Sto pedeset godina od objavljivanja ‘Kapitala’ Karla Marksa društvena situacija pokazuje da je on i dalje relevantan. Dok se čeka na razvoj političkih snaga koje će biti kadre da ponovo ožive Marksove ideje vredi se podsetiti na kratku istoriju ‘Kapitala’ na jugoslovenskom područiju.
Povijest prevođenja kapitala u nas faktografski je opisana u redakcijskom uvodu prvog toma (Med, 21). O tome nas izvještava Mislav Žitko, asistent na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu:
Puni prijevod ‘Kapitala’ na hrvatski, to jest srpski dolazi relativno kasno, tek 1933. kada je objavljen prijevod prvog toma, odnosno 1934. kada izlazi drugi tom. Treći tom ‘Kapitala’ prvi put izlazi tek nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine. Ako je suditi po nakladi od čak 30.000 primjeraka samo za latinično izdanje, pretpostavljalo se da će ‘Kapital’ imati razmjerno široko čitateljstvo. No o stvarnim dosezima recepcije ‘Kapitala’ u vrijeme Kraljevine Jugoslavije možemo samo nagađati. Ono što je svakako točno jest razmjerno rani interes za ‘Kapital’, odabrani odlomci se pojavljuju 1872. u listu ‘Radenik’ koji je uređivao Svetozar Marković, pa zatim novi prevedeni dijelovi izlaze nekoliko godina kasnije u časopisu Omladina, a sam Moša Pijade 1924. objavljuje skraćeno izdanje prema Borchardtovoj redakciji.
Tko se želi literarno živo informirati kako su izgledali ‘crveni univerziteti’, kaznionice u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, najbolje je da čita memoarske knjige revolucionara i političara Rodoljuba Čolakovića. U onoj najpoznatijoj, višetomnoj ‘Kazivanje o jednom pokoljenju’ (sarajevsko izdanje u dva toma, 1980.), postoje i stranice posvećene prevođenju ‘Kapitala’. Taj posao organizirao je Moša Pijade, a Čolaković mu je pomagao. “Imali smo na našem stolu desetak kutija. U njih smo po azbučnom redu slagali kartice ispisane terminima, na koje smo, prevodeći, u Marksovom tekstu nailazili i za koje smo našli ili smo mislili da smo našli odgovarajući naš izraz.” A nije im bilo ni lako ni jednostavno, taman da su im uvjeti života bili relativno normalni, što nisu. “Šta ćeš”, govorio je Moša, “dok je u Francuskoj vršena industrijska revolucija, Srbi su bili stočari i ratari, a Srbija turski pašaluk.” Uvođenje marksističke terminologije u sredinu u kojoj je još vladao espap, a ne roba, najamnica, a ne najamnina itd., tražilo je prevrtanje satima poneke riječi, u potrazi za adekvatnim izrazom. Čolaković piše:
Danima smo zajedno tragali za našim izrazom Marksovog termina ‘vergegenständlichte Arbeit’ – dok se najzad nije rodio ‘opredmećeni rad’. Danas mnogi Marksovi termini na našem jeziku zvuče čitaocu sasvim obično… te je možda čudno što smo se nas dvojica oko njih ponekad dugo vremena lomili i sporili.
Socijalističke, odnosno marksističke ideje u to vrijeme brzo se šire na području Jugoslavije, ne samo u intelektualnim krugovima. Ipak, donošenje Obznane 1920. i Zakona o zaštiti države nakon atentata na ministra Draškovića iduće godine bilo je, kaže Žitko, “snažan pokušaj suzbijanja razvoja radničkog pokreta i njegove političke reprezentacije, a tada već formirana Komunistička partija Jugoslavije prelazi u potpuno ilegalno djelovanje, što je svakako bila otegotna okolnost u pogledu njezinog ‘idejnog razvoja’. Činjenica teških frakcijskih sukoba uslijed Staljinove čistke dodatno ocrtava izuzetno neizvjesno razdoblje, stiješnjeno između političke autokracije i partijske podložnosti Staljinu koji tokom tridesetih kreće s takozvanom Velikom čistkom”. Podsjeća da je Staljin zaslužan za smrt najboljih marksističkih teoretičara toga vremena, a taj se negativni učinak prelio, dakako, i na djelovanje.
Nakon dovršetka prijevoda prvog, pa onda drugog toma, August Cesareci Veselin Masleša organiziraju tajno izvlačenje rukopisa iz zatvora i prebacivanje u štampariju. “Taj će se prvi puni prijevod kasnije dorađivati, kako na nekoliko mjesta napominje sam Pijade, ali ustvari to će biti standardni prijevod ‘Kapitala’ koji će onda imati mnogobrojna izdanja u razdoblju socijalističke Jugoslavije”, podsjeća Žitko.
Zašto se za vrijeme nove Jugoslavije nije diralo u prijevod Moše Pijade i Rodoljuba Čolakovića, odnosno zašto on nije nikada zamijenjen novim, pitali smo Božidara Debenjaka, slovenskog marksističkog filozofa, društvenog teoretičara i prevoditelja, danas u mirovini.
To je uglavnom bilo pitanje pijeteta prema zaslužnim ljudima. Oni su to prevodili u užasnoj situaciji, u zatvorima itd. i onda se to tretiralo poput nekakvog spomenika domaćeg radničkog pokreta. Nisu uklanjane greške u prijevodu, koji je ionako suviše ‘slobodan’. On i nije rađen u cjelini prema njemačkom originalu, nego je dosta rađen prema skraćenoj francuskoj verziji, koju je priredio Gabriel Deville.
Debenjak iznosi mišljenje da se ‘Kapitalom’ treba početi baviti s njegovim prvim izdanjem, koje nam na stolu, za vrijeme našeg ljubljanskog razgovora u njegovom stanu, pokazuje. Po njegovom mišljenju, tu su ipak najviše stradali filozofski termini. Navodi nam primjer:
Počnimo od za mene užasnog termina ‘radna snaga’. ‘Arbeitskraft’ stoji uz ‘Arbeitsvermögen’ kod Marxa, jer to su sinonimi u filozofskoj tradiciji. ‘Denkvermögen’ i ‘Denkkraft’ – to je isto. Vermögen je njemačka riječ koja znači nešto između sposobnosti i mogućnosti. Znači radi se o onome ‘moći raditi’, to je Arbeitskraft. Za jednu sekretaricu nećete reći da je ona dobra radna snaga. Upotrebom riječi ‘snaga’ stvar se nekako prenijela na jake mišiće. A radi se o sposobnosti, mogućnosti, moći raditi, potenciji koja se kao rad ostvaruje. U Marxovom filozofskom shvaćanju rada osnovno je to da rad kao realizacija pripada kapitalistu, u vlasništvu je kapitala. A ono što se prodaje je vaša mogućnost da radite, rad u stanju mogućnosti, a ne realiteta. Zato radnik nakon završetka radnog vremena, govori Marx, pada natrag u stanje mogućnosti, a sva realizacija ostaje na drugoj strani, protiv njega. Govorimo li o ‘radnoj snazi’, sve ovo razlikovanje se gubi.
Povijest prevođenja u novoj Jugoslaviji bila je i ‘rat između fakulteta‘. Ekonomisti su vukli na terminologiju političke ekonomije, klasične i ‘socijalističke‘, kako su ju oni shvaćali, dok su filozofi težili ‘refilozofikaciji‘ Marxa. Danas klatno opet prevaguje na ekonomsku stranu. Interprertatori preporučuju klasike političke ekonomije, dok za filozofske klasike govore da nisu nužni, ako već ne preporučuju da se obavezno preskoče (posebno Hegel). U tom smislu današnji ‘lenjinisti‘ ne poštuju onu Lenjinovu da bez Hegelove ‘Logike‘ nije moguće shvatiti ‘Kapital‘, pa je u tome smislu većina njemu suvremenih marksista po njegovom mišljenju bila nesposobna za marksizam.
Debenjak historizira:
Početak 1950-ih godina u Jugoslaviji znači otkrivanje tzv. mladog Marxa. U Njemačkoj razgovor o shvaćanju čovjeka u mladog Marxa otvara to pitanje 1950. ili 1951., a već 1953. u Zagrebu izlaze ‘Rani radovi’. Diskusija koja je krenula nakon Drugog svjetskog rata centrirala se na mladog Marxa, a u Zagrebu se dogodio ovaj veliki iskorak. To je značajna stvar i događaj. Onda je u časopisu ‘Naše teme’ povedena debata o mladom Marxu. Tu dolazi i do ekstremizma, stavova pojedinaca da tzv. starog Marxa ne treba ni čitati. No realna struja zna da ne postoji zreli Marx u suprotnosti s mladim, te da je ono što je filozofski izrađeno u vrijeme mladog Marxa uključeno i u ‘Kapital’.
Specifičnost situacije u Sloveniji Debenjak opisuje ovako:
Kod nas imamo liniju staroga prijevoda ‘Kapitala’, onoga Krašovca i drugova, koji su s radom započeli još prije Drugog rata, ali je knjiga, točnije prvi tom, izašla tek 1961., a ostali i kasnije, i taj prijevod nama filozofima apsolutno nije odgovarao. U tom ekonomističkom prijevodu izgubili su se filozofski sadržaji. Prvo što smo poduzeli jest da prevedemo iz prvog izdanja ‘Kapitala’ dodatak prvoj glavi ‘Oblik vrijednosti’. Odgovor je Marx napisao na izričito pitanje Engelsa hoće li objasniti svoj metod. Marx mu odgovara, kako je nešto napisao, ali ga nije poslušao. Taj dio se u kasnijim izdanjima često djelomično uključivao u glavu o fetišizmu, pa ovdje razrađeni gotovo školski primjeri nestaju u preradi. Kada se to prevelo, diskusija je mogla krenuti dalje, jer tamo Marx govori o apstraktnom i konkretnomradu. Baš kao u idealističkoj filozofiji, u kapitalizmu se konkretni rad shvaća kao nekakva emanacija apstraktnog rada. Te filozofske diskusije za nas su bile centralne, a ne nešto što se moglo stisnuti u nekakvu skraćenu verziju ‘Kapitala’ koju je Krašovec preveo.
Pitamo Debenjaka kakav je bio odnos partije, političkih tijela, idejnih komisija spram rada na ovoj knjizi. U razgovoru o potrebi novog izdanja 1980., Debenjak se pozivao na zaključke VIII sjednice KP Slovenije. On specifičnost Ljubljane vidi u tome što tamo studentski pokret 1968. nije ugušen, već je ostao pošteđen od političkih sankcija, u velikoj mjeri zaslugom Univerzitetskog komiteta, gdje je i sam odigrao pozitivnu ulogu. Tako je ljevica ostala na fakultetima, nije bila izbačena da ju nitko ne sluša. No, “moja situacija u Sloveniji tada nije bila najbolja, što se vidi i po tome da kada su birali predavača za partijsku Političku školu u Sloveniji, France Popit (predsjednik Predsjedništva SR Slovenije) je s liste prijedloga izbacio i moje ime.”
Josip Broz Tito htio je imati u Kumrovcu školu, za što je izgrađena i poznata zgrada. Iz Beograda je izvršena brza mobilizacija svih mogućih ljudi koji bi mogli nešto predavati. Postojao je konkurs i Debenjak je predavao, da bi onda bio i voditeljem škole. “Birali smo ono što nosi neku svježinu i novost”, kaže nam. “Jedan od problema ove škole bio je da je ona osnovana, kao politički fakulteti nekada, izvan redovnog školskog sistema. Ukinuta je svaka veza između redovnog i isključivo političkog školovanja. Političar iz Hrvatske Josip Vrhovec uvijek je naglašavao kako je ta škola nešto posebno, izvan školskog sistema. Pozvani predavači, pa i slušači, bili su isprva na visokom intelektualnom nivou. Dolazila su tada najbolja teorijska imena, jednom je, sjećam se, pozvan da predaje i Vanja Sutlić.”
Pokušavamo preko sudbine Marxova ‘Kapitala’, ali i marksizma u Jugoslaviji, rekonstruirati neke odlučujuće političke momente koji su mijenjali ‘pravce društvenog razvoja’. Pa onda i odnos spram knjige koja je naša tema.
Krajem 1950-ih još je bilo diskusije, bilo je nekih snaga koje su potvrđivale ono što je govorio Koča Popović, da je do normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom došlo prerano. Postojalo je još puno ljudi u nas koji su imali taj način mišljenja (staljinistički) i on je polako nestajao. Baš je diskusija o ideologiji, odnosno historijskom materijalizmu i općoj sociologiji, trpjela od istih boljki kao i tadašnje diskusije u Sovjetskom Savezu. Sjećam se da je Boris Ziherl (slovenski političar, ali i jedan od osnivača sociologije u Sloveniji) još bio opterećen takvim mišljenjem. Što se tiče Tita, on je bio pod jakim utjecajem lenjinizma svoje mladosti. U jednom predavanju koje je održao u Kumrovcu, oni koji su mu pripremili tekst u njemu su koristili riječ ‘marksizam’. A on je u svom govoru na tim mjestima uvijek rekao ‘marksizam-lenjinizam’. Ljudi koji su izlaganja trebali pripremiti za štampu to su mu ispravili u ‘marksizam i lenjinizam’.
U tom svom predavanju Tito je objasnio neke stvari koje su se odnosile na predratni život partije. Tako je rekao da je on imao plaću u rangu visokog državnog službenika, koju mu je davala Kominterna. Budući da je ona financirala ljude osobno, to je stvorilo osobne ovisnosti, polaganje računa za svoj rad Moskvi, te prisilu na međusobne svađe među drugovima. Od tog novca zavisila je njihova egzistencija: budući da su bili ilegalci, oduzme li im partija taj novac, život u ilegali postao bi im nemoguć. “Tito je znao zanimljivo historizirati”, kaže Debenjak. “On je veličina u praktičnom političkom radu, ali to nije bio i u teoriji.”
No zato je velikih debata bilo drugdje. Debenjak se prisjeća Korčulanske ljetne škole, čiji vrhunac je bio 1968. “Tamo smo doživjeli i napad na Čehoslovačku, donijeli smo povodom toga rezoluciju, koju sam ja donio i u Ljubljanu. Preko Radija študent, koji je tada nastao, vijest je otišla i u Čehoslovačku.” Sjeća se i kako su kasnije Aleksandar Grličkov i Miloš Nikolić kao praktičari stvorili časopis ‘Marksizam u svetu’, te susrete u Cavtatu. Dolazili su ljudi, od velikih imena teorije do malih funkcionera. Bilo je i onih zastarjelih teorijskih stavova, naročito iz Istočne Evrope. No njih je trebalo prihvatiti, kako bi to postala stvarno međunarodna tribina. “Grličkov je znao reći kako trebamo tribinu, a ne tribunal, pa smo morali slušati i gluposti, da bi razni dijelovi svijeta bili zastupljeni. Takav pluralizam i otvorenost bili su velika stvar nakon olovnih godina, kako ja vidim kraj 1970-ih.”
Kada se nekada govorilo o ‘Kapitalu’ i Marxovom opusu u cjelini, naglašavao se primat prakse, ali i to da nema revolucionarne prakse bez revolucionarne teorije. Da mišljenje, pa onda i knjiga o kojoj govorimo, mogu biti revolucionarnima, to je danas mnogima teško shvatiti. No ta situacija nije toliko nova. Debenjak kaže:
Već sredinom prošlog stoljeća govorilo se o ‘kraju teorije’, o postteorijskom vremenu, menadžerskoj revoluciji itd. Dakle i tada je bilo užasno stanje. Ono što se dogodilo krajem 1960-ih za mene je vraćanje nade i života. Sada smo opet u nekom vremenu stagnacije, iza kojega opet dolazi polet. Vratit će se vrijeme jasnog govora. Pogledajte što se dogodilo Marxu i Engelsu. Procvat njihovog mišljenja trajao je do 1848. Kasnije pišu kako će još mnogo proći dok se ne vratimo onoj hrabrosti izraza iz tih vremena.
