok lokalni javni i privatni mediji trepe pritiske lokalnih vlasti i moćnika, u medijima koji opstaju na donacijama, razne vrste pritiska, samo suptilnijih, dolaze od njihovih donatora.
Još jedan problem na koji ukazuju sagovornici i sagovornice u ovom istraživanju je da postojeći mediji sve češće zapošljavaju nekvalifikovane i neobrazovane novinare i novinarke, kojima je lakše manipulisati, ali i koji ne poznaju osnove profesije te se bave više prenošenjem tuđih tekstova i stavova.
Mobing je još jedan problem o kojem se tiho govori u medijskim krugovima, a tek rijetki se odluče prijaviti takve slučajeve, dok su rezultati prijava gotovo nepostojeći.
Medijsko reketiranje
Činjenica je da generalno u svijetu novinarstvo postaje sve manje cijenjena profesija, te da su pritisci na medije primjetni kako u manje razvijenim, tako i u visoko razvijenim zemljama koje se diče stepenom dosegnute demokratije. Brojne muke novinari i novinarke dijele sa kolegama i kolegicama u svijetu, no razlika je da dok u dijelu zemalja traje konstanta borba za ova prava, pa čak i u zemljama u okruženju, koju vode postojeća udruženja i sindikati, u BiH je takvih napora malo ili ih nema.
U istraživanju “Sužavanje javnog prostora”, autorica Lejla Turčilo i Belma Buljubašić, stoji kako je najveći problem za novinarske slobode u BiH, i za uslove rada u medijima, “kombinacija političkih i ekonomskih pritisaka”, te ukazuju na slučajeve kada oglašivački novac biva korišten u svrhe ucjena na medije “i njihovo prisiljavanje da pišu u skladu s interesima oglašivača i s njima po/u/ vezanih političkih elita”.
“Na medijskoj sceni u Bosni i Hercegovini već se ustalio termin ‘medijskog reketiranja’ koji podrazumijeva pritisak privatnih medija na određene elemente sistema u svrhu ostvarivanja određenih partikularnih interesa vlasnika/ca medija, u zamjenu za ‘kupovinu šutnje’, odnosno nekritikovanje vlasti. Ovaj je pritisak latentan i teško dokaziv, ali se, posredno, može primijetiti i u vezi između afirmativnog pisanja o određenim kompanijama, na primjer, koje su, istovremeno, i veliki oglašivači u određenom mediju,” navodi se u ovom istraživanju.
Aleksandar Brezar konstatuje da ima osjećaj da nikada nije bilo teže baviti se novinarstvom. “Mislim da su kolege i koleginice najugroženiji prvo niskim i neredovnim primanjima koji, s obzirom da živimo u tranzicijskom društvu koje teži kapitalističkom uređenju, njima stvaraju svakodnevnu presiju preživljavanja, što ih onda čini podložnim raznim vrstama pritisaka”, kaže dodajući da su kolege i kolegice i generalno nesigurne i rade u prekarim uslovima, “posebno u privatnom sektoru gdje se otkazi, čini mi se, mogu udjeljivati čak i ako se uredniku ili vlasniku ne sviđa nečija frizura, a kamoli u slučaju da se novinar ili novinarka usprotive odlukama koje se kose sa etikom struke, i dobijamo jedan vrlo loš ‘koktel’".
Primarni vid vršenja pritiska
Brezar ukazuje i na razne vrste pritisaka, koji nerijetko dolaze od političara koji imaju neku vrstu vlasničkog odnosa. “Jako se teško oduprijeti pritiscima da se nešto uradi ‘po nalogu’, ako vam s druge strane egzistencija visi o koncu. To je primarni vid vršenja pritiska, taj materijalni. Mislim da postoje i slučajevi gdje se poseže za podobnim a ne sposobnim kadrom, pa se nad takvima ne mora toliko vršiti pritisak koliko su i sami spremni da rade samo ono što im se kaže, bez nekog kritičkog pristupa datom zadatku.”
Dugogodišnja novinarka koja je radila u javnom servisu, a sada u privatnom mediju, slaže se da su uslovi za rad izuzeto teški, mada naglašava da sama nije bila žrtvom nepostojanja sistema.
Ipak, prisjeća se kako je dok je radila na javnom sevisu plata bila redovna, “ali stalno nas je pratila najava da već sljedećeg mjeseca možda neće biti tako, da je RTV taksa slabo naplativa, da se treba štedjeti na putovanjima i slično”, kaže.
“Nerviralo nas je u informativnom desku kada bismo čuli da BiH ide na Eurosong, ali da zato nismo u finansijskoj mogućnosti pratiti neki izuzetno važan događaj, recimo, u Zagrebu.”
Ipak kaže da je svjesna pritisaka koji se vrše na novinare i novinarke kako javnih tako i privatnih medija, te da se oni manifestuju na razne načine. “Mnogo puta sam se našla u situaciji da prilikom snimanja nekog intervjua, ili slanja zahtjeva za intervju, sagovornik vrlo nevješto skreće pažnju na činjenicu da poznaje direktora televizije ili izvršne producente, te da će ih pozvati telefonom, i slično. Shvatala sam to kao neku vrstu prijetnje, ali ni u jednom slučaju temi nisam pristupila drugačije, niti sam kalkulisala na način – hoće li me to u nekom smislu ugroziti. Shvatam to kao njihov problem, ne kao svoj.”
Prisjeća se situacije u kojoj joj je Fahrudin Radončić, medijski mogul i političar, prije sedam ili osam godina prijetio je da bi upravo zbog priče koju je radil i u kojoj se on spominjao mogla ostati bez posla, dok su njegovi mediji je pokušavali diskreditirati na ličnoj osnovi.
Aldin Arnautović ima iskustvo privatnih, javnih i neprofitnih medija. Kaže da uslovi u kojima generalno gledajući radi većina novinara i novinarki “nisu niti zadovoljavajući niti dostojanstveni”. “Postoji pritisak i on ima različita lica. Od autocenzure samih novinara do pritisaka koje provode njihovi nadređeni ili nadređeni njihovih nadređenih. Obično je najjači pritisak od menadžmenta kuće, a taj pritisak se pravda i često maskira u ‘potrebu da se preživi i opstane na tržištu’ ili u borbi sa konkurencijom”.
Semir Mujkić smatra da je najpogubnija vrsta pritiska ekonomska, no, dodaje, “vlastodršcima i vlasnicima kapitala u BiH nisu mrski ni drugi načini pritisaka poput lažnog optuživanja u javnosti, anonimnih i javnih prijetnji i slično”.
Izuzetno tamna slika medija u BiH u ovom trenutku, te činjenica da postoji autocenzura, ukazuje na to koliko je teško biti novinar i novinarka u ovoj zemlji danas. Najteži dio je što se trenutno rješenje ne nazire, jer teško da bilo koje udruženje ili postojeće organizacije se bore za radnička prava novinara. Dodatno situaciju usložnjava nepostojanje sindikata, ili inicijative o sindikalnom organizovanju.
Ovi prekarni uslovi rada uticali su na to da je skoro pa nestala solidarnost među radnicima i radnicama u medijima, što naravno njihov položaj čini još težim. Također izostaje podrška javnosti koja generalno ima malo povjerenja u medije. U slučajevima napada na novinare i novinarke, rekacija postojećih udruženja se svodi na javne osude, što ima malo i nikakvog efekta.
* Ovaj tekst objavljen je u sklopu regionalnog projekta "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije", podržanog od EU i deo je programa „Zaštita slobode medija i slobode izražavanja“, koji realizuje Hrvatsko novinarsko društvo kao deo projekta „Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnost novinara Zapadnog Balkana“. Projekat je realizovan kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja: Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Udruženja novinara BiH, Hrvatskog novinarskog društva, Udruženja novinara Kosova, Udruženja novinara Makedonije i Sindikata medija Crne Gore.
