Slučajevi zlostavljanja djece potresaju Hrvatsku ali i BiH. Dok kao nikada do sada,o tome progovara i Vatikan, je li ova tema u društvu još uvijek tabu? Jesmo li društvo koje tolerira nasilje nad djecom?
U manje od mjesec dana regiju su potresli slučajevi zlostavljanja djece. U Hrvatskoj je otac s balkona bacio svoje četvero djece, drugi je krvnički prebio svoga 10-godišnjeg sina samo jer mu je oštetio mobitel u igri, u Mostaru anonimna majka preko Facebooka piše dramatična pisma o zlostavljanju svojih djevojčica i nerazumijevanju socijalnih službi, što je bio i povod velikom, mirnom prosvjedu u Mostaru.
Šaljući poruku potpore, ispred Centra za socijalni rad u Mostaru našlo se na stotine ostavljenih "plišanaca". Majke, očevi i djeca solidarizirali su se s majkom koja je svoju priču podijelila sa javnošću.
"Ovo je moj medo. Žao mi ga je ostaviti ovdje, ali mama je rekla da je to za svu djecu koja plaču. Da nikada više ne plaču i da budu sretna", tada nam je kazao mali, petogodišnji prosvjednik, posljednji put ljubeći svoga medu i polažući ga na hrpu, s istim razlogom, ostavljenih 'plišanaca'.
On želi da djeca više nikada ne plaču, ali realnost je tako surova.
Siva brojka koja se ne zna
Tomislav Pupić, koordinator tima za zaštitu od nasilja u obitelji mostarskog Centra za socijalni rad potvrđuje da se bilježe rijetki slučajevi prijave nasilja nad djecom.
"Ako postoji jedna prijava, vjerojatno ih postoji još. Ljudi se boje prijaviti. Prošle godine je u Mostaru bio samo jedan slučaj ovakve vrste. Nas zanima siva brojka koju ne znamo i ocjenjuje se da se ona dobiva kada se broj prijavljenih slučajeva pomnoži sa sedam", kaže Pupić.
Međutim, dok iz Centra ohrabruju na prijavu nasilja nad djecom, u istom tom Centru čvrsto se drže stava da su u slučaju majke koja je prijavila zlostavljanje djevojčica postupili profesionalno, a ne sramotno, kako ih ona optužuje.
UNICEF: Zlostavljanje djece svakodnevna realnost
U BiH ne postoji baza podataka o broju zlostavljane djece i sve ostaje samo na nagađanjima i okvirnoj procjeni. U UNICEF-u BiH nasilje nad djecom u obitelji, školi, zajednici i u digitalnom prostoru nazivaju "skrivenom epidemijom".
"Nasilje je svakodnevna realnost tisuća djece širom Jugoistočne Europe. Podaci pokazuju da je više od polovice dječaka i djevojčica u dobi od dvije do 14 godina (u nekim zemljama, više od 70%) najmanje jednom bilo izloženo nekom od težih oblika fizičkog ili psihičkog kažnjavanja od strane članova obitelji. Mnogoj djeci je i dalje iznimno teško razgovarati sa drugim ljudima o nasilju koje se događa u obitelji, a pogotovo tražiti zaštitu ili reakciju", ističu iz UNICEF-a.
Protesti u Mostatu protiv nasilja nad djecom
Naglašavaju da nasilje i zlostavljanje djece imaju razarajući utjecaj na djecu i to ne samo u vidu neposrednih rizika za njihov život i fizičko zdravlje, već ugrožava emocionalnu dobrobit djece i njihovu perspektivu.
Nasilje se prenosi - djeca-žrtve postaju nasilnici
"Nasilje se, također, može prenijeti iz jedne generacije u drugu, jer djeca koja pretrpe nasilje mogu steći dojam da je takvo ponašanje "normalno" i društveno prihvatljivo. Konvencija o pravima djeteta (CRC) poziva države da zaštite djecu od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije".
No, je li ovo samo mrtvo slovo na papiru?
"Prema podatcima Vijeća Europe, svako 5. dijete nekog oblika nasilja, a to bi se moglo kazati i za BiH. Djeca su vrlo često u središtu konfliktnih razvoda roditelja. Godišnje zaprimimo oko 150 predmeta gdje nam se obraćaju roditelji zbog ekstremnog kršenja prava djeteta. Na žalost, u posljednje vrijeme primjetan je veći broj slučajeva nasilja nad djecom", kaže da Deutsche Welle Aleksandra Marin-Diklić, pomoćnica ombudsmena BiH za prava djece.
Kaže da institucije nekada treba "podsjetiti" da rade svoj posao.
"U takvim slučajevima za djecu je bolje držati pod preventivnom mjerom zabrane prilaska od roditelja-nasilnika, a koristi li drugi roditelj takvu situaciju, naknadno se utvrđuje. Oko dobrobiti djeteta nikada se ne riskira", zaključuje ona.
Alarmantna brojka o 250.000 djece
Međutim, podatak da se radi o svakom 5. djetetu, u kontekstu BiH, značio bi da od oko 1,25 milijuna djece koliko ih sada živi u BiH, čak 250.000 djece trpi neki oblik nasilja ili zlostavljanja te da umjesto topline obitelji, djeca često postaju bespomoćne žrtve vlastitih roditelja.
Iako ovi, čak i grubi podatci zvuče više nego alarmantno, prema riječima Edise Demić iz nevladine Udruge 'Novi put'koje se bavi problemima trgovine ljudima i zlostavljanju djece i žena, u BiH nema jedinstvenog registra o djeci žrtvama nasilja.
Mnogi slučajevi neprijavljeni
"Mnogi slučajevi nasilja nad djecom ostaju neprijavljeni. Malo je podataka o takvoj djeci, o vidovima nasilja kroz koje oni prolaze, malo je informacija o tome gdje su ta djeca nakon što prijave nasilje, a puno je i onih koji trpe i ne prijavljuju nasilje koje se vrši nad njima. To se mora zaustaviti i biti podrška djeci", kaže ona za DW.
Prihvatili ili ne činjenicu da se događa nasilje nad djecom i među djecom, kako kaže ova nevladina aktivistica, ona je očita i ide u prilog tome da bh. društvo ima puno problema koji iziskuju sustavno rješenje s jedne strane, kao i građansku odgovornost s druge strane.
"Govorimo o djeci za koju moramo imati posebnu senzibilnost i odgovornost. Potrebna nam je daleko bolja suradnja među institucijama na svim razinama kako bi imali značajan napredak u razvoju boljeg društva s primarnim zadatkom - radom u najboljem interesu djeteta", smatra Demić.
Društvo s tolerancijom na nasilje
Stručnjaci kažu da reakcija institucija često stiže prekasno te da, umjesto preventivno, djeluje se tek onda kada bude izravno ugroženo zdravlje pa čak i goli život djeteta.
Komentirajući posljednje slučajeve zlostavljanja djece u Hrvatskoj za tamošnje medije, Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba kaže da nasilje nad djecom nije iznenađenje.
"Bez obzira na to koliko smo podigli javnu svijest u svezi problematike nasilja nad djecom, čini mi se da je sve veća ravnodušnost, ne samo među građanima, nego i među profesionalcima, koji po principu difuzije odgovornosti često 'peru ruke' i ponašaju se kao da netko drugi treba riješiti problem. Građani, kao i stručnjaci, često ne reagiraju jer, kako kažu, ne žele biti krivi što se dijete 'oduzelo' roditeljima. Čini mi se da smo postali tolerantni na nasilje", u nekoliko rečenica ravnateljica Buljan Flander sažela je bit ovog društvenog problema.
"Djeca se ne mogu sama izboriti, mi im moramo osigurati život bez nasilja"
Psihologinja Ana Raguž s ove Poliklinike za DW komentira kako se ipak, za razliku od prije 20 godina, danas o nasilju otvoreno progovara.
"Educiramo djecu, roditelje i stručnjake, o nasilju govorimo u medijima i raspolažemo podacima recentnih istraživanja, a znanja nam ne nedostaje. Ono što nedostaje je provedba zakona dobrih postojećih zakona i aktivna i kontinuirana intersektorska suradnja svih dijelova sustava", smatra psihologinja Raguž, navodeći da mnoga djeca o zlostavljanjima nikada ne progovore.
Psihologinja Raguž kaže da je više od 80% seksualnih zlostavljača djetetu bliske osobe iz uže i šire obitelji, bliži prijatelji obitelji, susjedi i sl.
"Što je seksualni zlostavljač osoba koja je bliža djetetu, djetetu se teže povjeriti o onome što doživljava. Primjerice, ako roditelj zlostavlja dijete, javlja se osjećaj srama i straha da mu nitko neće vjerovati, da će se ako se provjeri raspasti obitelj te upravo zato što se radi o toliko bliskom članu obitelji zlostavljanje najčešće potraje dulji niz godina", pojašnjava ona, ističući važnost edukacije djece, roditelja, ali i stručnjake te blagovremene reakcije ukoliko dijete pokazuje bilo kakve zabrinjavajuće promjene u emocijama ili ponašanju.
"Svaki pojedinac u djetetovoj okolini, svaki stručnjak, susjed, učitelj, odgajatelj ili liječnik ima odgovornost djelovati i ne okretati glavu od dječje patnje. Svatko može i mora obavijestiti nadležne institucije ukoliko postoji sumnja na zlostavljanje, to je zakonska i građanska dužnost i odgovornost. Djeca se ne mogu sama izboriti za svoja prava, mi odrasli smo ovdje da im osiguramo pravo na život bez nasilja. Ne smijemo dopustiti da budemo još jedna osoba u životu tog djeteta koja ga je propustila zaštititi i osigurati mu pravo na život bez nasilja", zaključuje mag. psych. Ana Raguž.
