Nitko se ovdje ne slaže s namjerom države da se Centar za radioaktivni otpad gradi u našoj općini. Ali nismo sigurni kako to možemo spriječiti, kažu mještani Dvora i okolice, kivni zbog netransparentnosti cijelog procesa. S pravom, jer država je odluku o zbrinjavanju tog otpada na lokaciji vojnog skladišta Čerkezovac donijela mimo njih i lokalne vlasti
Autor Dragan Grozdanić
Sve je manje svijeta stalno nastanjenog u Pounju, ali su njihove brige zato svjetske. Nalazimo ih u kafiću preko puta općinske zgrade u Dvoru. Trojica lokalaca uz pivo, živo raspravljaju: o zadnjem nepotrebnom ratu zbog kojeg se nismo razvili poput Švicarske, o vječnim političarima i strankama koje odavno nisu nizašto, o visokom PDV-u i porezima koji osiromašuju narod, o Europskoj uniji koja se ni u čemu ne može mjeriti s bivšom Jugoslavijom, o Gavrilovićevom mesnom doručku koji je nekad tako dobro mirisao…
Rijeka Una je pod nosom, a podno Trgovske gore nalaze se izvori pitke vode. Hoćemo li to sve izložiti riziku od zagađenja? Pratimo mi šlepere koji idu prema vojsci ili se spuštaju cestom dolje… – govori Valentina Škripić
– A što ćemo s Čerkezovcem napraviti, ljudi? – zapitao se potom ozbiljno Milan Žilić.
– Nitko se ovdje ne slaže s namjerom države da se Centar za radioaktivni otpad gradi u našoj općini. Ali nisam siguran na koji način to možemo spriječiti – dopunjava ga njegov prezimenjak Gojko.
Do Čerkezovca, vojnog logističkog kompleksa na južnim rubnim obroncima Trgovske gore, udaljenog nekoliko kilometara od centra Dvora, treba proći naseljem Matijevići, pokraj izvora pitke vode uz šumski put i zapuštenog omanjeg autobusnog stajališta – potom ni makac dalje. Naoružani vojnik s druge strane kapije ozbiljno nas upozorava da je zabranjeno zadržavanje i snimanje. Odlazimo do najbližih kuća u Matijevićima, udaljenih dvjestotinjak metara od vojne baze. Mještani su prilično uznemireni, a sve zbog medijskog otkrića da Ministarstvo obrane i Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, zajedno s drugim stručnim tijelima, navodno tajno sastanče i pripremaju projekt uspostave Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Čerkezovcu. Pritom neuvjerljivo zvuče usputni demantiji ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića, koji je predaju tog vojnog objekta njegovom ministarstvu nazvao medijskom spekulacijom. Budućim Centrom za zbrinjavanje radioaktivnog otpada trebao bi ravnati Fond za financiranje razgradnje i zbrinjavanje radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva NE Krško (Fond NEK). O tim navodima, ali i drugim nepoznanicama vezanima uz taj projekt, poslali smo upit spomenutim akterima, no do završetka ovog teksta odgovore nismo dobili.
Bilo kako bilo, uspostava Centra za zbrinjavanje nisko i srednje radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva propisana je Vladinim Nacionalnim programom provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva iz srpnja prošle godine. Prema tom državnom dokumentu, za zbrinjavanje i skladištenje radioaktivnog otpada iz NE Krško, na koje se Hrvatska elektroprivreda kao 50-postotni vlasnik nuklearke obavezala međudržavnim ugovorom sa Slovenijom iz 2002., određena je upravo ‘preferentna lokacija Čerkezovac’, s tim da se ‘skladište planira uspostaviti do 2023. godine, dok se odlagalište planira uspostaviti do 2058. godine’.
Premda Vladin Nacionalni program izričito navodi da nacionalni sustav zbrinjavanja radioaktivnog otpada mora biti organiziran tako da se osigura dostupnost informacija, edukacija javnosti i pravo javnosti na sudjelovanje u procesu odlučivanja, stanovnici općine Dvor, mahom srpske nacionalnosti, zakinuti su uglavnom za sve navedeno. S pravom su kivni jer je država odluku o skladištenju radioaktivnog otpada u njihovu kraju donijela mimo lokalne vlasti i stanovnika općine Dvor. Svoje protivljenje uspostavi Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada više od pet hiljada stanovnika općine iskazalo je 2014., putem ukupno devet građanskih zborova. Na dvjema javnim raspravama iz 2016., održanima u Dvoru i Zagrebu, također je izraženo protivljenje ovom projektu.
Sporan je način određivanja lokacije. Osim toga, općina nema informacije što se dešava na Čerkezovcu i na sastancima u Ministarstvu zaštite okoliša. Ako mi nemamo informacije, neće ih imati ni građani. No priča još nije završena – ističe Nikola Arbutina
– Nije to jučerašnja priča. Znamo mi dobro što se tu događa, ovdje živimo, samo nas nitko ne doživljava. Već godinama sumnjamo da kamioni s Čerkezovca odvoze i dovoze nepoznate tvari. Jedino ne znamo o čemu se točno radi. Gore su hangari, pa je moguće da upravo iz njih odvoze vojni materijal. Zatim će u njih dovesti taj nuklearni otpad. Ali nas nitko ništa ne pita, samo znamo da narod ovdje danomice umire od raka i srčanog udara – kaže nam Mira Basrak iz Matijevića.
Netaknuta priroda, izvori pitke vode, ekološka poljoprivreda i rijeka Una koja par stotina metara niže razdvaja Hrvatsku i Bosnu, Dvor i Novi Grad (Bosanski Novi), čine ovo mjesto, smatra naša sugovornica, idealnim za život. Ali umjesto da država nekim drugim projektima oživi ovaj ratom uništen kraj, ona ga šalje nazad u Danteov pakao.
– Možda ne bismo imali razloga strahovati ako bi taj otpad bio odložen prema svim propisima, ali s obzirom na to da se kod nas nijedna cesta ne može napraviti transparentno, kako da budemo mirni? Svi smo ljuti, ali nam to ne pomaže. Opravdanja države da ovdje nema ljudi, da je sve napušteno i da bi zato baš tu skladištili opasan otpad, ne stoje. Svi smo razočarani, možda bi i moj sin došao ovamo živjeti, ali se zbog neizvjesnosti i ponašanja države ne usuđuje – govori Mira Basrak.
Suprotno argumentaciji državne vlasti, baš u Matijevićima od sedamstotinjak stanovnika ima priličan broj mladih obitelji s djecom. Među njima ima i povratnika, ali i došljaka. U dvorištu obitelji Škripić djeca veselo poskakuju i utrkuju se biciklima.
– Tko zna kakva su to vojna skladišta na Čerkezovcu, pričali su da moraju biti posebno obložena kako taj radioaktivni otpad ne bi isparavao – priča nam njihova majka Valentina Škripić, koja se zbog ljubavi preselila u to pogranično pounjsko naselje.
– Šteta, umjesto da u Čerkezovcu pokrenu turistički ili kakav drugi vrijedan projekt, država dovozi nuklearni otpad. Pa rijeka Una je pod nosom, a podno Trgovske gore nalaze se izvori pitke vode. Hoćemo li to sve izložiti riziku od zagađenja? Pratimo mi šlepere koji idu prema vojsci ili se spuštaju cestom dolje, pod policijskim rotirkama i pod sirenama – dodaje.
U Javorniku, također pograničnom selu, asfalt je položen malo prije rata, ali je ulegnut i popucao, što nije čudno jer je njime odonda prošlo na tone teške vojne mehanizacije. Stočar i poljoprivrednik Mile Trivanović (83) također je uplašen zbog mogućeg skladištenja radioaktivnog otpada na Čerkezovcu.
– Slušam da se radioaktivni otpad najzad mora razgraditi, da ne može ostati vječno uskladišten, mora se deponirati u zemlju. A naokolo su jarci, izvori, potočići i oni se svi ulijevaju u Unu. Ako se taj otpad ne deponira kako spada, ne samo da će naškoditi nama i Bosanskom Novom, nego će ulijevanjem Une u Savu sve loše otići dalje do Slavonskog Broda – govori Trivanović.
Ni njemu, kao ni drugim stanovnicima tog kraja, puno toga nije jasno, recimo zbog čega je baš Čerkezovac odabran kao lokacija za skladištenje radioaktivnog otpada.
– Najgore će biti kad NE Krško 2043. prestane s radom. Jer sav otpad opet mora doći kod nas. A taj otpad je najopasniji, najzagađeniji. O tome sam slušao i gledao. Neće biti zdrave hrane, niti će ta šuma biti zdrava. Nitko je neće htjeti ložiti, ako prihvatimo ovdje taj nuklearni otpad. A izgleda da smo ga već prihvatili – kaže Mile Trivanović.
U usputnim razgovorima s ostalim mještanima na prvoj crti uz Čerkezovac, koji uz povećan oprez bdiju nad dvorišnim ogradama, doznajemo da sa svakom aktualizacijom projekta skladištenja radioaktivnog otpada momentalno pada interes za kupnju kuća u pounjskom kraju. A one se, sada sa svim priključcima, ionako prodaju za samo pet do deset tisuća eura.
– Sporan je način na koji se došlo do određivanja lokacije na Čerkezovcu. Političkim lobiranjem u Saboru isključene su ostale tri predviđene lokacije, na Papuku, Psunju i Moslavačkoj gori, tako da je ostala samo Trgovska gora – kaže nam Nikola Arbutina, načelnik Općine Dvor.
– Uzmemo li u obzir da je struka odredila te četiri lokacije, ona je trebala do kraja odrediti i jednu od njih kao krajnju za skladištenje nuklearnog otpada. Treba reći i to da u prostornom planu Sisačko-moslavačke županije i Općine Dvor nije ucrtana lokacija na Čerkezovcu kao mjesto budućeg zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz NE Krško – dodaje Arbutina.
Pa ipak, lokacija na Trgovskoj gori ucrtana je u Programu prostornog uređenja RH iz 1999. godine. I to u naselju Majdan, udaljenom petnaestak kilometara od Čerkezovca, no od te se lokacije, iz razloga javnosti nepoznatih, naposljetku odustalo.
– Ono što nije transparentno učinjeno je to da općina nema informacije što se dešava na Čerkezovcu i na sastancima u Ministarstvu zaštite okoliša. Ako mi nemamo informacije, neće ih imati ni građani. No priča nije završena, još ima vremena da se djeluje. Država tek mora izraditi Studiju strateške procjene utjecaja zahvata na okoliš na mikrolokaciji Čerkezovac, čime se mora potvrditi da je ta lokacija uopće pogodna za zbrinjavanje radioaktivnog otpada – ističe Arbutina.
Domeće da je decidirano protiv skladištenja radioaktivnog otpada na Čerkezovcu, čime zastupa stajalište građana svoje općine. Jednakog stava je i općinsko vijeće, ali i građani susjednog Novog Grada u BiH, kao i cijeli Unsko-sanski kanton. No, kako kaže Arbutina, taj stav je bio aktualan do lanjskog donošenja Nacionalnog programa, a u međuvremenu je iz BiH zavladala šutnja.
– Otkako je država donijela taj Nacionalni program, do danas nemamo nikakve informacije o tome što se, kad je riječ o zakonodavnom okviru, događa na lokaciji Čerkezovac. Kao načelnik zatražio sam te informacije od Ministarstva unutarnjih poslova koje je preuzelo prava i obaveze Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji je prestao s radom s prvim danom ove godine. MUP nam se do danas nije obratio. O tome da se vojni objekt treba primopredati Ministarstvu zaštite okoliša i energetike doznao sam također iz medija. Nemam također nikakve informacije o sastanku na državnom nivou. Uputio sam stoga i dopis Ministarstvu zaštite okoliša da mi kažu što se od lani do danas dešava na lokaciji Čerkezovac. Sve to sam dao na znanje Fondu NEK – nabraja načelnik Arbutina.
A Daniel Pavlić, dugogodišnji ekološki aktivist iz obližnje Hrvatske Kostajnice, nekidan je uputio dopis Ministarstvu državne imovine s molbom da udruzi Ekološka kulturna scena, čiji je predsjednik, ustupi na korištenje vojarnu Čerkezovac. U njoj bi se zbog blizine Une organizirali međunarodni volonterski ekološki kampovi i razni festivali s projekcijama, radionice za proizvodnju zdrave hrane, edukativni seminari za budućnost u suživotu s prirodom… Sve bi to, smatra Pavlić, pokrenulo razvoj kontinentalnog turizma.
– Što reći? Nikoga nije briga za to što Dvor i cijelo Pounje nešto ne žele. Gdje su tu ljudska prava? To traje već 18 godina i od prvih dana sve je netransparentno, s puno nejasnoća. Ljudi ne znaju ništa i zato se opravdano boje. A Fond NEK kaže da je potrošio 1,5 milijuna kuna u posljednje dvije godine za informiranje javnosti. Možete li to zamisliti? Ni bosanska strana već treću godinu ne dobiva nikakve informacije oko projekta s hrvatske strane – kaže Pavlić.
Podsjeća da je od sedam mogućih lokacija za gradnju Centra deblji kraj na kraju izvukla Trgovska gora za koju, za razliku od ostalih, nitko u Saboru politički nije lobirao.
– Takvih neperspektivnih vojarni ima u Hrvatskoj na stotine. Po kojim je kriterijima uzet baš vojni kompleks na Čerkezovcu? Što kaže struka na to? Ovdje se krše i ESPO i Arhuška konvencija, a bitna je i činjenica da se lokacija Čerkezovac nalazi na 850 metara od zaštićene zone Natura 2000 – ističe Pavlić.
Ipak, Pounje se ne predaje lako. Iz Dvora nas ispraća informacija o novom prosvjednom skupu građana, planiranom za sredinu aprila, protiv odlaganja radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac na Trgovskoj gori.
