Buntić je upućivao seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za pravedniji otkup najznačajnijeg hercegovačkog proizvoda
Piše: Božo Skoko/ Večernji list
Hercegovački franjevac, narodni dobrotvor i prosvjetitelj, političar i jedna od najutjecajnijih osoba u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća. Fra Didak Buntić, rođen je 1871. u Paoči kod Čitluka, a umro je 1922. u Čitluku.
Njegovim zauzimanjem, u godinama velike gladi krajem Prvog svjetskog rata, spašeno je oko 17.000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja.
U Zagrebu je 1919. otvorio konvikt za školovanje siromašnih talentiranih učenika i studenata. Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za pravedniji otkup tog najznačajnijeg hercegovačkog proizvoda. Organizirao je navodnjavanje poljâ, izgradnju puteva, širenje poštanske i telefonske mreže, izgradnju otkupnih duhanskih stanica.
Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, kojim je utjecao na iskorijenjivanje nepismenosti. U tečajevima, koje je osmislio i organizirao, od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati oko 20.000 ljudi. Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu.
Nakon raspada Monarhije, u listopadu 1918. izabran je za člana Narodnog vijeća SHS-a, kao predstavnik Hrvatske pučke stranke. Bio je veliki domoljub i interes naroda mu je bio iznad svega. Zato ga se često naziva Ocem Hercegovine te Hercegovačkim Mojsijem. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, gdje je 1888. stupio u Franjevački red.
Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890.–1895.), potom predaje hrvatski i klasične jezike u širokobreškoj gimnaziji, gdje 1911. postaje i ravnatelj. Godine 1918. isposlovao joj je pravo javnosti, otvorivši vrata te čuvene ustanove siromašnoj hercegovačkoj djeci. Uz to je od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu vodio izgradnju današnje bazilike. Za provincijala hercegovačkih franjevaca izabran je 1919.
Umro je u 51. godini života, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu. Očekuje se njegovo proglašenje blaženim i svetim.
