Foto: Bmoi/ Flickr
Svako od nas ima neko sramno sjećanje ili postupak koji mu izaziva stid. No, cancel kulturi promjena mišljenja i uviđanje pogreške ne znače ništa, a puk, „moralno ostrašćena javnost”, oduvijek voli da se iživljava. To nije put do pozitivne promjene
Svako od nas ima neko sramno sjećanje ili postupak koji mu izaziva stid. Bilo da smo rekli nešto nepromišljeno i uvrijedili nekoga ili smo nekome uradili nešto loše. U velikom broju slučajeva radilo se o nečemu politički nekorektnom, čemu bi se sadašnja ”woke” kultura odmah usprotivila, ali je odgovaralo našem tadašnjem sistemu vrijednosti. Ja sam npr. kao mala koristila riječ ”cigani” i vjerovala da je rotvajler, koji mi je zbog nečega bio najdraži pas i kojeg sam željela imati, “bolji” od mješanaca kakvi se mogu vidjeti na ulici. Dakle, vjerovala sam da je čisti rasni pas vrjedniji od ostalih. Neko drugi je vjerovao da je homoseksualnost bolest ili da je jedna skupina ljudi inherentno superiornija nekoj drugoj. Homofobni, transfobni, rasni ili mizogini komentari činili su stalni rječnički inventar.
Ali onda su mnogi od nas odrasli i naučili više pa su korigovali mišljenje i ponašanje. Možda su ovakva sjećanja, zbog osjećaja srama, pohranili u najudaljenije pretince pamćenja ili odlučili da se nekako iskupe. Sjećam se dok sam išla u srednju školu kako je jedna prijateljica, na moju izjavu da mi je najdraža grupa Queen, prezrivo i s nekim gađenjem prokomentarisala da je Freddy bio gay. Nisam znala šta da joj odgovorim jer mi nije bilo jasno kakve to veze ima i sa čim, a pogotovo s muzikom koju sam fanatično preslušavala, onako kako je moguće samo u toj životnoj dobi. I vjerovatno bih ovaj događaj potpuno zaboravila, da nakon dvije-tri godine nisam vidjela istu prijateljicu kako se na nekom protestu gorljivo zalaže za LGBTIQ prava. Pomislila sam za trenutak da je ”prozovem” ali sam brzo odustala. Da je to bilo sadašnje ”woke” vrijeme a ne početak dvijehiljaditih i da smo bili npr. u Americi, možda bi joj njena prošlost došla glave, dok je ovako prošla ispod radara.
U ozračju cancel kulture…
Cancel kultura ne prašta ovakve transgresije, niti dopušta promjenu mišljenja, a otkako postoji internet ništa ne nestaje. Pojava nije od jučer, samo je termin koji se za nju globalno koristi novi – u značenju brisanja, kažnjavanja, poništavanja… Još su u antičko doba ljudi bili izopćavani iz zajednice zbog različitih transgresija. Na njima se onda puk, gonjen pravedničkim bijesom, iživljavao na različite načine, tukao ih ili gađao kamenicama, kasnije se osjećajući bolje jer je to imalo funkciju svojevrsnog rituala pročišćenja. U velikom broju slučajeva radilo se o ubicama, silovateljima, ljudima koji su takvu sudbinu ”zaslužili”, ali često se radilo i o ženama koje su optužene kao vještice i nevinim ljudima koje je zapala uloga žrtvenog jarca.
Na društvenim mrežama su od početaka prisutni javni linčevi, iako nisu uvijek izjednačeni s pojmom kenslovanja i možemo reći da je ono pravi zamah zadobilo pojavom ”woke” pokreta. Sjajno je bilo na počecima #MeToo pokreta gledati kako moćni bijeli muškarci poput Harweyja Weinsteina ili Kevina Spaceyja konačno bivaju kažnjeni zbog dugogodišnjih zlostavljanja, ali se već i tada moglo pretpostaviti da će biti veoma teško održati stvari pod kontrolom.
Danas postoji ogroman broj tema zbog kojih neko može biti kenslovan: rasizam, ejdžizam, mizoginija, seksizam, nacionalizam, homofobija, transfobija, (anti)vakserstvo, (non)veganstvo, (non)ekologija…, gdje se uspostavlja jasna moralna podjela između onih koji osuđuju i kensluju te osobe koja je počinila grijeh – izrekla neku uvredljivu izjavu ili nešto uradila. Pritom cancel kultura ne dopušta drugu šansu niti poznaje pojam ”pomilovanja”, i u konačnom kenslovanju se gubi razlika između ljudi koji su stvarno počinili neki zločin i onih koji su izrekli nespretnu izjavu u prošlosti. Ništa ne znači ni promjena mišljenja i uviđanje pogreške, jednom počinjena transgresija ostaje vječno zabilježena na internetu jer internet sve pamti, a sud ”moralne ostrašćene javnosti” je neumoljiv.
Međutim, sve bi ovo bilo donekle i opravdano da ima višeg smisla, tj. da dovodi do stvarne društvene promjene i utječe na svijest ljudi, ali većinom se to ne dešava, samo se više razvija strah od kenslovanja. Pogotovo među mladima, jer pripadnici ”woke” kulture su najvećim dijelom mladi, gdje kenslovanje uzima sve većeg zamaha i može se primijeniti na nekoga samo zato što nam se ne dopada.
Vratiću se opet na sopstveni primjer. Da sam ja svoju prijateljicu kad je spomenula Freddyja optužila za homofobiju ona bi se vjerovatno stala braniti i dodatno napadati, utvrđujući se u sopstvenom ”pravu na mišljenje”. Ovako je imala pravo da shvati da je pogriješila i možda ju je upravo sram zbog prijašnjeg stava i natjerao na aktivizam. Napad i osuda nikad ne dovode do istinskog razumijevanja i promjene.
U Americi je kenslovanje toliko prisutno da je i sam Barack Obama jednom prilikom, nakon svog predsjedničkog mandata, odlučio da se njime pozabavi i u svom govoru je uspio da sažme psihološku suštinu. Rekao je, parafraziram, da kenslovanje pojednostavljuje ljudsku psihologiju i svodi kenslovane samo na njihove ”pogreške”, ne dopuštajući im da se poprave. To je u biti puritanski zahtjev za moralnom čistoćom uz minimum tolerancije na ljudsku nesavršenost. Život je pritom mnogo kompleksniji i nema osobe koja nekada u životu nije izrekla neku ”nekorektnu izjavu”, a prihvatanje prave odgovornosti za vlastito ponašanje ne postiže se javnim sramoćenjem.
Ljudi koji kensluju utvrđuju se po principu tzv. toksičnog tribalizma koji je formalno isti bez obzira pod kojom temom se fomira, pozitivnom (poput feminizma) ili negativnom (poput nacionalizma). O čemu god da se radi, podrazumijeva se da je potpuno prihvatljivo osjećati mržnju, bijes, strah i gađenje prema drugoj osobi, želju da je se kazni ili potpuno poništi. Bez obzira što takav sentiment ima moralno ”opravdanje” kada se radi o ubistvu ili femicidu, te ima kratkoročnu korist – nasilnik se javno prokaže i kazni, ostaje pitanje dugoročnog smisla, tj. da li dolazi do promjene svijesti ili se samo razvija strah od kazne.
Ako nešto ne vidimo, ne znači da ono više ne postoji
Ono što me zapravo ponukalo da ovaj mjesec pišem o ovoj temi nije ništa od gore spomenutog, iako godinama to posmatram i o tome razmišljam, nego proizvod cancel kulture primijenjen na djela Agathe Christie i Iana Fleminga, koji se desio nedavno. Najsličnije onome što se prije zvalo cenzura, radi se o svjesnoj izmjeni spornih riječi na koje se odlučio britanski izdavač, sve da bi ova djela bila prihvatljiva mlađim generacijama. Znamo da su i Christie i Fleming svoja djela pisali u ”politički nekorektna vremena”, od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa je Christie u njima koristila razne neprihvatljive fraze za rasu i rod, opisujući ljude kao ”crnce”, ”židove” ili ”cigane”, koristeći termin poput ”orijentalnog” i ”egzotičnog”, čak i ”N riječ” za ”crnce”.
Ono što je meni ovdje sporno nije toliko samo uklanjanje ovih riječi jer ne mislim da će imati ikakvog utjecaja na sam tok žanrovskog krimića ili špijunskog trilera, tj. da će ikako utjecati na priču, nego šire implikacije koje ima. Da bi se na pravi način shvatili poražavajući rezultati rasizma te svih drugih vrsta diskriminacije, čitatelji moraju znati da su oni postajali i na kakve načine su se manifestovali. Moraju naučiti zbog čega su sve bili pogrešni jer tek taj uvid nudi pravo razumijevanje, procesuiranje i nadvladavanje. Neće djeca postati rasisti ako čitaju knjige Agathe Christie u kojima ona koristi ove riječi, ali mogu veoma lako ostati ignoranti iz historije i organizacije društvenih odnosa iz prošlosti, što će im otežati razumijevanje savremene stvarnosti.
Drugim riječima: Ako ćemo se praviti da nije bilo rasizma, da li će to biti kao da ga stvarno nije bilo? Ako odlučimo da zaboravimo sramne stvari koje smo uradili, da li će to biti kao da ih stvarno nismo uradili?
Piše: Emina Žuna/ Prometej.ba
