Dugo najavljivan veliki “europski” projekt, Muzej Drugog svjetskog rata, znakovito smješten na lokaciji gdje je rat i započeo, u poljskom gradu Gdanjsku, proteklog je ožujka napokon otvorio svoja vrata posjetiteljima.
Od same ideje i raspisivanja projekta, skupljanja sredstava, biranja stručnog tima i izvođenja radova do njegova otvorenja prošlo je osam godina tijekom kojih su se dogodili brojni zaokreti, prije svega oni u poljskoj političkoj sferi, koji su se odrazili i na samu njegovu realizaciju.
Kad ju je vodila liberalna vlada Donalda Tuska (Građanska platforma, PO) usred zamaha koji je dobila pristupanjem Europskoj uniji i njenim fondovima, tada dominantno eurofilski raspoložena Poljska na svom terenu postavila je kamen temeljac velebnog muzeja koji bi Poljake i ostale Europljane učio njihovoj zajedničkoj povijesti. Prema inicijalnoj zamisli, bilo bi to prvi takav muzej na kojem se može učiti “europska” povijest Drugog svjetskog rata pa se oko toga angažiralo niz međunarodno priznatih povjesničara, a inzistiralo se na “univerzalnim” ratnim iskustvima i fenomenima koji nisu nacionalno specifični: stradanje civila, svakodnevni život pod okupacijom (nebitno čijom), tretman ratnih zarobljenika i sl.
Kako su mnogi posjetitelji i komentatori naveli, muzej ne obiluje tekstualnim sadržajima i oskudijeva s narativnim objašnjenjima. Pored mnoštva podražajno izazovnih dijelova postava koji možda ne iziskuju detaljan opis, kao što je primjerice šetnja ratom razrušenim gradom, tu su eksponati koji svjedoče o vrlo konkretnim događajima – recimo, slike bombardiranja Varšave, Londona, Hamburga, Dresdena, kao i “rijetko vidljive slike sovjetskog bombardiranja Helsinkija 1940.” – a također su bez opisa. Donekle to jest dio raširenog trenda da muzeji prodaju “nezaboravno iskustvo”, ili je dio inovativnosti nastavničke struke prema kojoj se muzej uzima kao didaktičko pomagalo za učenje povijesti bez suvišnih podataka, no ovakva šutnja muzejskog prostora ima i svoju političku funkciju, a to je da održava rasprostranjenu tezu o dva totalitarizma. Mogućnosti primjene te teze još uvijek nisu iscrpljene, posebice u javnim raspravama gdje se samo “nabacu[ju] brojev[i] žrtava ovog ili onog pokolja, kao da bi se iz tih brojeva mogla i trebala derivirati proporcionalna krivnja zaraćenih strana”.
Poljska žrtva iznad svih žrtava
Dolazak na vlast radikalno desne stranke Prava i pravednosti (PiS) uzburkao je posljednje etape realizacije ovog projekta: objekt je bio kompletno izgrađen, prikupljena je građa i postavljeni eksponati kad je poljsko ministarstvo kulture procijenilo da to sve skupa “ne odgovara poljskoj točki gledišta” – u prijevodu – nedovoljno govori o poljskim žrtvama i implicira poljsku krivnju za stradanja Židova. Dakle, pored napora da se izjednače dva totalitarizma, poljska će se vlada boriti da svaka kulturna institucija u Poljskoj, a i šire, istakne da je Poljska dala najviše žrtava, prilikom “obje okupacije”.
Doduše, PiS je već 2013. imao u planu da će, ako dobije izbore, mijenjati viziju muzeja, a u istom su gradu nakon dolaska na vlast izmislili alternativni muzej Westerplatte posvećen prvoj bitci Drugog svjetskog rata. Umjesto potpunog gašenja, donesena je odluka da se oba muzeja spoje pod istu upravu, te da se tematski usredotoče na 1939. godinu. U praksi to znači otpuštanje nepodobnog vodstva prvog muzeja, kao i otpisivanje dobrog dijela njegova postava. Za PiS, vrpca je simbolično prerezana tek 8. svibnja, netom prije Dana pobjede nad fašizmom, kada je gdanjski nadbiskup blagoslovio objekt.
Sve to ne čudi previše, ako zamijetimo da poljskim političkim poljem, slično kao i domaćim, dominiraju kulturni ratovi i historijske kontroverze pa je logično da vlast ovako važnu i posjećenu instituciju želi privesti pod svoju kontrolu. Isto tako, fragmentirana, do kraja neispričana događajnica Drugog svjetskog rata olakšava vladi i njoj naklonjenim povjesničarima manevriranje neugodnim momentima. Ugled vječne žrtve najmanje će okaljati ako povijesni narativ formiraju oko samog početka rata, prije nego su se dogodile najneugodnije kolaboracionističke epizode i antisemitski inspirirani zločini.
