Foto: Ilya Boyandin/Flickr CC 2.0
Na sve to, mnogi će reći kako radnička klasa ne postoji, jer više nema industrije. Samim tim, ne postoji onaj subjekt koji je u ranijim vremenima viđen kao subjekt društvenih promjena, a koga marksizam i danas smatra takvim. Ako nema radničke klase, ko je onda zainteresovan za društvene promjene i ko može biti njihov nosilac?
Piše: GORAN MARKOVIĆ za Novi Plamen
Ovogodišnji Prvi maj obilježavamo u istim uslovima kao i prethodnih godina. Ništa se nije promijenilo za radničku klasu, niti za ogromnu većinu ostalog stanovništva u bivšim jugoslovenskim republikama, sada takozvanim nezavisnim državama. Kapitalistička stagnacija postala je trajno obilježje društva kapitalističke periferije, na koju smo gurnuti prije skoro tri decenije. Naravno, vladajući će tvrditi kako ekonomija bilježi rast, što ima za posljedicu umjereno poboljšanje životnog standarda. Stvarni podaci teško su dostupni, jer vlasti manipulišu njima.
U svakom slučaju, ako uopšte ima poboljšanja, ona su slabo vidljiva, narod ih malo ili nimalo osjeća. Stvarnih promjena, međutim, nema, jer se ništa ne mijenja u već uspostavljenom sistemu. Primjera ima mnogo, a jedan od najslikovitijih je onaj da žene koje rade u Srbiji u nekim trgovinama moraju da nose pelene, jer nemaju pravo da napuste radno mjesto čak ni radi odlaska u toalet. Slično je u mnogim trgovinama u Bosni i Hercegovini. Ovo nisu jedini, vjerovatno ni najsuroviji, izrazi eksploatacije, ali su među najslikovitijima, pokazujući svu nemoć radničke klase. Ovim pričama možemo dodati mnoge druge, o odsustvu osnovnih radničkih, pa i ljudskih, prava – o prijetnjama, seksualnom zlostavljanju, radu na crno, bijednim platama, itd. Na sve to, dolaze „velike“ teme, kao što su odsustvo prava radnika da učestvuju u upravljanju preduzećima i njihova stvarna politička obespravljenost, uprkos gromkim proklamacijama o ljudskim pravima.
Nema radničke klase
Na sve to, mnogi će reći kako radnička klasa ne postoji, jer više nema industrije. Samim tim, ne postoji onaj subjekt koji je u ranijim vremenima viđen kao subjekt društvenih promjena, a koga marksizam i danas smatra takvim. Ako nema radničke klase, ko je onda zainteresovan za društvene promjene i ko može biti njihov nosilac? Pitanje nije ko to može biti u ovom trenutku, jer je očigledno da takva dovoljno jaka snaga ne postoji. Pitanje je da li takva društvena snaga uopšte postoji. Ako radnička klasa kao takva ne postoji, bez obzira na to kakva je njena svijest i da li je ona u ovom trenutku organizovana, onda mora biti pronađen neki drugi subjekt. Ne vidimo ko bi to mogao biti. Govoriti o građanima kao nosiocima promjena besmisleno je, jer ta kategorija je pravna i politička, nju čine svi državljani jedne države, koji se međusobno beskrajno mnogo razlikuju, prvenstveno po svom stvarnom društvenom položaju i interesima. Zato, građani kao takvi ne mogu biti nosioci promjena.
Ako nema radničke klase, promjene nema ko da izvrši. Ne samo sad, nego ni u budućnosti. To ne mogu seljaci, jer su usitnjeni, nepovezani, vezani za svoje komade zemlje, čije održavanje predstavlja njihov glavni interes. Nosioci promjena ne mogu biti ni studenti, jer se i oni međusobno jako razlikuju po svom društvenom položaju, jer potiču iz različitih društvenih sredina. Ostaje, dakle, nepostojeća radnička klasa.
Ideja da ne postoji radnička klasa potiče od shvatanja da je ona proizvod krupne industrije, koja je u našim zemljama znatnim dijelom uništena. Ovu ideju svjesno iznose razni profesori, koji nikad nisu razumjeli nastanak, razvoj i pojam radničke klase, kao i ideolozi vladajućeg poretka, koji svisoka gledaju na radničku klasu, glorifikovanu u bivšem vladajućem poretku socijalizma, pa time nepoželjnom i sumnjivom u ovom poretku. Ovu ideju često nesvjesno i bez loših namjera iznose i mnogi obični ljudi, koji ne mogu da shvate kako radnička klasa može da postoji bez krupne industrije. Oni obično imaju na umu situaciju u SFR Jugoslaviji, u kojoj je postojala krupna industrija, u kojoj je radio ogroman broj radnika, koji su nazivani (jer su to zaista i bili) radnička klasa.
Međutim, ova teza ne uzima u obzir činjenicu da radnici u krupnoj industriji imaju isti društveni položaj kao i radnici u sitnoj industriji, ili oni koji uopšte ne rade u industriji, već u različitim ustanovama i institucijama. U čemu je, na primjer, razlika u društvenom položaju radnika koji radi u željezari i onog koji radi na univerzitetu? Razlika postoji u pogledu stručne spreme, poslova koje obavljaju, pa i visine plate, ali to nisu razlike u društvenom položaju, a to je najvažnije kada se govori o postojanju jedne klase.
Posebno su odvratne priče o tome kako su radnici iz javnog sektora privilegovani, kako imaju mnogo bolji položaj od drugih radnika, često nezaslužen, pa oni i nisu jedno sa radnicima iz „realnog sektora“. Te priče idu za tim da se podijeli radnička klasa i oslabi ionako slab radnički pokret, koji se uglavnom svodi na slabe, birokratizovane sindikate, koji su manje-više džinovi na glinenim nogama. Tačno je da u javnom sektoru ima jako puno onih koji su dobili radna mjesta na načine koji nisu ni zakoniti ni moralni. Ali, slabljenje sindikata u javnom sektoru ne bi na bilo kakav način iskorijenilo ovu pojavu, ili umanjilo njen značaj. Ti zaposleni bi i dalje ostali tu gdje jesu, jer su radna mjesta dobili zahvaljujući stranačkoj pripadnosti, korupciji ili ličnim vezama. Osim toga, takvi zaposleni obično nisu zainteresovani za članstvo u sindikatu, a ako i jesu članovi, nisu aktivisti niti njegovi rukovodioci, jer im ta vrsta angažmana, u značajnom broju slučajeva, prosto nije potrebna.
Radnici u javnom sektoru nisu krivi što je njihov društveni položaj u ponečemu povoljniji od položaja radnika u „realnom sektoru“. Njihova primanja su veća, a radna mjesta sigurnija. To ima veze i sa činjenicom da država ili lokalne vlasti, kao poslodavci, pokazuju veću odgovornost, nego što to čine privatni kapitalisti. Jasno, ulogu ovog „javnog“ poslodavca ne treba ni najmanje idealizovati, jer on nerijetko krši zakon (na primjer, mnogi „javni“ poslodavci ne plaćaju poreze i doprinose, niti poštuju zakonske norme pri zapošljavanju), ali on je često motivisan političkim razlozima da u nešto većoj mjeri izlazi u susret radnicima. To je jedan od razloga zašto je položaj radnika u javnom sektoru povoljniji.
Tu činjenicu treba koristiti za jačanje sindikata, kome je iz objektivnih razloga lakše da djeluje u javnom sektoru. Broj sindikalno organizovanih ovdje je daleko veći i oni imaju barem malo više slobode djelovanja. To je nekakva, makar slabašna, polazna osnova za razvoj sindikalne borbe.
Dođosmo do sindikata
Sindikati će i ove godine organizovati akcije za Prvi maj samo u nekim jugoslovenskim zemljama. Ipak, te akcije će biti više nego simbolične, a uglavnom će imati svečarski karakter, jer će se jesti i piti, kao da radnici žive u idealnom društvu. Uradiće se suprotno od onoga što će se desiti širom svijeta, gdje će radnici protestovati u velikom broju, smisleno i odlučno, a u mnogim državama doći će do sukoba sa policijom, što je već tradicionalna pojava, koja proističe iz prirode kapitalističkog sistema. Kod nas, sindikati će organizovati proteste uz pasulj, ili će se radnici i drugi „samoorganizovati“ uz roštilj i pivo.
Ovaj simbol malograđanštine pokazatelj je svijesti radničke klase, ali i snage i ozbiljnosti sindikata. Radnička klasa je neorganizovana, atomizovana, klasno nesvjesna. Marks bi rekao da je ona klasa po sebi, ali ne klasa za sebe. Ona nema vjeru ne samo u sebe, nego i u mogućnost bilo kakvih promjena. Ona je apatična, nema kulturu klasne borbe i otpora. Sindikalno vođstvo je proisteklo iz te i takve klase. Ono nije i ne može biti ništa drugo do njen odraz. Ono je korumpirano, birokratizovano, lišeno bilo kakvih ideala, strategije i programa. Ne interesuje ga ništa drugo osim održavanja na funkcijama, od kojih mnogi njegovi pripadnici imaju koristi. Ako ništa drugo, imaju dobre plate, bez ikakve odgovornosti, jer je demokratski život u sindikatima ugušen, pa ne postoje kritika, odgovornost i smjenjivost.
Nekad se dešava da sindikalna vođstva organizuju simbolične proslave Prvog maja. Ona to čine reda radi, kako bi opravdala svoje postojanje, zato što se tako radi svugdje u svijetu i zato što bi bila prozvana ako to ne urade. Druga sindikalna vođstva to ne čine. U Bosni i Hercegovini, na primjer, obilježavanje Prvog maja nije redovna sindikalna aktivnost, iako ponekad bude organizovano. I kada se desi, okupi se krajnje mali broj sindikalaca, obično predsjednika sindikalnih organizacija, koji se tu nađu malo iz uvjerenja, malo po dužnosti. Više razloga utiče na to. Jedan od njih je odsustvo volje i interesa sindikalnog vođstva da okupi iole veći broj radnika. Nije istina da vođstva to nikad nisu uspijevala. U oba entiteta je bilo slučajeva kad su radnici masovno protestovali. Iako je takvih slučajeva bilo malo, oni su pokazatelj da u nekim izuzetnim situacijama ne nedostaje volje i sposobnosti da se protestuje. To se dešavalo onda kad su postojali jaki razlozi za to, kao što je bilo donošenje entitetskih zakona o radu.
Izgleda da obilježavanje Prvog maja nije jedna od tih situacija, a trebalo bi da bude. To nije samo obilježavanje jednog važnog datuma iz istorije radničkog pokreta, već je simbolična prilika da radnički pokret vježba svoju borbenost i organizovanost, da razvija svoju sposobnost komunikacije sa javnošću i sa radničkom klasom, da ozbiljno formuliše svoje zahtjeve i saopštava ih javnosti. Zato, obilježavanje Prvog maja ne služi tome da se jede pasulj ili roštilj, niti da se drže predavanja iz istorije radničkog pokreta, već da se razvija klasna svijest radnika, koji treba da se privikavaju na to da marširaju ulicama, da formulišu i razumiju vlastite zahtjeve, da ih tumače, brane i šire. Prvi maj je škola klasne borbe, a ne trpeza na otvorenom. Prvi maj treba da služi tome da se podiže borbeni duh, a ne da se podiže nivo holesterola. On služi tome da radničku klasu, korak po korak, pretvara iz klase po sebi u klasu za sebe.
Pitanje je koliko to odgovara i sindikalnoj birokratiji, jer ona bi time dobila protivnika u vlastitim redovima – radnike koji nemaju privilegije, a imaju interes da od sindikata naprave radničke organizacije. Iako se ne može naći nijedna riječ hvale za sindikalnu birokratiju, bilo bi neozbiljno otpisivati sindikate i bacati ih u staro gvožđe. U ovom trenutku, to su jedine radničke organizacije. Onaj ko računa na radničku klasu, ko želi pridobiti radnike i uključiti ih u društvene borbe, mora računati sa sindikatima. Stvar nije toliko u tome da se sarađuje sa sindikalnom birokratijom, koliko u tome da se nađe put do sindikalne baze. A to se može samo putem rada u sindikatima. Ko to neće, ostaće revolucionar na riječima, sektaš na djelu.
Istini za volju, ma koliko zamjerki da imamo prema sindikalnoj birokratiji, ne možemo se oteti utisku da i radnička klasa doprinosi ovakvom stanju svojim ponašanjem. Ona ima sindikat po svojoj mjeri. Ukoliko joj sindikalna birokratija stoji na čelu, to je zato što radnička klasa nije sposobna, a u dosta slučajeva ni voljna, da joj se usprotivi, jer nema iskustvo i tradiciju klasne borbe, jer je atomizovana i osiromašena do te mjere da ne vjeruje u mogućnost otpora i da se plaši otpora. Zato i nema radničkih protesta povodom Prvog maja. Radnička klasa ćuti, jer ne vjeruje u svoju snagu, niti u sposobnost da bilo šta promijeni. Ona je ućutkana nacionalizmom, represijom, strahom od egzistencijalnog potonuća, sve do straha od besmislenosti bilo kakvog otpora.
Prvomajski protesti ne mogu da posluže za rušenje nekog režima, još manje za promjenu sistema. To niko i ne očekuje. Oni treba da budu proba, istina još ne generalna, radničke organizovanosti i sposobnosti da kaže šta je njen interes i kakav je njen program. Taj program ne mogu da budu tanjir pasulja i ražnjići. Čak i ako uz njih ide hladno pivo. Taj program mora da bude konkretan, detaljan i ostvariv. On ne može da se svodi na zahtjeve da se plate povećaju za određeni procenat, jer to nije dovoljno za stvarnu promjenu društvenog položaja radničke klase. Sindikalna birokratija ne može i ne želi da organizuje takve prvomajske proteste, jer ona nema i ne želi da ima program. Kad bi ga imala, morala bi da se bori protiv sistema, ili bi morala priznati da ne želi da se bori za ispunjenje vlastitog programa. Zato, prvomajski protesti koje organizuju pojedini sindikati ili vanparlamentarna ljevica zlata su vrijedni. Oni su početni oblik stvarne klasne borbe, pored štrajkova koji se ovdje-ondje organizuju. Na ovim prvomajskim protestima moguće je čuti političke ciljeve, makar oni bili definisani uopšteno. I to je nešto za početak. Ako ljevica bude u stanju da u te proteste uključi i pojedine sindikate, barem one u bazi, učiniće veliku stvar. Postepeno, pasulj i roštilj će postati simboli ružne prošlosti.
