Minulog utorka u Mostaru je u hotelu Bristol promovisana pomalo čudesna knjiga Dragana Markovine. Naslov joj je “14. februar 1945.”. Riječ je, dakle, o onom istom datumu kada je, prije tačno 78 godina, oslobođen Mostar. Grad bi se, eto tako toga dana morao zvati slavljenikom. Normalno bi bilo i ponešto pripadajućeg slavlju. Bar malo organizovanog veselja na ulicama, možda i vatromet, posebno osvijetljen Stari most, neki prigodni kulturno – zabavi programi, govor sa sjećanjima na pobjedu itd. itd.
Autor Zlatko Dizdarević
Toga nije bilo. Mnogo je i onih koji vjerovatno u slavlju ne bi učestvovali, nije malo ni onih “opreznih” koji bi na razne načine bili protiv bilo kakvog javnog “provociranja” jer vjeruju da je ipak bolje da sve prođe u miru…
U noći promocije vlastite knjige Dragan je kazao novinarima kako je “14. februar 1945.” napisan kao “poruka pomirenja ljevice i desnice u njegovom rodnom gradu…” Nema sumnje, mislio je ljudski, dobrohotno, svjestan da mira tu sada nema, a bez mirenja biće sve gore, pa dokle? Poruka je civilizacijska i, važno je, od nekoga razumnog iz mlađe generacije.
Pitanje je danas, ima li onih koji svjesno i ciljano u Mostaru predvode postojeći “nemir” i žele li ga se odreći, a toliko im je profitabilan na sve moguće načine. Sve do potpunog nemirenja.
Učestvujući u promociji pomenute knjige, zapravo čudovišnog romana – kombinacije istinskih opisa ljudi i događaja u tom jednom danu prije 78 godine, ali i fikcija koje su sasvim na tragu stvarnih storija o ljudima i njihovim reakcijama, osjećanjima i činjenjima tada – imao sam potrebu da kažem kako se svjedoku cijele priče i ambijenta minulog utorka nekako spontano nametnulo pitanje: Ko smo to mi uopšte danas, gdje smo kao društvo bili prije nekoliko decenija, i kuda to sada svi skupa idemo dalje…
Podugo se činilo da znamo šta se dešavalo onda, u krvavom ratu, kao što znamo i kako smo na razvalinama poslije toga rasli, uz sve sjene iz bliske prošlosti. I evo “narasli” dovde kada Markovina, nakon sjajnih prikaza uporno i brutalno različitih aktuelnih tumačenja i onoga rata i godina nakon njega veli da knjigu pruža kao “ruku pomirenja…” A Grad poodavno sa šeretskim i veselim motivima opjevan pjesmom “Nema jada do Mostara grada” da bi se bukvalni smisao tog raspjevanog nekadašnjeg nestašluka nadvio danas nad Stari most u svom najbrutalnijem značenju.
Putevi Grada i oko njega kojima se danas hodi, kobajagi isti kao prije, a sada im ni nalik, uopšte se više i ne ukrštaju jer vode ciljano i neskriveno potpuno različitim stranama. I mnogima na njima, svega toga bolno svjesnima pa ipak najčešće šutljivima.
Za razliku od sjećanja mnogih od nas, na drugoj strani iste istorije su očigledno entuzijastično napaljeni željom da zaborav jedinstvene ljudske prošlosti Mostara bude još brže preknjižen u neku sasvim drugačiju budućnost.
Onaj, u knjizi toliko jednostavno, istinito i ljudski posmatrani 14. februar ’45. jeste bio i ostat će istorijski dan za Mostar. Herojski. Ovjenčan pobjedom i novim vizijama. Jednostavno mostarski, u svakom smislu tog pojma i realnosti. Pa i drugačiji i prije i tada i poslije od mnogih drugih, samo formalno većih gradova u bivšoj državi. Ali to, eto, mentalna dekadencija raznih politika i provenijencija danas po svaku cijenu nastoji promijeniti upornim pokušajima prepoznatljivo malih ljudi – ne uopšte samo pojedinaca. Onakvih kakvi nisu bili čak ni mnogi ondašnji, organizovani ili zabludjeli negativci iz dirljivih priča Dragana Markovine.
Malo je gradova u kojima su pobjede jedne strane i razni ljudski porazi one druge isprepleteni intimno, poput onih u pričama i Fra Lea i Aure, i Predraga i Mehe, Sinemaskop Hrvoja, Bicikliste, Hamze, Olge i Cvitana, Vicka i Fra Dominika, popa Jovana i mnogih drugih. Pa i na način na koji su toga dana konačno vodili ljubav Samuel i Marija uz jednostavno pitanje:”Jebi ga Marija, jel došlo vrijeme konačno, a ona odgovorila – jeste Samuele, došlo je. Neka život pobijedi…”
Dragan je sve to sažeo jednostavno i sjajno: “Mostar – život – Novi krug…
A danas, eto, nije nakon svega pitanje – ko to 14. februara 2022. životinjski pohara sedam stotina kamenih ploča sa imenima partizana što izginuše za Mostar, jer Grad zna ko je – već ko te zlikovce do posljednje kapi krvi već osam mjeseci organizovano, planski i po svaku cijenu brani od Mostara i zločinački krije od pravde. Jer je cilj da golemo, zajedničko, antifašističko, pobjedničko nad jadnim, krvoločnim a istorijski malim, jednoznačnim i poslušnim, ne smije više tamo postojati. Što zbog zaluđeno šovinističko-zločinačkog mentaliteta grupa i njihovih lidera, što zbog miliona koji bi se eto baš “tamo” u novim kriminalima mogu steći čišćenjem terena časne istorije. I sve to još uz optužbu, pristiglu sa “demokratski izabranog vrha” nekada potpuno drugačijeg grada, da su mostarski antifašisti što pohode to mjesto danas “sijači mržnje i podjela…” Jadno da jadnije ne može biti.
Ovo što je danas projekat uništavanja sjećanja na prošlost sa strane jedne obale, i jadnog oportunizma šutnje sa druge obale, zapravo je potpuno gubljenje smisla Mostara oličenog i u imenu i jedinstvenoj gromadi Starog.
Kada Most u gradu koji se zove Mostar izgubi svoj osnovni, pa i jedini smisao vlastitog imena, a to je neupitna potreba slobode povezivanja i prelaska na drugu obalu – onda je sasvim blizu kraj jedne epopeje rijetko viđene na Balkanu, stoljećima. Ma ko ostao tamo sa jedne i druge strane ciljano srušenog, pa obnovljenog Mosta. I tada samo na tren ostaje nada da takva brutalna realnost ne može biti jača i smislenija od života.
Životne priče Dragana Markovine spašene u ovoj knjizi ilustracija su nekadašnje neuništive svakodnevnice u međuljudskim odnosima, danas prljavo, a zapravo ciljano profiterski podijeljenog društva. One optimistima bude nadu da je možda i pored svega neuništivo čudo nove pobjede, pa i sa povremenim odgodama, genetski ugrađeno u elementarni smisao ovoga grada. Eto i kada se s radošću zapjeva ona veselju pripadajuća – Nema jada do Mostara grada. Uz neupitno vjerovanje da kenje neće pobijediti.
Zato knjigu valja pročitati negdje u samoći, za svoju dušu, bez potrebe da se išta ikome objašnjava o sudaru dobra i zla na način evo ponovljiv možda samo u Mostaru. Ta nada o snazi dobra prepoznatljiva u knjizi, koja isplivava pa i uz potpunu svijest o ponovnom programiranom pumpanju zla, sluti da su čuda moguća. Ma koliko malih dolazilo sa kamenjara duhovne zabarikadiranosti u Grad kraj Modre rijeke.
U suprotnom, biće sasvim normalno ono što je zločinački nenormalno poput legalizacije razvalina Partizanskog groblja sa svastikom iscrtanom na kamenom ulazu. I u glavama i dušama rušilaca, naručilaca i profitera tog zla.
Bilo bi onda normalno da ni Stari most više ne bi imao smisla.
