Nevidljivo onečišćenje

Dok štetno djelovanje industrijskog društva možemo golim okom vidjeti, elektromagnetsko onečišćenje, jednu od nuspojava informacijskog društva, teže je uočiti. Ipak, učinci masovnog korištenja modernih sredstava komunikacije, poput mobilnih telefona, kao i elektroničke infrastrukture i opreme, nisu zanemarivi, a regulaciji ovog fenomena zasad se ne posvećuje dovoljno pozornosti

Premda korištenje elektromagnetskih valova nije novost, tehnike i razmjeri njihove uporabe lansirali su nas u novo tehnološko doba, u kojem ta upotreba ide sve do granice zasićenja radiofrekvencijskog spektra.¹ Nije pretjerano reći da se radi o eksploataciji ograničenog prirodnog resursa, budući da je na jednoj točki i u jednom valnom području mogućnost emitiranja signala ograničena zakonima fizike, odnosno rizikom interferencije. Pravo korištenja frekvencija telekomunikacijskim operaterima naplaćuju države, a s današnjom rasprostranjenosti telefonije i mobilnog interneta ekonomski, financijski i strateški ulozi znatno su se povećali.

Na ovim novim tržištima dominira doktrina izuzimanja operatera od odgovornosti, barem na početku, dok ne učvrste svoju poziciju. Tako je europska direktiva o elektroničkoj trgovini pružateljima internetskih usluga i web-hostinga osigurala imunitet po pitanju prenesenog sadržaja. Možemo li, vođeni istom logikom, dozvoliti neodgovornost operatera kada populaciju izlažu elektromagnetskim valovima čija neškodljivost nije dokazana?

Međunarodni centar za istraživanje raka (IARC)² svrstao je visokofrekventno elektromagnetno polje (telefonija, Wi-Fi, Bluetooth) u kategoriju “potencijalno kancerogenih za čovjeka” (skupina 2B)³. Ova klasifikacija potaknula je detaljno ispitivanje veze između korištenja mobilnih telefona i rizika od raka. Nekoliko opsežnih studija upravo je u tijeku. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), postoje naznake povezanosti dugotrajne izloženosti elektromagnetskim valovima i nekih vrsta raka. Takav je zaključak donesen nakon analize jedanaest dugoročnih epidemioloških studija kod redovitih korisnika mobilnih telefona⁴. Među značajnijim sudskim odlukama su one njemačkog Saveznog upravnog suda5 i talijanskog Kasacijskog suda⁶, koje su priznale postojanje profesionalne bolesti povezane s izlaganjem elektromagnetskim valovima, u slučaju poslova upravljanja radarom i onih poslova koji zahtijevaju intenzivno korištenje mobilnih telefona. Neke su studije već dokazale vezu između dugotrajne izloženosti električnim poljima niske frekvencije u blizini dalekovoda i pojave malignog tumora⁷. IARC je 2002. godine također ta polja ekstremno niskih frekvencija svrstao u skupinu 2B⁸.

Štoviše, uz sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti (Multiple chemical sensitivity, MCS), već priznatog u međunarodnoj klasifikaciji bolesti WHO-a, pojavio se i sindrom intolerancije na elektromagnetska polja, odnosno elektromagnetska preosjetljivost (EHS). Često se opisuje kao posljedica dugotrajne izloženosti visokoj razini zračenja, a oni koji pate od ovog sindroma postaju preosjetljivi i na niže razine zračenja⁹. Osim simptoma koje su pacijenti opisali, radna skupina profesora Dominiquea Belpommea ustanovila je i dijagnostičke alate koji počivaju na biomarkerima i medicinskom oslikavanju¹⁰. Premda zdravstvene agencije još uvijek ne prepoznaju uzročno-posljedičnu vezu, nitko ne osporava potencijalni invalidni karakter ovog sindroma, koji se počinje uzimati u obzir u sve više država.

Kome (ne) trebaju podaci o rizicima?

Građani žele da se političke odluke vezane za okoliš i zdravlje donose na temelju vjerodostojnih i provjerenih informacija. Međutim, postoje tri prepreke koje usporavaju postizanje konsenzusa o štetnosti elektromagnetskog zračenja. Prva je nepovezanost znanstvenih disciplina koje se bave ovom problematikom. Dok elektromagnetski valovi spadaju u domenu fizike, proučavanje njihovih posljedica na ljudsko tijelo istovremeno zahtijeva specijalističku medicinu (neurologiju, internu medicinu, imunologiju, genetiku, epigenetiku...) i specijalističku biologiju. Ovaj bi se problem mogao riješiti osnivanjem međunarodnih znanstvenih mreža s, primjerice, publikacijom referentnih studija poput mreže Bioinitiative. Druga prepreka je preskakanje etapa znanstvenog dokazivanja. Kad se ustanovi veza između izlaganja i bolesti trebaju uslijediti toksikološke studije, a potom i biološke. Budući da je rasprostranjenost mobilnih mreža relativno recentan fenomen, još uvijek nema mnogo studija koje ispituju dugotrajnu izloženost njihovom utjecaju.

I konačno, treća su prepreka sukobi interesa koji kompromitiraju takozvano “temeljno” istraživanje. Neke radne skupine primaju direktnu ili indirektnu (putem fiktivnih fondacija) potporu od velikih operatera iz informacijskog sektora. Iako to neće uzrokovati direktno falsificiranje rezultata, moglo bi imati suptilniji utjecaj, poput pristranosti pri postavljanju hipoteze ili favoriziranja određenih metoda. Tome svjedoči činjenica da postoji tek neznatan broj studija posvećenih biološkim posljedicama dugotrajne izloženosti, koje su potencijalno najozbiljnije, za razliku od onih o termičkim posljedicama prilikom kratkotrajnog izlaganja (koje zagrijava tkiva), čiji je utjecaj jako ograničen. Znanstvena istraživanja još uvijek se ne provode zbog znanosti same ili zbog općeg interesa: interesne skupine koje ih vide kao sredstvo legitimacije trude se držati ih pod svojim utjecajem.

Možemo dovesti u pitanje i relevantnost studija provedenih od strane nekih državnih agencija koje nemaju na raspolaganju rezultate istraživanja dovoljno široke zajednice znanstvenika. Vođenje evidencije o studijama koje utvrđuju bezopasnost elektromagnetskih valova, kao i onih koje utvrđuju njihovu štetnost, neće donijeti napredak u znanosti, niti će informirati one koji donose odluke. Bilo bi logičnije kad bi znanstvenici koji su direktno radili na ovakvim studijama vladajućima omogućili uvid u kvalitativne ishode studija, van svake sumnje u sukob interesa.

Francuski primjer

U Francuskoj se s novim onečišćenjima, poput onih koje generiraju elektromagnetski valovi, postupa po principu predostrožnosti, koji je prvo bio dijelom Zakona o zaštiti okoliša, da bi 2005. godine postao ustavnom normom u članku 5. Povelje o zaštiti okoliša. Danas je, pak, princip predostrožnosti stalna meta napada koji namjerno unose konfuziju između štete koje su pretrpjeli pojedinci – koja je u nadležnosti suda – i opasnosti od masovne štete na koju se princip predostrožnosti zapravo odnosi. Prema tome, trebalo bi budno pratiti provodi li se princip predostrožnosti te tražiti odgovornost države. Kad su u pitanju elektromagnetska polja, može se reći da su uvjeti u kojima su usvojena regulacijska ograničenja izlaganja zabrinjavajući.

Odluka o ograničavanju izlaganja javnosti elektromagnetskim poljima u Francuskoj donesena je 3. svibnja 2002. godine, između dva kruga predsjedničkih izbora, bez ikakve javne rasprave i zaobilazeći ministra prostornog uređenja i zaštite okoliša, ekologa Yvesa Cocheta. Tekst se ograničio na prihvaćanje neobvezujućih tehničkih normi temeljenih na jednoj zastarjeloj studiji koja, po spomenutom principu, naglašava termičke efekte povezane s kratkotrajnim izlaganjem, a zanemaruje biološke efekte dugotrajnog izlaganja. Suprotno raširenom (i održavanom) uvjerenju, visoke granične vrijednosti nikako nisu rezultat politike koja se brine o javnom zdravlju, već prvenstveno odražavaju izbore industrije. Premda su bile jako diskutabilne i prije dvadeset godina, ove granične vrijednosti telekomunikacijskim operaterima praktički osiguravaju nekažnjivost.

Dajući prednost smanjenju izloženosti elektromagnetskim poljima nad razvitkom digitalnih mreža, zakon donesen 9. veljače 2015. godine, takozvani Laurence Abeille, mogao bi olakšati rasprave koje su, kad se određuju granične vrijednosti, prisutne uvijek i u svim područjima. Naime, osim što je francuska Regulatorna agencija za elektroničke komunikacije (Arcep) sada zadužena za nadziranje “visoke razine zaštite okoliša i javnog zdravlja”, isto tako bi trebala prestati biti samo autoritetom za regulaciju konkurentskog tržišta teleoperatera i početi doprinositi zaštiti javnog zdravlja. Osim toga, francuska Nacionalna agencija za frekvencije (ANFR), koja nije nezavisna agencija nego javna ustanova, trebala bi biti zadužena za istraživanje “atipičnih točaka”, odnosno “mjesta na kojima razina izloženosti ljudi elektromagnetskim poljima bitno prelazi onu na državnom nivou”. Popisivanje ovih točaka predstavlja napredak jer bez obzira što je razina imisije (koncentracija onečišćujućih tvari u zraku) na tim mjestima abnormalno povišena, nalazi se unutar graničnih vrijednosti. Međutim, unatoč ovom napretku još uvijek je prisutno mnogo kontradikcija i anomalija.

Prije svega, takozvana “Digitalna Republika” danas je više centralizirana nego ikad prije. Odlučujući da će postavljanje odašiljača u skladu s principom predostrožnosti prepustiti specijalnoj policiji u nadležnosti državnih vlasti, francuski Državni savjet u velikoj je mjeri gradonačelnicima oduzeo moć djelovanja. Ovo preuzimanje kontrole direktno se kosi s ambicijama decentralizacije. Zakon Abeille tome je pokušao doskočiti i ponovno omogućiti javnu raspravu na lokalnoj razini. No odluka pod brojem 2016-1106, iz 11. kolovoza 2016. godine, upućuje na vijećanje na razini departmana, gdje sve članove vijeća odabire prefekt.

Nezaštićeni radnici i potrošači

Nadalje, položaj u koji su stavljeni radnici zabrinjava na više razina. U slučaju elektromagnetskih polja mikrovalova, granične vrijednosti njihovog izlaganja dvaput su veće od onih koje se odnose na cjelokupnu javnost. Naime, pretpostavlja se da su radnici bolje informirani o rizicima svoje sredine od opće javnosti zbog grafičkih upozorenja i označenih sigurnih zona. Međutim, sve veći broj sudskih sporova pokazuje suprotno. Doktori iz sektora medicine rada, koji imaju ključnu ulogu u zaštiti radnika, nisu educirani ni za analizu rizika vezanog za elektromagnetske valove, ni za dijagnostiku novih bolesti poput elektromagnetske preosjetljivosti. Zar se ovim pitanjem ne bi trebali baviti socijalni partneri?

Naposljetku, paradoksalno je da se u liberalnoj ekonomiji ne poštuje ni sloboda izbora potrošača, ni pravo vlasništva. Neki od kooperanata tvrtki koje su zadužene za upravljanje električnom mrežom prisiljavaju ljude na korištenje takozvanih “inteligentnih” brojila, poput francuskog Linkyja, što je protuzakonito. Kad se uzme u obzir njihovo korištenje elektromagnetskih valova i njihova nova svrha (sakupljanje osobnih podataka, izvanjsko upravljanje instalacijama potrošača), ove naprave ne mogu se više nazivati jednostavnim brojilima. U slučaju da se žele suprotstaviti ovom novom načinu distribucije i potrošnje, i općine i potrošači za to imaju dobre pravne temelje. Zar raznovrsnost ponude ne bi trebala biti jedna od obilježja liberalizacije?

Regulacija elektromagnetskih polja istovremeno predstavlja društveno pitanje i presudan aspekt zakona o okolišu, o energiji i o telekomunikacijama. Ubuduće bi u javnoj raspravi o elektromagnetskim valovima trebale sudjelovati udruge, socijalni partneri, građani, ali i pravnici! A strah od tehnološke isključenosti ili tehnološkog nazadovanja više se ne smije stavljati u prvi plan, jer upravo zahtjevniji standardi zaštite trebaju biti snažan poticaj tehnološkog razvitka.

Olivier Cachard

S francuskog prevela: Blanka Ražov/LeMondeDiplomatique

* Olivier Cachard je profesor prava na Institutu François-Gény pri Sveučilištu u Nancyju. Odvjetnik i autor djela Le Droit face aux ondes électromagnétiques, Lexis-Nexis, Pariz, 2016.

1 Radio valovi koriste se za prijenos signala (zvukovi, slike, podaci), a njihova frekvencija (između 300 GHz i 0 Hz, odnosno duljine od jednog milimetra do beskonačno) niža je od one vidljivog svjetla. Frekvencije su podijeljene na valna područja: kratki valovi (HF) koriste se u aeronautici, metarski valovi (VHF) koriste se za FM radio i u pomorstvu, a decimetarski valovi (UHF) koriste se za GSM telefoniju, Wi-Fi itd.
2 International Agency for Research on Cancer (IARC) je specijalistička agencija Svjetske zdravstvene organizacije sa sjedištem u Lyonu.
3 “Non-ionizing radiation, part 2 : Radiofrequency electromagnetic fields”, IARC Monographs on the Evaluation of Carcinogenic Risks to Humans, vol. 102, Lyon, 2013.
4 Skupina autora, “Cell phones and brain tumors : A review including the long-term epidemiologic data”, Surgical Neurology, vol. 72, br. 3, Amsterdam, rujan 2009.
5 Savezni upravni sud Njemačke, Leipzig, odluka 10. travnja 2014.
6 Talijanski Kasacijski sud, Rim, odluka 10 listopada 2012.
7 Skupina autora, “Childhood cancer in relation to distance from high voltage power lines in England and Wales, a case-control study”, The British Medical Journal, London, lipanj 2005.
8 “Non-ionizing radiation, part I: Static and Extremely Low Frequency (ELF) Electric and Magnetic Fields”, IARC Monographs on the Evaluation of Carcinogenic Risks to Humans, vol. 80, 2002.
9 Dominique Belpomme, Comment naissent les maladies... et que faire pour rester en bonne santé, Les Liens qui libèrent, Pariz, 2016.
10 Dominique Belpomme, Christine Campagnac i Philippe Irigaray, “Reliable disease biomarkers characterizing and identifying electrohypersensitivity and multiple chemical sensitivity as two etiopathogenic aspects of a unique pathological disorder”, Environmental Health, vol. 30, br. 4, London, 2015.