Genocid koji je Njemačka počinila nad namibijskim zajednicama Ovaherero i Nama u periodu 1904–1908. godine smatra se prvim genocidom u 20. vijeku. Obrasci tad korišteni za uništenje ovih afričkih naroda poslije su kopirani u Evropi – u više navrata. O evropskim genocidima se, međutim, počelo pričati znatno ranije i otvorenije. Njemačka se tu čak smatra uzornom u pogledu suočavanja s prošlošću, no to suočenje je ipak selektivno. Kao i u svemu ostalom, za afričke narode važi drugačiji aršin. Genocid nad Namibijcima priznat je tek nakon više od jednog vijeka, a i tad u moralnom smislu, no ne i pravnom – u nastojanju da se izbjegne plaćanje reparacija. Kako je podsjećao M. Mamdani, od genocida uvijek neko ima koristi, a ko je to u slučaju evropskih kolonijalnih sila – nije nikakva misterija. Do dana današnjeg, iste te sile nekažnjeno uživaju plodove svojih osvajanja i eksploatacije okupiranih teritorija i naroda.
Sredinom 2015. godine njemačko Ministarstvo vanjskih poslova priznaje da je rat koji je Njemački Rajh od 1904. do 1908. godine vodio protiv naroda Ovaherero i Nama (kao i Damara i San) u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi (današnjoj Namibiji) bio – genocid.
Od tada traju bilateralni pregovori njemačke i namibijske vlade kako bi se iznašao način za prevazilaženje ovog stravičnog poglavlja u njihovoj zajedničkoj kolonijalnoj prošlosti. Zvanični cilj je – pomirenje.
Sredinom maja 2021. godine posebni izaslanici Njemačke i Namibije potpisuju zajedničku deklaraciju. Trebalo je da ministri vanjskih poslova ovu deklaraciju ratifikuju u roku od nekoliko sedmica, ali to se još uvijek nije desilo.
Što, s obzirom na nedostatke ove deklaracije, nije nikakvo iznenađenje.
U deklaraciji se izbjegavaju bilo kakve dalekosežne konsekvence. Genocid je priznat u moralnom i političkom, ali ne i u legalnom smislu. Samim time, priznanje ne upućuje ni na kakvo obeštećenje. Zato se i našlo na udaru kritike.
Evropski centar za ustavna i ljudska prava smatra da se radi o „propuštenoj prilici“, budući da nisu ispunjeni standardi važećih međunarodnih pravnih normi.
Dovoljno govori već i to što će „dogovor o pomirenju“ biti objavljen kao puka zajednička deklaracija. To odražava činjenicu da je pomirenje između ove dvije zemlje na dužem štapu nego ikada ranije. A bez direktnog pomirenja s potomcima žrtava nije moguće priznati razmjeru počinjenih zločina, kao ni njihove dalekosežne demografske, materijalne i traumatske posljedice.
U čemu je problem
Pregovarački proces je zanemario međunarodna prava na učešće, zasnovana i na sporazumima i na običajnom međunarodnom pravu. Kritičari, između ostalog, ističu da su obje zemlje „tražile pomirenje a da potomke nisu pitale za mišljenje“, te da nisu pominjale povrat oduzetog zemljišta u sklopu restitutivne pravde.
Deklaracija izbjegava pojam „obeštećenje“. Umjesto toga predviđa iznos od 1,05 milijardi evra – u periodu od 30 godina – za razvojne projekte u namibijskim regijama u kojima žive potomci žrtava genocida. Toliko je otprilike Njemačka razvojna saradnja potrošila u Namibiji i za ovih 30 godina otkako je Namibija stekla nezavisnost.
Dodatno će 50 miliona evra biti izdvojeno za „projekte pomirenja, sjećanja, istraživanja i obrazovanja“ tokom istog perioda.
Obična crkavica. Uprkos tome se u deklaraciji naglašava da „ovi iznosi... rješavaju sve finansijske aspekte pitanja koja se tiču prošlosti“.
Ovako skromna materijalna davanja po mnogima su sipanje soli na živu ranu.
Nije dugo trebalo da svoje nezadovoljstvo izraze najvažnije organizacije potomaka, opozicione političke partije, kao i vrhovno članstvo vladajuće Narodne organizacije jugozapadne Afrike (SWAPO). Početna rasprava u Narodnoj skupštini početkom juna završila je u neredima. U nezapamćenom protestu su stotine demonstranata, među kojima je bilo i narodnih poslanika, zauzeli ograđeno područje oko zgrade skupštine kako bi izrazili svoju ogorčenost ovom „izdajom“.
Njihov slogan je bio: „Ne odlučujte o nama bez nas“.
Ovo je u skladu sa članom 18 Deklaracije Ujedinjenih nacija o pravima starosjedilačkih naroda, koju su potpisale obje zemlje, a u kojem se navodi:
„Starosjedilački narodi imaju pravo da učestvuju u donošenju odluka o pitanjima koja se tiču njihovih prava, [a to pravo ostvaruju] preko predstavnika koje sami odaberu u skladu s vlastitim procedurama.“
Parlamentarna rasprava je odložena zbog zatvaranja usljed pandemije. Započeta u septembru 2021. godine, trajala je do posljednjeg zasjedanja skupštine 1. decembra.
Brojni zastupnici iz svih političkih partija izrazili su zabrinutost, kritike i neslaganje zbog nedostataka dogovora. U duhu sasvim novog političkog jedinstva, osudili su deklaraciju kao nedovoljnu.
MekHenri Venani (MacHenry Venaani), lider opozicionog Narodnog demokratskog pokreta, kritikovao je dogovorene vidove obeštećenja za počinjene zločine kao „flagrantni dokaz arogantnosti njemačke vlade“.
Bernadus Svartboi (Swartbooi), lider Pokreta bezemljaša, druge po veličini opozicione partije, govoreći o tome da u pregovore nisu uključene najpogođenije starosjedilačke zajednice Ovaherero i Nama, zaključuje da „ova nacionalna država očito ne pripada svima“.
Svoje neslaganje su izrazili i poslanici vladajuće stranke. Ministar Tom Alvendo (Alweendo) zabrinut je zbog rastućih podjela između etničkih zajednica, te između vlade i opozicionih partija:
„Zabrinut sam dosadašnjim tokom razgovora. Postalo je očito da debata među nas unosi razdor. Uvrede su postale uobičajene – nazivamo jedne druge marionetama i prodanim dušama... Bojim se da će, nastavimo li ovim putem, zaostavština ideologije zavadi pa vladaj nastaviti da cvjeta.“
Skupštinska rasprava je završena bez ikakvih zaključaka. Vlada je najavila da će, u svjetlu iznesenih mišljenja, zatražiti dodatne pregovore s njemačkom stranom.
Kraj se ne nazire
Poslanicima je obećano da će ispravljeni sporazum odmah po potpisivanju biti upućen namibijskoj Narodnoj skupštini na ratifikaciju.
U oktobru je njemački posebni izaslanik Rupreht Polenc (Ruprecht Polenz) u jednom intervjuu potvrdio da neće biti ponovnih pregovora o deklaraciji.
U decembru, međutim, Njemačka dobija novu vladu koja u svom koalicionom dogovoru ističe da je posvećenost ostvarivanju pomirenja sa Namibijom „nezaobilazan zadatak“.
Ostaje da se vidi hoće li novi njemački ministar vanjskih poslova – iz redova Stranke zelenih – biti voljan i sposoban da nađe izlaz iz ćorsokaka.
Konačno, čak i ako ponovni pregovori postanu realistična opcija, najveći izazov leži u uključivanju zajednica u Namibiji i dijaspori koje su i dalje najviše pogođene nasilnom prošlošću. Ovaj izazov ukazuje na ograničenja međuvladinih pregovora sve dok glas ne dobiju i oni koji snose većinu trauma i posljedica genocida.
Prema zajedničkoj deklaraciji:
„Njemačka nudi izvinjenje i poklanja se pred potomcima žrtava... Vlada i narod Namibije prihvataju izvinjenje Njemačke i vjeruju da će ono otvoriti put trajnom uzajamnom razumijevanju i učvršćivanju specijalnih odnosa između naše dvije nacije.“
Bez istinskog uključenja potomaka preživjelih žrtava genocida, i bez njihove volje za pomirenjem, ovaj dokument je podjednako paternalistički i arogantan kao i kolonijalizam. Dok god se naglašavaju postojeće asimetrije, put ka pomirenju ostaje dugačak.
I na ovaj slučaj se može primijeniti pitanje koje pokojni jevrejski istoričar Josef Hajim Jerušalmi (Yosef Hayim Yerushalmi) postavlja u svojoj knjizi Zakhor: Jewish History and Jewish Memory (Zakhor – Jevrejska istorija i jevrejsko pamćenje):
„Je li moguće da antonim „zaboravu“ nije „pamćenje“, nego pravda?
Piše: Henning Melber, The Conversation
S engleskog preveo: M. Manojlović, Riječ i djelo
