Neki se ljudi sa ovoga svijeta ispišu tiho, dok o drugima odjekuje na sve strane... Čini mi se da ni u smrti svi nismo jednaki... A kažu da je Ona samo promjena svjetova, te kao i Život voda istoga mora...
Povodom smrti prof.dr. Đorđa Slavnića
Piše i uredila: Medina Džanbegović Mohamed
Ima dana kada mi se ništa ne radi, ne čita pošta, ne odgovara, nikome ne objašnjava, ne piše na portalu... To su moje žute minute, koje potraju, ovisno kako su izazvane...
Jučer mi je Facebook poslao obavijest da je Đorđetu Slavniću rođendan. Ni takva čestitanja redovito ne pratim. Ništa lično... Jednostavno, ne obratim pažnju...
Ali nekadašnjem asistentu, koji nam je prije rata na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo) držao vježbe iz Istorije svjetske drame i pozorišta, I i II, na drugoj i trećoj godini, požurih odmah sa mobitela uputiti želju: Sretno i dugovječno!
Ne prođe malo, javi mi se prijateljica na privatnu poštu. Kaže da je prof.dr. Đorđe Slavnić umro prije mjesec dana! Zaprepaštena, brzo izbrišem napisano, upalim kompjuter, odem na njegov profil, u šoku gledam smrtovnicu i posljednje pozdrave čovjeku, koji je umro 30. juna 2015. u svojoj 55. godini.
„Sve su mu oduzeli i više nije mogao da izdrži, a toliko je još toga mogao da nauči masu generacija, ali kao da je to bitno, bitno je da oni koji pojma nemaju žive, rade, zarađuju. Nek' im život bude pakao. On je bio pravi čovjek samo u pogrešnom vremenu. Ponosna sam što sam s njim dijelila 25 godina života“, riječi su supruge Tamare, kćerke pjesnika Izeta Sarajlića.
Neki se ljudi sa ovoga svijeta ispišu tiho, dok o drugima odjekuje na sve strane... Čini mi se da ni u smrti nismo jednaki... Iščitah našu konverzaciju. Uvijek smo se persirali. Napisah i novi status, na što je Ivana Bačanović, koja je Slavnića poznavala još kao dječaka, prokomentirala: „Ono što me još više potreslo jeste činjenica da njegova matična kuća, Filozofski fakultet u Sarajevu, nije odreagirala na način koji se podrazumijeva. Ustvari, ne čudi me, na tom fakultetu su ostali mediokriteti uz časne iznimke. Neka mu je pokoj duši, dječaku koji se nikako nije mogao snaći u vučijim vremenima, kada znanje i obrazovanje ništa ne znače, kada treba zaposliti kadrove kojima se neobično sviđa biti na Filozofskom. Valjda im se čini da će postati pametniji?“
Na to je Tamara Sarajlić Slavnić odgovorila: „Gospođo Ivanka, pričao mi je Đorđe o Vama, hvala Vam na lijepim riječima o mom dragom mužu, a tako malo ko ih je u ovom gradu imao za njega. Neka im je na čast. Kada je bio rat jedini je bio tu i na Filozofskom fakultetu a sada nije valjao nikome. To ga je i ubilo. Možete misliti kako je meni i našem sinu. Neka žive i rade svi ti idioti i pokvarenjaci.“
Osim što smo stalno sarađivali na prvom portalu Ex-Yu Voice-a, sjećam se kako smo zajedno radili i na obilježavanju dvadesetogodišnjice smrti profesora Josipa Lešića prije dvije godine, čiji je Slavnić bio asistent. Tada spomenicu nismo do kraja završili, a da je imao istinskoga dara za pisanje, pokazuje i sjajan tekst, još nigdje objavljen, što mi je tada poslao, a koji ću ovdje prenijeti.
I za kraj, kažu da je Smrt samo promjena svjetova, te kao i Život voda istoga mora. Neka obojica, prof. dr. Josip Lešić i prof. dr. Đorđe Slavnić, u miru počivaju!
JOSIP LEŠIĆ – MIRNI ČOVJEK IZ SEČUANA
(Napisao: Đorđe Slavnić)
Što sam stariji, prirodno je, sve se više sjećam nekih ljudi koji su obilježili moju mladost i moje duhovno i profesionalno formiranje. Taj staračkimanir sve češće me vraća na profesora Josipa Lešića koji je otišao dvadeset četvrtog majskog dana prije 20 godina, u tužnim, ružnim i dramatičnim okolnostima baš kao iz njegovih romana. No, ovaj put neću ni o tim okolnostima o čemu mnogo bolje može da svjedoči njegova supruga, neću ni o Josipu Lešiću kao mom profesoru i prvom pretpostavljenom u akademiji koji me je učio prvim koracima ne samo u struci nego i u radu sa studentima, ni o akademiku Josipu Lešiću koji je svojim opusom ne samo zadužio ovu „hladnu i gladnu“ zemlju nego je i učinio boljim mjestom za život bivajući svijetla tačka nama, njegovim studentima i saradnicima kao i brojnim čitaocima njegovih djela i gledaocima njegovih predstava. Ovaj put bih o Josipu Lešiću čovjeku, s kojim sam prekratko radio i živio.
Ako bih na malo prostora koliko dopušta prigodno sjećanje, morao nešto da istaknem onda je to jedna ljudska osobina koja je obilježavala našeg profesora kao čovjeka – on je naime bio veliki „slušač“. Nikad se nije isticao ni nametao svojim ponašanjem, riječima ili snagom ličnosti. Bio je to miran, tih čovjek koji je među nepoznatim ljudima najviše volio značajno da ćuti i da pažljivo – sluša. A znao je jako sugestivno da sluša i da brzo procjenjuje ljude i situacije, svima je poklanjao sluh ali rijetkima svoju riječ, kako bi rekao Šekspirov Polonije, a kad bi govorio bilo je to mirno, odmjereno i kratko. Svaka mu je bila na mjestu, što bi rekao narod. A to je davalo težinu i važnost njegovim riječima koje su uvijek bile birane, najčešće promišljeno pogođene ili pak šaljivo ironične kada je bio raspoložen. Tek u rijetkim situacijama kao što su fakultetska predavanja ili porodična okupljanja, progovarao je iz njega pripovjedač i kozer, čovjek ogromnog iskustva, bezgranične erudicije i osebujne mašte.
Na časovima koji su se svojom nepretencioznošću i diskretnim šarmom razlikovali od drugih, dominirala je ne samo velika ljubav prema drami i pozorištu, erudicija i načitanost nego i mnoštvo pitoresknih baroknih detalja ne samo iz dramske nego posebno iz pozorišne istorije. Naime, Josip Lešić je veći dio svog života proveo kao reditelj širom naših prostora tako da je samo pozorište poznavao u dušu i proces nastanka predstave za njega je bio dobro poznat teren. Ni sam nije znao koliko je različitih tekstova i klasičnih drama što domaćih što stranih autora postavio. Zato je svakog pisca i svako djelo o kome nam je predavao znao da obogati, osvježi i približi zanimljivim i šaljivim anegdotama i epizodama nastalim tokom postavljanja tog pisca i njegovog teksta tu i tu, tamo i tamo. O svima je znao nešto zanimljivo, istinito i duhovito da kaže, od glumaca preko reditelja do pisaca samih. Znao je, rječju da dočara magiju teatra i zaživljavanja pozorišne predstave, znao je da vas uvuče u bajku scene a da to i ne osjetite. Zato smo njegova predavanja slušali bez daha, kao najzanimljiviju priču o čarobnoj umjetnosti i njenom oživljavanju na sceni.
U trenucima kada bi se našao s rijetkima koji su se mogli smatrati njegovim prijateljima ili sa saradnicima koji su dijelili njegovu strast i interes, znao se opustiti i šaliti se na sebi svojstven način. Naime, malo ga je ko čuo da se grohotom smije, bilo je to rijetko i prigodno ali je zato, raspoložen, volio da bocka i zadirkuje ljude, da ironizira i parodira, ponekad čak i s gorčinom i tugom ali nikad pretjerano, zajedljivo ili maliciozno. I tada je znao mjeru, i tada je znao ljudsku dušu a kakvu je sam imao pokazao je u svojim kapitalnim istorijskim romanima o značajnim likovima iz bosanskohercegovačke kulturne istorije među kojima mu je opsesija bio mostarski bard Aleksa Šantić.
Izvor: Ex-Yu Voice
