U demokratskom društvu svaki pojedinac, interesne skupine, udruge, političke stranke i koalicije imaju pravo na svoje mišljenje, njegovo iznošenje pred javnost, podupiranje i zagovaranje, ali nemaju pravo to mišljenje, nametati drugima, kao jedino ispravno, čak ni onda kad za to postoje valjani argumenti i parametri dobiveni različitim istraživanjima, analizama, komparacijama, sintezama i zaključcima.
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica, a za Lupigu piše o uvođenju jednospolnosti u škole
ANKICA BENČEK
Svako nametanje osobnih stavova i stajališta, pogotovo agresivno i isključivo, u bilo čemu, posebice u odgoju i obrazovanje ne doprinosi ničemu dobrom, kao ni općem ni posebnom boljitku. To nije demokratizacija demokracije, već gušenje demokracije i svojevrsna autokracija, posredna i neposredna diktatura, onih pojedinaca i društvenih kategorija, koji vuku cijelo društvo unazad i nameću neke svoje vrijednosti, već davno ostavljene u prošlosti.
Zadnjih se dana puno govori i piše o prijedlogu platforme “U ime obitelji”, njezine čelnice i nekih istaknutih članova o uvođenju jednospolnosti u škole, odnosno o posebnim školama (razredima) za djevojčice i dječake, odnosno o uvođenju ženskih i muških škola. Navode se velike, po meni neutemeljene prednosti jednospolnih škola za jedan i drugi spol, s obrazloženjem koje se uglavnom svodi na biološke razlike oba spola, njihovim različitim potrebama, različitom nejednolikom rastu i razvoju, različitim predispozicijama za učenje, različitim načinima učenja, urođenim i razvijenim sposobnostima u istoj dobi, rodnoj podobnosti za pojedina nastavna područja, drugačijim kvalitetno-kvantitetno različitim nastavnim sadržajima, metodama rada, pedagoškim načelima i principima, čime se zanemaruje, marginalizira i potire suvremena pedagogija, psihologija, sociologija, didaktika …
Time se prekriva i zaklanja borba i pravo za jednakost spolova, u svemu, pa i u obrazovanju, što je najvažnija, nezaobilazna i nužna potreba svakog pojedinog djeteta, kako bi razvilo svoje potencijale, na najbezbolniji način i moglo se bez većih poteškoća uklopiti u život i svijet rada, gdje će biti aktivan i ravnopravan činitelj, koji će svojim znanjem, sposobnostima, radom i djelovanjem doprinositi svojem razvoju i razvoju cijelog društva. Mi smo društvo ravnopravnih žena i muškaraca, barem u načelu. Svima je potpuno jasno kako smo različiti po mnogo čemu, od samog začeća i po rođenju, što nikako ne bi trebalo značiti da je jedan spol drugome nadređen i da su žene “drugotne”, kako god se to nekome činilo, iz njegove uskogrudne osobne ili profesionalne perspektive i filozofije grupacije kojoj pripada.
Željka Markić i nekoliko njenih istomišljenika uporno pokušava cijelom društvu nametnuti vlastite svjetonazore (FOTO: Lupiga.Com)
Država i društvo su obvezni i dužni svakom djetetu omogućiti i osigurati jednake mogućnosti odgoja i obrazovanja. Kolika god bila ta nastojanja, još uvijek postoje velike razlike u obrazovanju i odgoju naše djece, što uzrokuju mnogi činitelji, od mjesta u kojem dijete živi, vrste škola, stručnost, empatija i motivacija učitelja, profesori, sposobnosti ravnatelja, opremljenosti škola, pozitivno stvaralačko okruženje, socioekonomski status obitelji … Mnogi pedagozi, psiholozi i ostali stručnjaci se slažu da je odgoj za mnogo toga i u mnogo čemu važniji od obrazovanja, naročito u mlađim godinama, od vrtića do visokog obrazovanja.
Najvažnija zadaća škole, uz mnogobrojne ciljeve i zadatke koji proizlaze iz nastavnih sadržaja je djecu naučiti učiti i pripremiti za život kao pojedinca, u obitelji i društvenoj zajednici. Hoćemo li to postići jednospolnim obrazovanjem? Mislim da nećemo.
Kad sam čula za te glasne i uporne prijedloge, od ljudi koji su u stanju izazvati referendum za svoj stav i navedeni prijedlog, poduprti materijalno i svjetonazorski od određenih ustanova, grupacija, sekta i udruga, ne našavši valjane razloge i obrazloženje u navedenim tvrdnjama kako je dobro uvesti jednospolne škole, istražila sam što o tome misle naši i strani stručnjaci iz područja odgoja i obrazovanja.
Postoji dosta literature o tome, uglavnom strane (američke) gdje se zastupaju i ističu jednospolne i mješovite škole, što se temelji na podacima utemeljenim istraživanjem. Malo se autora slaže o jedinstvenom gledištu. Svaki zastupa onu tezu koja najviše odgovara njegovu svjetonazoru i filozofiji, utemeljen uglavnom na samoj biološkoj uvjetovanosti, različitim potrebama, drugačijim stilovima učenja, nejednolikom rastu i razvoju, rodnoj podobnosti i sposobnosti. Neki svoje stavove opravdavaju time kako u jednospolnim školama djeca imaju uzore istog spola (?), na različite načine komuniciraju, u različitoj dobi sazrijevaju, različito se ponašaju, nemaju jednako razvijene sposobnosti, naročito kognitivno mišljenje, logično zaključivanje, asocijativno povezivanje starih i novi spoznaja, jednaku (istu) motivaciju, inteligenciju …
Vježbaju „liderstva“ i ne zaljubljuju se kažu pobornici jednospolnog obrazovanja (FOTO: St. Trinians girls)
Postoji i zaključak koji kaže - „kada djevojke idu u jednospolnu školu, one prestaju biti publika i postaju igrači” (Mura i David Sacker, American University. One, tvrdi se, vježbaju „liderstva“, ne zaljubljuju se, moralno se izgrađuju, brže razvijaju sva temeljna područja ličnosti (kognitivno, afektivno, konativno i somatsko), brže i bolje stvaraju osobni konstrukt… Navode se i ostale prednosti jednospolnih škola na akademskom, socioekonomskom, psihološkom i razvojnom planu, razvoj osobnosti, karaktera, samopoštovanja uz naš osebujni specifikum ženske škole: manje izostaju, opuštenije su, manje je anoreksije, bolji su rezultati (koji?), ne zaljubljuju se, normalan odnos za muški spol (što je to?), imaju brži kognitivni razvoj – usmjerenost prema razumijevanju i osmišljavanju vanjskog svijeta, primjereno se ponašaju, normalno se odijevaju…
Opći je zaključak, bez uvjerljivih dokaza, kako je lošiji uspjeh jednih i drugih u mješovitim razredima. Ne znam kako i na temelju čega se to zaključuje. Kakva istraživanja i nad kim i čim su dovela do ovakvog zaključka? Puno činitelja utječe na ishode učenja, na uspjeh u učenju i obrazovanju, kao i na izbor zvanja i zanimanja. O tome i sama pišem već tridesetak godina.
Urođene sposobnosti, roditelji, učitelji, uže i šire okruženje, potrebe, interesi, motivacija za učenje, metode rada u nastavi, ciljevi i prioriteti, zdrava i poticajna sredina, a ne jednospolnost ili mješovitost razreda ili škole, glavni su činitelji školskog uspjeha. Najprije bismo morali definirati što je to školski uspjeh, da bismo ga mogli vrednovati. A tu su u igri tri bitna činitelja: sposobnosti (A), motivacija (B) i vanjski uvjeti (C). Ne postoje dva jednaka dječaka, niti dvije jednake djevojčice, čak niti kad su jednojajčani blizanci. Kod svakog djeteta je uvijek svaki od ovih krugova različitog polumjera, kao i njihovi međusobni presjeci različite površine. Upravo u tome se krije individualnost i posebnost svakog djeteta, te mu tako treba i pristupati, a ne prema spolu. Sposobnosti (tjelesne, senzorne i intelektualne) su genetske te stečene učenjem i praksom.
Motivacija može biti vanjska i unutarnja, različite jačine i različite boje. Vanjski uvjeti su kod svakog drugačiji, u odnosu na puno toga. Tako mnogo različitosti u mnogo varijacija i kombinacija su izazov i bogatstvo mogućnosti dobrih ishoda u obrazovanju i odgoju, a ne nekakvi limitatori i činitelji pokušaja bilo kakve diskriminacije i spolne segregacije. Naše društvo je i bez ovoga previše podijeljeno i rascjepkano po raznim osnovama, da bi ga nanovo i ponovo dijelili po spolnom obrazovanju i odgoju. Osim toga ovo je kontraproduktivno, u potpunoj oprečnosti temeljnih polazišta gore spomenute platforme, čija je inicijativa i preporuka jednospolno obrazovanje. Idemo li njihovom logikom, onda to dovodi do jednospolnih (istospolnih) ljubavi, braka i obitelji. No, možda je to samo još jedno licemjerje u nizu obmana kojima nas zapljuskuju sa svih strana, a koje su nečijem interesu.
Lupiga.Com
