Konačno sam napustio pokret ali bio je to dug i spor proces. Počelo je kad sam bio u supermarketu s mojim mlađim sinom, koji je crnca nazvao pogrdnim imenom. Kada sam vidio da ponavlja moje pogreške posramio me puno više nego što sam se sramio svojih vlastitih izbora.
Nekad sam bio skinhead. Charlottesville me zastrašuje.
Volio bih se nadati. Umjesto toga, gledam kako nova generacija bijelih nacionalističkih i rasističkih organizacija cvjeta pred našim očima.
Sjećam se kako sam kao skinhead na području Los Angelesa 1980-ih gledao omiljeni videozapis sa svojim kolegama ekstremistima. To je bio snimak pokolja u Greensborou 1979., kada su članovi Ku Klux Klana pucali i ubili petoricu ljudi na demonstracijama radnika u Sjevernoj Karolini. Nekoliko automobila je parkiralo, članovi KKK-a skočili su iz vozila, ubili skupinu komunista, a zatim su se odvezli.
Smijali smo se.
Prošlog vikenda, vijesti iz Charlottesvillea donijele su uspomenu kako okružen bijelim rasistima u mojoj staroj kući promatram naš neobičan izbor zabave za petak navečer. Danas, naravno, možete pronaći isječke poput ovih na mreži. U tim danima, ekstremističke skupine koristile su kupnju poštom, gdje bi mogli kupiti VHS kazete. Tamo smo kupili taj film.
Prije mnogo godina sam prestao biti skinhead. Međutim, sada imam neugodni déjà vu dok gledam snimke krvavih događaja u Charlottesvilleu. Bijele rasističke organizacije moga vremena bile su različite, ali nakon istraživanja takozvanih "alt-right" skupina, vidjevši nasilje ovog vikenda, shvaćam da su sve previše slične. Danas mrze iste manjine kao i mi. Prihvaćaju iste teorije zavjere. Konzumiraju iste vrste propagande.
No, postoji jedna ogromna razlika: ovi noviji izdanci su daleko uspješniji nego što smo ikad mogli sanjati. Kada vidite mnoštvo od nekoliko stotina koje korača ulicom otkrivena lica, kada njihov vrhovni vođa Richard Spencer drži konferenciju za novinare nekoliko dana nakon što je jedan od njegovih sljedbenika ubio ženu, te ugošćuje novinare u svojem domu, postaje jasno koliko je zastrašujuća ova nova generacija ekstremista. Pametniji su nego što smo mi bili. Bolje su povezani.
Previše sebe prepoznajem u onim licima iz Charlottesvillea punim mržnje. Njihove diskretne kaki hlače, bijele polo majice i plave veste su oštrije od zastrašujućih borbenih čizama i crvenih tregera koje smo nosili, ali vidim svoj stari život u tim slikama svejedno. U stvarnosti njihov pokret raste, a meni nije teško razumjeti zašto. Znam kako je lako upasti u rasističku skupinu i postati tako strastveno posvećen cilju da postane nezamislivo odreći ga se.
Nisam bio regrutiran u bijele rasističke skupine. Nije bilo potrebe za tim. Ja sam ih sam potražio. Kada je crnac ustrijelio mog brata imao sam deset godina (srećom, nije umro), a ta trauma se kod mene manifestirala kao duboka rasna mržnja. Kasnije, kad sam imao 17 godina, nekoliko prijatelja i ja pretukli smo mladog gay čovjeka i ostavili ga na ulici da umre. (Njegovo je ime Matthew Boger i godinama poslije dok sam radio u Muzeju tolerancije u Los Angelesu smo se sreli, gotovo slučajno).
U početku su me odbijali, vjerujem iz straha od infiltracije policije, što je prilično uobičajeno. Prijavio sam se za vojsku i bio sam odbijen zbog medicinskih razloga. Bijele rasističke organizacije postale su moj način borbe za moju zemlju. Tako sam vozio gotovo 200 milja do kuće nacionalnog vođe za bijeli arijski otpor. Pronašao sam ga u telefonskom imeniku. Poslao je nekoga da me provjeri i pola sata kasnije sjedio sam u njegovom dnevnom boravku i razgovarao o politici. Dao mi je posjetnicu lokalne skupine kojoj sam se priključio nekoliko tjedana kasnije. Nije bilo procesa inicijacije. Pridružio sam se.
Ono što me posve radikaliziralo bio je zatvor. Nekoliko godina nakon tog gotovo smrtonosnog premlaćivanja Bogera, nekolicina skinheada i ja napali smo iranski par i crnca u supermarketu u La Verne, Kalifornija. Osuđen sam na godinu dana u zatvoru u Los Angelesu. Danas, zahvaljujući više saveznih i državnih zakona o zločinima iz mržnje, moja bi kazna vjerojatno bila znatno dulja. Kada sam izašao bio sam još opsjednutiji rasama. Osjećao sam se više viktimiziranim onim što sam smatrao židovskom kontrolom države i policijom - paranoičnim zabludama koje sam kupio zbog alternativnih medija koji sam konzumirao umjesto mainstream tiska.
Moja rastuća radikalizacija me tjerala dalje u bijeli nacionalistički pokret. Kretao sam se između dvije skupine - White Aryan Resistance i Hammerskin Nation - i zbog visokog profila prirode zločina, stekao sam neku slavu. Novi su regruti bili lagani cilj.
Uronjavao sam sve dublje. Na mojem dnevnom poslu u industrijskoj građevini bilo je 12 kolega skinheada, pa sam imao malo interakcija s ljudima izvan rasističkih krugova. Više se nisam pouzdavao u glavne vijesti - čitao sam samo vijesti odobrene od organizacije, tako da nisam shvatio koliko je moja percepcija svijeta udaljena od stvarnosti.
U bijelim rasističkim i drugim domaćim terorističkim organizacijama postoji jasna podjela između onih podzemnih i onih koje su vidljive. Veća je vjerojatnost da će domaće terorističke napade izvesti članovi podzemnih skupina. Smatrao sam se glasnikom neke vrste. Distribuirao sam letke u srednjim školama i na fakultetima i radio na telefonskoj liniji moje glavne skupine, White Aryan Resistance, za četiri okruga. Moji prijatelji i ja smo preuzeli newslettere naše organizacije, prebacili ih i isporučili - svaki je imao i naš broj telefona za slučaj da primatelj ima još pitanja. Zbog ove propagandističke uloge, zapovjeđeno mi je da se udaljim od dečki za koje sam znao da bi mogli izrađivati bombe i skladištiti oružje. Ukoliko bi se ustanovilo da imam bilo kakve veze s njima, diskreditirao bih organizaciju i čitav pokret.
Nismo uspjeli ublažiti našu sliku, ali današnje desničarske skupine u velikoj mjeri su to uspjele. To može objasniti zašto su ljudi bili toliko šokirani da vide nasilje na subotnjem skupu. Kad sam bio povezan s starijim bijelim rasističkim skupinama, govorili su nam da idemo na koledž, da puštamo kosu, da ne nosimo tetovaže, da se pridružimo vojsci, da se, ako je moguće, uključimo u utjecajne poslovne i političke uloge kako bismo postali cijenjeni dijelovi društva. Današnji alt-right pokret to je učinio počevši sa Spencerovim "think tankom" koji se naziva Institutom nacionalne politike, a zatim i prosvjedima kao što je bio onaj u subotu koji je bio organiziran pod bezazlenim imenom Unite the Right (Ujedinimo desnicu), kao da je imao više veze s konzervativnom politikom nego sa bjelačkim rasizmom.
Konačno sam napustio pokret ali bio je to dug i spor proces. Počelo je kad sam bio u supermarketu s mojim mlađim sinom, koji je crnca nazvao pogrdnim imenom. Kada sam vidio da ponavlja moje pogreške me posramio puno više nego što sam se sramio svojih vlastitih izbora.
To je bilo početkom 90-ih godina, a u mojem dijelu Kalifornije svi su znali za moje prošle zločine. Počeo sam putovati zbog posla, posjećivati nova mjesta, osobito na jugu, susrećući nove ljude. Često, ti ljudi nisu bili bijeli, a što je još važnije, nisu znali tko sam. Kad sam se vratio i ponovno ušao u izoliranu društvenu mrežu, gdje su mi prijatelji bili okruženi istim teorijama zavjere koje sam jednom i sam prihvaćao, zajedničke iluzije bile su šok za mene. O kakvom ti rasnom ratu govoriš? Mislio sam. Nismo u ratu.
Danas razmatram čimbenike koji su me držali u bijelom rasističkom pokretu i mislim da oni moraju biti jači nego ikad. Moji zatvoreni medijski izvori i propagandni videozapisi, glazba i književnost nabavljani putem pošte bili su jedna stvar početkom 90-ih godina. Danas svatko s pametnim telefonom može utonuti u sate i sate promatranja YouTube videozapisa sa ekstremnim desničarima, od stvarnih Hitlerovih obožavatelja do umjerenijih likova poput alt-right YouTubera Paula Josepha Watsona, koji širi istu rasnu paranoju bez otvorene nacističke ideologije. Na društvenim medijima lako je pronaći istomišljenika sa drugog dijela zemlje koji mogu afirmirati vaš svjetonazor s likovima i retweetima. Mi smo imali samo naše pamflete i čizme, što je otežalo izgradnju nacionalne podrške.
Ne morate ići mnogo dalje od prošlog vikenda da biste shvatili što je ova difuznija, tehnološka mreža ekstremista učinila kako bi se povećala i bolje kanalizirala istu mržnju koju sam nekada i sam gajio.
Danas, rasistički skinheadi poput onih koje poznajem prilično su izumrli u Sjedinjenim Državama. Odrasli su i imaju obitelji, a poznajem i neke koji su poput mene odbacili svoje prošle udruge i posvetili svoje živote borbi protiv mržnje koja nas je nekoć obuzimala. Samo nekoliko godina nakon što sam prekinuo sve moje veze s bivšim bijelim rasističkim prijateljima, otišao sam na spoj sa Židovkom iz Teksasa. U braku smo 18 godina.
Volio bih se nadati. Umjesto toga, gledam kako nova generacija bijelih nacionalističkih i rasističkih organizacija cvjeta pred našim očima. Nikada se više nisam bojao za budućnost naše zemlje.
Timothy Zaal je savjetnik i redoviti govornik u Muzeju tolerancije u Los Angelesu. Danas radi s bivšim rasistima i pomaže im da napuste daleko pravo i postanu sretni i produktivni pojedinci.
