Izvor fotografije: commonreads.com
Primijetivši da se njihovom selu približava konvoj pripadnika Islamske države, Nadia i njezina braća su shvatili da će njihov život zauvijek biti promijenjen.
Bilo je ljeto 2014. Nadia Murad imala je 21 godinu. Bila je vedra i bezbrižna djevojka i, usprkos ekonomskim poteškoćama s kojima se njezina brojna obitelj svakodnevno suočavala u malom selu na sjeveru Iraka, Nadia je gajila nadu o svojim budućim životnim planovima.
Dok je zajedno s braćom provodila sate u polju skupljajući crveni luk za prodaju na tržnici, sanjala je o završetku studija i otvaranju frizerskog salona u kojem bi mogla raskošno urediti zaručnice za njihov najvažniji dan. U jednom ormaru u sobi koju je dijelila sa sestrama Adkee i Katharine, čuvala je kao relikvije jedan album u kojem su bile skupljene fotografije snimljene na slavnim vjenčanjima u njezinom kraju: mnoštvo savršeno napravljenih frizura koje su joj trebale biti inspiracija za njezin posao.
Danas se međutim čini da je to ljeto bilo prije jednog stoljeća. Zašto je Nadia - lica čistoga koje je sačuvalo, usprkos svemu, nešto od djetinje nevinosti - imala strašnu sudbinu da na svojoj koži iskusi barbarski užas crnog kalifata, kada su se u srpnju prije četiri godine militantni takozvane Islamske države, koji su širili svoju prisutnost u Siriji i na sjeveru Iraka, pojavili s njihovim prijetećim konvojem kamiona na horizontu sela Kocho. Primijetivši ih tako, Nadia i njezina braća odmah su shvatili da će njihov život zauvijek biti promijenjen.
Kocho, nedaleko od planine Sinjar, sačinjavao je jedan dio iračkog prostora na kojem je živjelo 400 tisuća jezida, drevnog naroda koji se identificira s religijom koja nije povezana s islamom. Religija se sačuvala kroz mnoga stoljeća usprkos sumnjičavosti mora muslimana koji su ih okruživali.
Vjera je bila dio svakodnevnog života zajednice. Već od ranoga jutra, kada se obraćao izlazećem suncu, recitirala se molitva zahvalnosti Bogu koji se očituje po toplini sunčanih zraka. Nadia se sjeća živih boja kojima su se ukrašavala jaja svake godine, u travnju, za Charshama Sor, „Crvenu srijedu“ Nove godine, i mistične atmosfere uvale Lalish, u planinama između Duhoka i Mosula, mjesta svečanog jesenskog hodočašća: sedam dana slavlja, bogatih obreda, molitava i novih prijateljstava i novih prijateljstava s vršnjacima pristiglim iz ostalih sela. Sa šesnaest godina tamo je bila uronjena u vodu svetog izvora Zemzen za svoje krštenje.
Jezidi, koji smatraju da njihova vjera vuče korjen od samoga stvaranja svijeta, časte ovu dolinu u kojoj je sagrađeno znakovito svetište s kupolom u obliku stošca, zato što je baš ovdje, prema tradiciji, Khude, nespoznatljivi Bog, poslao na zemlju Anđela pauna, Tawusi Melek, da bi od kaosa stvorio život i djelovao kao prenositelj poruke između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Prema Mistefa Res, jednom od dva sveta teksta zajednice, Bog je obznanio Tawusi Melek da se ne klanja nikom drugom osim Njemu. Zatim, nakon što je stvorio čovjeka od prašine, stavio je na kušnju anđele zapovjedivši im da se poklone Adamu, ali je paun to odbacio. Za jezide se potvrda najviše vjernosti daje Khudi. Za susjede muslimane je to međutim „dokaz“ da je ova mirna zajednica bila sljedbenik paloga anđela, Shaytana zavodnika. Smatralo ih se da se klanjaju đavolu.
Ova strašna reputacija razlog je diskriminaciji i ponavljanju genocida nad jezidima kroz stoljeća. Bilo ih je točno 72, prema predaji prenošenoj od očeva na sinove, rasutih u dugačkoj i mučnoj povijesti. Baš kao što su sada u Iraku harale obnovljene etničke i religijske podjele, koje su prijetile da se to ponovi još jednom.
„U sunitskim zajednicama se produbila mržnja prema nama. Možda je to uvijek bilo tako, samo ispod površine. Sada je to postalo bjelodano i brzo se širi“, napominje Nadia. Ime i lice ove mlade dame, koja nikada ne bi mogla zamisliti napustiti Irak, danas su poznati u cijelome svijetu zato što Murad čini dio malobrojnih - među sedam tisuća djevojaka i djevojčica otetih i pretvorenih u sabaya, seksualne robinje ISISa - koja je jednom uspjela pobjeći. Odlučila je postati svjedok katastrofe koja je zadesila njezin narod. Govorila je javno ne samo o svojih sedam braće i majci koje je ISIS masakrirao, nego i o torturama proživljenog sistematskog silovanja te je postala je UNova ambasadorica dobre volje za dostojanstvo preživjelih u trgovini ljudskim bićima. Dobila je nagradu Sekharov europskog parlamenta za slobodu misli, a bila je kandidirana i za Nobelovu nagradu za mir.
Njezine želje nasilno su promijenjene, o čemu piše u knjizi napisanoj s novinarkom Jennaom Krajeski (nedavno prevedena na talijanski s naslovom: Posljednja djevojka. Priča o mojem zatočeništvu i borbi protiv ISISa.)
„Sanjam da jednog dana svi militanti odgovaraju za svoje zločine, ne samo oni koji su bili na čelu kao Abu Bakr al-Baghdadi, nego svi koju su bili stražari ili vlasnici robinja, svaki čovjek koji je pritisnuo okidač na pušci i gurnuo tijela moje braće u zajedničku grobnicu, svaki onaj koji je ispirao mozak dječacima potičući ih na mržnju prema majkama zato što su jezide, svaki Iračanin koji je bio primio teroriste u svoj grad i pomagao im...“
Nadia Murad izabrala je ispričati svoju priču da bi pokazala kakva sva nasilja osobe mogu proživjeti, nasilja kojima je ona bila svjedok, ali također pokušava tražiti i korijene tom nasilju, podcrtavajući geopolitički kontekst u kojem su se rasplamsala i, što je jako važno, pokazuje njihovu povezanost i međusobnu odgovornost.
„Uskoro nam je stigla vijest da su mnogi arapski suniti, naši susjedi, primili militante i s njima se čak ujedinili sprečavajući jezide da se spase da bi zatim zajedno s teroristima opljačkali pusta sela. Ali su nas još više zbunili Kurdi koji su bili dali zakletvu da će nas zaštititi: bez ikakve najave, pešmerge su napustile Sinjar prije nego što su militanti ISISa stigli.“
Tako počinje pakao ove mlade djevojke: oteta, prodana trgovcima robljem, predana u ruke jednog suca poznatog po brutalnosti prema žrtvama, prelazila je iz ruku u ruke drugih militanata, serijskih nasilnika.
„U jednom trenutku ostala je samo izloženost silovanjima“, tragično saopćava. „Ona postanu tvoja normalnost. Ne znaš tko će biti sljedeći koji će otvoriti vrata da bi te zlostavljao, znaš samo da će se to dogoditi i da bi sutra moglo biti još gore. Tvoje tijelo ti više ne pripada, nemaš energije pričati, buniti se, razmišljati o vanjskom svijetu. Ne imati više nade je skoro kao i umrijeti.“ Ipak, nastavlja, „smrt nije došla. U zahodu kontrolne točke briznula sam jedanput u plač. Po prvi puta od kako sam ostavila Kocho povjerovala sam da ću zaista umrijeti. I bila sam tada sigurna da to ne želim.“
I upravo ova čvrsta predanost životu jednog je dana, tri mjeseca nakon otmice, potakla Nadiu da prikupi malo preostale energije i, pobijedivši paniku, iskoristi jedan propust svoga stražara kako bi pobjegla. Lutala je kao u transu po Mosulu uronjena u užas, dok nije odlučila pokucati na bilo koja vrata. Neočekivano, sunitska obitelj koja joj je otvorila, ugostila ju je i pomogla joj pobjeći u irački Kurdistan. Uslijedilo je okupljanje s preživjelom braćom i mogućnost odlaska u Njemačku kao izbjeglice, gdje je Nadia Murad postala aktivistica nevladine organizacije Yazda.
Ova mlada hrabra djevojka ne priča samo o sebi, nego je postala glas svoga naroda kojeg su fundamentalisti nastojali ušutiti. Zajedno s još nekim djevojkama koje su preživjele ovu noćnu moru i sa svojom pomoćnicom Amal Cloony, predano se borila da bi odgovorni za nasilje bili pozvani odgovarati pred sudom. Ovaj napor nedavno je napokon dao vidljivi rezultat: Savjet sigurnosti UNa prihvatio je jednu jako važnu rezoluciju, oformivši istražni tim sa zadaćom prikupljanja dokaza zločina koje je počinio ISIS u Iraku. To znači da će sami dokazi, s rizikom da bi bili uništeni, biti sačuvani te da bi tako i pojedinačni članovi crnog kalifata mogli biti procesuirani.
U međuvremenu, Nadia Murad može konačno tražiti malo mira za sebe samu. Upisati možda kozmetički tečaj da bi ostvarila stari san, i možda osnovati obitelj, kao što su mnoge druge bivše robinje već učinile.
*Tekst je objavljen u časopisu Terra santa. Una voce per i cristiani d'Oriente, br. 3, Milano, svibanj-lipanj 2018. Autorica: Chiara Zappa
S talijanskog preveo: Jozo Šarčević, Prometej.ba
