Splasnula je dnevnopolitička hajka nastala govorom imama iz Kozarca – Amira Mahića, koji je na vrlo ružan i negativan način govorio o Svetom Savi, ali i uticaju Pravoslavne crkve. Međutim i pored činjenice, da ovaj eksces kao i izvinjenje imama polako odlazi u zaborav, ostaje vječno pitanje upotrebe, odnosno tolerisanja govora mržnje, kao naše svakodnevnice, koja se kako sada svjedočimo nalazi i u sakralnim (vjerskim) objektima.
piše: Muhamed Kovačević
Džamijska sloboda govora
Uistinu je zanimljivo na koji način se kao grom iz vedra neba na dnevnopolitičkoj sceni i svim medijskim portalima pojavio jedan imam iz malog povratničkog mjesta. Potenciram zanimljivo, jer su hutbu (govor) koju održava imam na centralnoj molitvi petkom, vjernici dužni da slušaju, a ne snimaju. Ipak da je riječ o obratnoj pojavi i da se pomodarstvo tehnologije uvuklo i u krute vjerske prakse, govori upravo ovaj primjer. Sada ostaje pitanje, koliko je to štetno, a koliko korisno za širu društvenu zajednicu, posebno onu koja ne pripada istom religijskom svjetonazoru. A posebno pitanje bi bilo koliko to koristi i samom imamu, koji se nalazi na mjestu koje je dovoljno blizu jednom od najvećih stratišta pripadnika njegove vjerske i etničke grupe iz proteklog rata. Pitanje motiva govora imama, iako potpuno irelevantno, važno je posmatrati iz ugla jedne tendencije nacionalističke hegemonije kod Bošnjaka, koja se upravo rađa i uokviruje u vjerskim prostorijama i uz pomoć vjerskih službenika Islamske zajednice. Novina u ovom slučaju je iskazivanje takvog ponašanja u entitetu RS, koji se sada već i zvanično u očima prije svega sarajevskih poglavara iz političkog, ali i vjerskog vrha, gleda kao strani (tuđi) teritorij. No sam Kozarac je vrlo specifično mjesto, isključivo zbog činjenice, da je povratak u ovu opštinu ogroman i da ta opština predstavlja rijetku „oazu“ bošnjačke većine u pomenutom entitetu. Upravo zbog toga se i sporni govor (hutba) u kojoj se pogrdno govori o pripadnicima i utemeljiteljima drugih vjerskih institucija, gleda kroz prizmu opravdanosti ili čak i poželjnog ponašanja.
Naša draga žrtva
Ipak, institucije RS nisu htjele tek tako preći preko ovog incidenta, posebno imajući u vidu formalnu izraženost Srpske pravoslavne crkve, koja je iskoristila ovaj incident, da se „formalno“ povuče iz međureligijskog vijeća BiH, koje odavno ne predstavlja nikakvu značajnu instituciju i čiji je rad totalno obesmišljen i neupotrebljiv za društveni napredak i boljitak. Upravo ta institucija trebala je da na osnovu međureligijske saradnje učini napore i stvori temelje da se ovakvi ekscesi ne događaju, da se dođe do izvinjenja za prijašnje ekscese i nečasne radnje, koje se vežu uz vjerske institucije i njihove zvaničnike, no kao što rekoh, od toga nije bilo ništa. Biće na kraju da se nakon što pomenuto vijeće nije uspjelo da nametne svoj modalitet političkog djelovanja ili bolje rečeno političkog uticaja, ono ugušilo i nestalo u sopstvenoj birokratiji beskorisnih formalističkih ceremonija. No, ako međureligijsko vijeće nije htjelo da radi svoj posao, saznali smo da postoje druge institucije koje su spremne da popune taj vakuum. Tu prvenstveno mislim na jedan zanimljiv fenomen, da se u cijeli incident, posebno nakon uključivanja policijskih institucija RS, uključila i zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice – Duška Jurišić, koja je javno podržala imama iz Kozarca, zahtijevajući prestanak dalje kriminalističke obrade nad istim. Ovaj presedan, govoreći jezikom običnih građana u BiH, gdje jedna osoba za koju se smatra da pripada srpskom etničkom korpusu, a dolazi iz Federacije BiH, brani imama iz entiteta RS, koji je vrijeđao pripadnike upravo tog korpusa, ističe gore navedeni fenomen, gdje se manjinske grupe iz pojedinih dijelova BiH, trude dokazati na bilo koji način većinskim grupama kao „ispravne“ ili što bi se reklo „poštene“ opcije, čak i po cijenu prihvaćanja čina vrijeđanja sopstvene etničke grupe. Ovakva vrsta političke „korektnosti“ direktna je posljedica etničkog čišćenja i nažalost, postaje uobičajna politička praksa kojoj svjedočimo, koja ide čak i dotle da se zarad sticanja ugleda i osvajanja pozicija na raznim društvenim nivoima, mijenja čak i etnička pripadnost. Pored ovog, važno je ovdje istaći i činjenicu, da je ovo prvi slučaj da je sekularna i to državna vlast, stala na stranu jednog vjerskog službenika, braneći ga od represije, što je također jedan zanimljiv fenomen, mnogo zanimljiviji nego činjenica, da se nepromišljeni imamov govor pravda činjenicom da je on žrtva, odnosno povratnik.
Šta nas čeka sutra?
Pitanje govora mržnje i njegova upotreba u javnom prostoru jedno je od najvažnijih postratnih pitanja u BiH. Svjedoci smo da postoji kakva takva zakonska regulativa, koja je za sada samo pusto slovo na nekom papiru, što znači da ne postoje represivne mjere za očigledna kršenja zakona i mnogobrojne primjere, gdje se čak poziva na korištenje sile i ugrožavanje sigurnosti. Zanimljivo je da i pored te činjenice mnogi političari, umjetnici i druge medijske ličnosti često posežu za upravo ovakvim načinom komunikacije, svjesni da za njega neće krivično odgovarati. Naš virtuelni svijet preplavljen je bezbrojnim primjerima iznošenja mržnje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, tu su i grafiti kao posljednji vid zaokruživanja cjeline i u „realnom svijetu“. Neko bi konačno trebalo da se bavi rješavanjem tih pitanja, ali otvoreno pitanje glasi: Ko je taj neko? Državne, pa i entiteske institucije, odnosno ministarstva očigledno ne žele da se uhvate s tim ukoštac, to ne žele ni vjerske institucije. To znači da je ostao još samo nevladin sektor, kao posljednje uporište, gdje bi se mogle pokrenuti stvari i krenuti u borbu s ovom pošašću. Dok se to ne desi, mi ćemo čitati tekstove o izjednačavanju krivice, odnosno o izjednačavanju teze o tome da su svi odgovorni ili zašto neko od onih koji je trebalo da odgovaraju, nikada nije odgovarao. Ili zašto su oni koji je trebalo da govore i osuđuju ovakve ekscese, šutjeli. Na kraju će nam se vinovnici ekscesa, koji na noge dignu cjelokupnu bh. javnost, predstavljati kao pošteni pokajnici, gdje će nam se uz svoje nadređene uredno smješkati na agencijskim slikama, govoreći da se nakon vrijeđanja dovoljno javno pokajati i izviniti. Upravo ovakav primjer ostavlja otvorena vrata ogromnoj manipulaciji, ali i dubljim i većim potencijalnim sukobima, gdje se po istom modelu neka druga vjerska zajednica može obračunavati preko svojih službenika i na kraju javno pokajati, bez ikakvih reperkusija. Znači, mogućnost uspostavljanja novog „začaranog kruga“ je tu pred nama, ostaje nam samo da čekamo neki novi dan, nekog novog imama, ili fratra ili bilo kojeg drugog vjerskog poglavara, da u odajama svoje vjerske kuće prezentuje mrak, mrak koji živimo zadnjih preko 30 godina i koji nikako da iščezne.
