fbpx

Neka budem i pod šatorom, samo da nisam pored nasilnika

Sigurna kuća u Zenici 21 2 Imrana Kapetanovic 810x541

Partnersko i srodničko nasilje nad ženama ne bira starosnu dob, stepen obrazovanja i ekonomski status.

Piše: Tamara Zablocki/Diskriminacija.ba

Još uvijek u svojim dvadesetima, s diplomom srednje škole s kojom bi lako našla zaposlenje, naša prva sagovornica u zeničkoj sigurnoj kući je već pola godine i ostat će ondje dok njen slučaj ne dobije sudski epilog. Nasilje je trpjela od supruga, ponajviše psihičko, povremeno i fizičko.

„Trpjela sam uvrede, viku, izazivanje straha, kontrolu, manipulacije, prisile. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak u kojem sam shvatila da sam izgubila samopoštovanje. Odlučila sam to sasjeći u korijenu.“

Jedna je od rijetkih žena koje su smogle snage nasilnika napustiti već nakon prve godine preživljenog nasilja. Od pomoći je bilo to što su komšije jedne prilike pozvale policiju, te je posredstvom policijskih službenika smještena u sigurnu kuću kojom rukovodi Medica Zenica. Ondje je dobila potrebnu psihološku pomoć, savjete i informacije. I najvažnije – shvatila je da je žrtva nasilja. Žene nasilje obično trpe godinama, decenijama, često ni ne prepoznajući da su žrtve.

INFOGRAFIKA SIGURNE KUCE

„Najteži dio je bio priznati da sam žrtva nasilja. Žrtve teško prepoznaju nasilje, a osim toga, u psihičko nasilje je teže uprijeti prstom, ali rane koje ostavlja teže zacjeljuju od onih koje ostavlja fizičko.“

U sigurnoj kući je, kaže, imala dovoljno vremena za sebe i mir da o svemu razmisli, a stekla je i nova znanja i vještine koje su joj pomogle da vrati vjeru u samu sebe.

„Danas se osjećam kao druga osoba. Vidim da sam jaka i da mogu sve. Voljela bih poručiti ženama da ne trpe, da budu hrabre i jake, svjesne svoje važnosti. Život je kratak, cijenite ga i ne dopustite nikom da vam ga uništava.“

Sigurna kuća Sarajevo 2 Imrana Kapetanovic

Naredna sagovornica od prve je starija skoro trideset godina. Žena u pedesetim godinama, u sarajevskoj sigurnoj kući koju vodi Fondacija lokalne demokratije smještena je već godinu, zajedno s kćerkom koja ide u srednju školu. S mužem je provela više od trideset godina, a posljednjih pet zajedničkih godina psihičko i fizičko nasilje je eskaliralo do mjere koju poredi s mukama ratnih logoraša.

„Preživjela sam logor. Nije mi dao da jedem, da pijem vodu, da uzimam lijekove, da ložim vatru, odvojio me je od prijatelja i porodice. A bilo me je sram prijaviti nasilje. Od nasilja sam se i razboljela, završila sam u bolnici, a kad sam se vratila, nasilje se nastavilo. Prijetio mi je da će me ubiti.“

S kćerkom je na kraju trčeći pobjegla iz kuće u trenutku nepažnje nasilnika, te je smještena u sigurnu kuću. O suprugu je godinama bila ekonomski ovisna, te joj u sigurnoj kući pomažu da ostvari pravo na penziju. Zdravlje joj je narušeno, svakodnevno pije lijekove za brojna stanja koja su posljedica pretrpljenog nasilja. Ipak, nakon što je u sigurnoj kući dobila mir i sigurnost, priliku da misli o budućnosti, da se psihički oporavi i stane na noge, vjeruje u bolje sutra.

Sigurna kuća Sarajevo 4 Imrana Kapetanovic

„Neka budem i pod šatorom, samo da imam mir, samo da nisam pored nasilnika. Poručila bih svim ženama da se ne stide prijaviti nasilje, da se spasu od nasilja čim prije. Mnoge su žene i ubijene trpeći nasilje, možda bih i ja bila ubijena.“

Posljednjih godina učestalije nasilje od srodnika – najčešće sinova

Žene se za pomoć obično javljaju nakon dugogodišnje izloženosti psihičkom i fizičkom nasilju, ali i seksualnom i ekonomskom, ističe Sanja Sahačić, psihologinja u sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije, jedinoj sigurnoj kući u Kantonu Sarajevo koja pruža pomoć ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, kao i djevojkama žrtvama seksualnog nasilja, incesta i porodičnog nasilja. Osim najučestalijih oblika nasilja nad ženama – psihičkog i fizičkog nasilja od partnera, u posljednjih nekoliko godina učestalije se javlja psihičko i fizičko nasilje od srodnika, najčešće sinova.

„Riječ je o težim oblicima nasilja, a najčešće se radi o ženama koje su samohrane majke i godinama se nose s problematičnim ponašanjem sinova, te ovi slučajevi zahtijevaju i drugačiji pristup.“

Sigurna kuća Sarajevo 6 Imrana Kapaetanovic

Sigurne kuće ženama koje su preživjele nasilje osim krova nad glavom omogućuju da se, sklonjene od uticaja počinioca nasilja, porodice i okoline u kojoj nailaze na osude, psihički stabilizuju, uključe u psihosocijalni tretman, a potom i da počnu raditi na osamostaljivanju i osnaživanju. Ondje dobijaju pomoć pri ostvarivanju prava i planiranju budućnosti, priliku za prekvalifikaciju, sticanje novih znanja i vještina na osnovu kojih se zapošljavaju ili samozapošljavaju.

„Puno žena koje su prošle naše kurseve se zaposlilo. Upravo imamo primjer firme otvorene u Željeznom Polju u kojoj će na poslovima krojenja i šivanja košulja namijenjenih izvozu biti zaposleno 20 žena koje su prošle naše edukacije“, navodi Fatima Čajlaković-Mešanović, socijalna pedagoginja u Medici Zenica.

Nasilje se prijavljuje češće nego ranije

Nerazumijevanje dinamike nasilja u porodici još uvijek je prisutno u bh. društvu, čak i među stručnim osobama koje su tu da žene koje su preživjele nasilje upute u sigurnu kuću – policajcima i socijalnim radnicima, kao i među onima koji odlučuju o njihovom finansiranju – različitim nivoima vlasti, te se dešava i da neke opštine poruče sigurnim kućama kako na njihovom teritoriju nema nasilja u porodici.

Sigurna kuća Sarajevo 8 Imrana Kapetanovic

Da se stvari ipak kreću nabolje govori podatak sigurnih kuća iz Zenice, Mostara i Sarajeva kako se nasilje u porodici prijavljuje učestalije nego što je to bio slučaj, recimo, prije deset godina.

„Naš SOS telefon žene danas više pozivaju, osvještenije su nego što su bile ranije“, ističe Sanja Sahačić.

Istovremeno, statistički pokazatelji o broju žena i djece zbrinutih u sigurne kuće ne odražavaju stvarni obim nasilja u porodici, pa čak ni broj prijavljenih slučajeva nasilja, navodi Lejla Heremić, socijalna pedagoginja i porodična savjetnica u Medici Zenica.

„Često se i prijavljeni slučajevi nasilja u porodici u zapisnicima zavedu kao incidenti ili narušavanje javnog reda i mira, bez obzira što su rađene brojne edukacije s policijskim službenicima, ali u našoj sredini se uvriježeni stavovi i svijest sporo mijenjaju. Nažalost, ne dođu sve žene do sigurne kuće i mi stalno ističemo da nije isto biti žrtva nasilja u Zenici, u Tešnju, u Zavidovićima, u Visokom, jer pomoć žrtvama i smještaj u sigurnu kuću zavise od volje političkih rukovodilaca da podrže sufinansiranje smještaja žrtava nasilja, kao i od spremnosti profesionalaca da se uključe u rješavanje tog problema.“

Sigurna kuća Sarajevo 12 Imrana Kapetanovic

Zašto žrtva, a ne nasilnik, mora napustiti svoju kuću?

Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju u vezi sa sigurnim kućama u javnosti jeste koliko je dobar model po kojem žena koja je preživjela nasilje, nerijetko s djecom, napušta svoj dom, a počinilac nasilja ostaje u svom domu. Zakon, istina, predviđa zaštitnu mjeru udaljenja nasilnika iz porodice, ali ne postoji rješenje za smještaj nasilnika, a niko ne može 24 sata dnevno dežurati ispred kuće i spriječiti ponovno suočavanje s nasilnikom, ističu u Medici Zenica.

„To bi bilo izvodivo u idealnom sistemu, kada bi socijalni radnici i radnice posjećivali žrtvu u kući, te kada ne bi imala na gornjem spratu svekrvu koja će je svakodnevno ‘ružiti’ što joj je otjerala sina iz kuće. Mi ne živimo u takvom okruženju. U našem okruženju, to bi otvorilo prostor za ponovnu viktimizaciju žrtava od strane okoline i porodice“, navodi Heremić.

Žene koje su pretrpjele nasilje nerijetko se naposljetku vraćaju nasilniku, a naše sagovornice ističu da razlog za to nije uvijek ekonomska ovisnost o partneru, kako se obično misli, već psihološka ovisnost o porodičnom životu, čija se težina zanemaruje.

„Vraćaju se i zato što vjeruju da će se nasilnik promijeniti, ali mi uvijek naglašavamo da je za promjenu nužno da počinilac nasilja potraži stručnu pomoć. Jako je važno raditi s počiniocima nasilja“, naglašava Sanja Sahačić.

Psihosocijalni tretman počinilaca nasilja jedna je od zaštitnih mjera koje sud izriče u slučajevima nasilja u porodici. Za tretman su zaduženi centri za mentalno zdravlje, a s počiniocima koji se dobrovoljno jave rade i organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici. Ipak, uspješnost provođenja ove mjere u praksi je upitna, ističe Elmir Ibralić, psiholog u Udruženju Vive žene koje rukovodi sigurnom kućom u Tuzli.

„Počinioci nasilja se obično jave na tretman zbog straha da će izgubiti ženu, dijete ili neke druge privilegije. Krenu na tretman kako bi vratili žrtvu nazad, a kada se to desi, počnu dolaziti sve rjeđe, da bi na kraju odustali. U praksi je tako da čak i kad sud izrekne ovu mjeru, što je rijetko, počinioci najčešće zaobiđu tretman, a što je još apsurdnije, ne snose nikakve posljedice za to.“

Prema Ibralićevim riječima, da bi psihosocijalni tretman počinilaca nasilja uspio, potrebna je angažovanost cijelog sistema, jer se rad s počiniocima može razvijati samo u uslovima u kojima sistemi zaštite žena koje su preživjele nasilje zaista funkcionišu, jer u protivnom može dodatno ugroziti njihovu sigurnost.

„Tretman nije čarobni štapić i na njega ne treba gledati kao na jedino i najbolje rješenje. Najbolji način borbe protiv nasilja je koordinisani pristup zajednice i jednoobrazno razumijevanje porodičnog nasilja, kao i multidisciplinarni pristup svih institucija.“