Borac za slobodu i narodna prava, učesnik bosansko-hercegovačkog ustanka, književnik, prvi i najveći socijalistički borac, Vasa Pelagić bio je najiskreniji prijatelj radnog naroda. Može se reći da je Pelagić bio preteča Petra Kočića jer je kao i Kočić žestoko kritikovao društvene nepravde svoga vremena.
piše: Ilijana Božić
Zalagao se za potpuno ukidanje postojećeg sistema škola i vaspitanja. Prema njegovoj zamisli reforma školstva i vaspitanja uključivala bi potrebu otvaranja ustanova za vaspitanje djece pod pedagoškim nadzorom nastavnika, otvaranje sreskih praktičnih zemljoradničkih i zanatlijskih škola i da škola bude obavezna, besplatna i potpuno jednaka za svu opštinsku čeljad. Vasa Pelagić je insistirao na zdravom životu, čistim mislima i radu. Zbog svojih slobodoumnih članaka i brošura, često je izvođen pred sud i osuđivan. Česta suđenja Vasa Pelagić je pretvarao u govornicu sa koje je propagirao svoje ideje, a ulogu optuženog pretvarao u ulogu tužitelja. Ovako je govorio:
Ja pišem sve što mislim da će od koristi biti narodu, pa bilo sad odmah bilo docnije. Jadni su oni što umiju pa neće da pišu ili zbog ljenosti ili zbog strahovanja od kritike. Kad bi svi izobraženi ljudi takvi bili, onda bi se književnost i znanje na jednom mjestu ukopalo.
Svuda mu je policija bila glavni pratilac, proganjala ga, hapsila, protjerivala, pa i zatvarala u duševnu bolnicu. Često je narod pisao sudu molbe s ciljem oslobođenja Vase Pelagića. Jedna od njih je :
Sudu varoši Beograda.
Sudije u devetnajestom veku ni izkaki obzira nemogu kazniti duh i slobodnu misao sa kojom se slaže većina srpskog naroda, onog naroda koji je zemlju svojom krvlju zatopijo za slobodu i slobodu misli i pisanja, stoga najosudnije protestiramo zabranu i suđenje knjiga „Narodna prava“ i „dužnosti vlada i vlasti“.
Mijailo Mirković
Sa 1500 trnavaca
Djetinjstvo i obrazovanje
U Gornjem Žabaru, u Bosni i Hercegovini, rodio se Vasa Pelagić 1838. godine. Djetinjstvo je proveo u rodnom zavičaju, tu je stekao osnovno obrazovanje. Školovanje nastavlja u Beogradu, gdje završava Nižu gimnaziju i Bogosloviju. Prvi posao dobio je u Brčkom 1860. godine. Postao je učitelj osnovne škole. U toj školi osnovao je srpsku čitaonicu, jednu od prvih u Bosni i Hercegovini. U želji da se dalje obrazuje napustio je učiteljski poziv i otišao u Rusiju, kao stipendista Slavjanskog komiteta. Na Univerzitetu u Moskvi, od 1863. do 1865. godine, slušao je predavanja iz istorije, medicine i političke ekonomije. Tada je čitao djela ruskih revolucionarnih demokrata kao što su Černiševski, Pisarev i Hercen. U Beograd se vratio 1865. godine i u sporazumu sa srpskom vladom odlazi u Banjaluku.
Vasa Pelagić u Banjoj Luci
U Banjaluci Pelagić otvara Srpsko-pravoslavnu Bogosloviju, koja je bila i prva srpska škola u Bosni i Hercegovini. U njoj su se školovali sveštenici i učitelji. Pelagić je nastojao da njegovi učenici budu borci za političku slobodu i narodna prava. Iako arhimandrit i rektor Bogoslovije u Banjoj Luci, nije bio klerikalac, već racionalist, slobodnjak, demokrat, nacionalni revolucionar. O njegovom radu u Banjaluci najbolje se može saznati iz Lapčevićevog pisanja. U školi je vaspitavao omladinu da služi ne pustim zidovima hramova već živim potrebama narodnim. U crkvi nije narodu davao prazne nade i vjeru u anđele, niti je govorio o religiji već je narod krepio pouzdanjem u sopstvenu nesalomljivu i neiscrpnu snagu. Oko sebe je prikupljao seljake i kasabalije. U njima je raspirivao plamen oslobođenja ispod socijalnog, političkog i nacionalnog ropstva. Age i begovi, čije je feudalno parazitstvo dovedeno u pitanje, brzo su Pelagića optužili za bunjenje raje. Zbog protesta protiv postupaka turske uprave, prilikom sukoba između đaka i noćne straže, osuđen je 1869. godine u Sarajevu i protjeran u Malu Aziju. Iz progonstva se spasio bjekstvom 1871. godine i preko Rusije došao u Srbiju. Od tada on postaje socijalistički revolucionar. Pisanom rječju i djelom započinje borbu protiv reakcionarnih režima i kapitalističkog društva.
Kakvo bi školstvo trebalo da bude po Pelagićevom shvatanju:
Jer kakvo nam je školovanje takvo nam je i poslovanje i društveno uređenje. Zar nije užasna glupost što svijet biskupe i vladike, koji ga ponižavaju i svojim molitvenicima zaglupljuju, poštuje deset i sto puta više nego i učitelja narodnog koji mu uči omladinu? Zar se ne vidi duboka glupost i smetenjaštvo u ovome sadanjem školovanju i otuda, što svijet obraća daleko veću pažnju i brigu kako će živjeti i odjevati se po modi, nego o tome kako će živjeti po pravilima istine i pravde.
Današnje školovanje uči djecu svakojakim neistinama i besmislicama...
Progonstva
Došavši u Bačku i Banat počeo je govoriti o narodnim pravima. Vlasti ga tada uhvate i optuže za krivicu koja se kažnjava vješalima. Dok su ga vodili željeznicom do mjesta u kome mu je trebalo biti suđenje, Vasa Pelagić je skočio s voza i kroz ritove i zaobilazne staze stigao do Dunava i Srbije. U Srbiji je dočekan raširenih ruku. Dočekali su ga tako jer su smatrali da će im dobro poslužiti za popularisanje režima koji je bio na lošem glasu. Stoga mu je ponuđen položaj vladike, ali ga je on odlučno odbio. Uskoro je bio protjeran iz Srbije, te odlazi u Crnu Goru. Boravio je na Cetinju gdje je bio postavljen za ministra prosvjete. Međutim ni tamo nije dugo ostao, jer je knezu Nikoli predlagao potrebu republikanskog izbornog sistema. Ubrzo otpočinje ustanak u Bosni i Hercegovini, Pelagić odlazi iz Crne Gore i pridružuje se ustanicima.
Od početka 1872. godine Pelagić je stalno u sukobu sa vlastima u Srbiji. Nastavlja se njegovo progonstvo. Osamdesetih godina je boravio u Srbiji, ali je zbog širenja ideja o socijalizmu nekoliko puta protjerivan u Rumuniju i Bugarsku. Sarađuje sa socijalističkim listom Srpski zanatlija. Nastoji da se osnuje Socijalistička partija Srbije. Izdaje niz knjiga i brošura o socijalizmu i sarađuje sa socijalističkim listovima Zanatski savez i Socijal-demokrat kojima je bio i jedan od osnivača.
Ostavka
Vasa Pelagić je kritikovao crkvu i religiju. Još dok je boravio u Gracu raskrstio je sa crkvom. Poslao je tada članak novosadskoj Zastavi pod naslovom Javna ostavka na arhimandritsko zvanje. Kada su mu prigovarali što se odrekao arhimandritstva on je odgovorio: Ja ću ovako izučiti bolje potrebe naroda, nego kad sam kao arhimandrit ili vladika u društvu narodnih ugnjetača i varalica, paša i sultana, popova i vladika. Družeći se i časteći se sa njima, zaboravio bih sirotinjsku nuždu i postao bih malo po malo ugnjetač i varalica kao to moje društvo. Pri tome u zvanju popovskom nikad ne mogu biti dosljedan nauci i pravdi, pa ma i pod mantijom ostao pošten prijatelj naroda...
Vasa Pelagić je uočio nepremostivi zid između crkvenih vrijednosti i duboko mu usađenih uvjerenja o slobodi i pravdi, jednakosti među ljudima i istinskom moralu. Za ugnjeteni položaj naroda Vasa Pelagić optuživao je religiozne patrijarhe. Umovanje zdravog razuma veličanstvena je kritika crkve i države.
Odvođenje u duševnu bolnicu, zatvor i smrt
Na inicijativu beogradskog mitropolita Mihaila, liberalna vlada proglasila je Vasu Pelagića duševno bolesnim i sprovela ga u bolnicu za duševno oboljele 12. marta 1893. godine. Prema pisanju Zanatliskog saveza to je izvršeno na krajnje bestidan način. Oko četiri sata Vasa je napadnut najbrutalnije od bandita Kovačića, pisara. Strpan je u zatvorena kola, koja su ga trkom odvela u ludnicu. Govori se da ga je ovaj Kovačić, kada se Vasa u kolima protivio i protestovao za ovakvu anarhiju, dokopao za gušu i maramom mu zapušio usta. Vasa Pelagić je kasnije o tome pisao, pojašnjavajući kako je liberalna stranka pokušavala da svakog ko se borio za pravdu i slobodu naroda proglasi ludim ili pokuša da ga umrtvi kako bi ga udaljila od politike.
Posljednje godine života proveo je na izdržavanju kazne u Požarevcu, gdje je u kaznenom zavodu preminuo 25. januara 1899. godine. U decembru 1898. godine Vasu Pelagića u zatvoru je posjetio Jovan Skerlić. Pošto je Pelagić znao da mu se bliži kraj predao je Skerliću svoje spise i pisma, srebrnu kašičicu kojom je kuvao kafu, starinski srebrni sat i manju svoticu novca, s nalogom da je upotrijebi u socijalističke svrhe.
Njegovi biografi zabilježili su da je za života objavio 250.000 primjeraka knjiga, ne računajući članke po časopisima i listovima. Pisao je djela iz istorije, knjige o društvenom uređenju, o reformi školstva itd. Najpoznatije Pelagićevo djelo je Stvarni narodni učitelj, objavljen 1879. godine. Sačuvana su pisma upućivana Vasi Pelagiću. Ima ih preko 150. Pisma su stizala sa svih strana, čak iz Azije i Amerike. Uglavnom su to bile pohvale Narodnom učitelju. Neko se uz pomoć njega izliječio od padavice, neko od reumatizma, zubobolje itd. Aleksa Vasić, krojač sa Dorćola pozadi Parnog kupatila, piše da je knjiga spas dece od gušnje. Opančari iz Valjeva poručuju Samo bi imali volju da postoji i vaša slika u njoj, da bi bar spomena imali vas kao najboljeg našeg dobrotvora koga takog srbska majka poroditi neće. Iz brojnih pisama može se stvoriti potpunija slika života običnog čovjeka tog doba.
Autor: Impuls
