Postoje dva načina da se ispriča moja posjeta Banjaluci nakon 7 godina. Prvi bi bio više senzaciolistički, bombastičan, onako kako bi ga željelo vidjeti 90% ljudi koji žive u Sarajevu odakle ja dolazim i u Federaciji općenito. A postoji i drugi pogled, onaj blaži okićen oduševljenjem koje me držalo kada sam se vraćao vozom za Sarajevo sada već davne 2009 godine.
Autor: Impuls
Ipak novinarska dužnost i obaveza je da kaže istinu, a u ovom slučaju bojim se da istina može biti zastrašujuća.
Sve je isto moj prijatelju
Nakon nešto više od 5 sati napornog putovanja, preko vjerovatno najteže dionice u cijeloj državi, iz Sarajeva sam stigao u Banjaluku. Za nepunih 200 km, prošao sam kroz 3 kantona, 2 entiteta i 11 gradova, uredno nacionalno označenih sa neizostavnom vjerskom markacijom terena većinskog stanovništva na određenom prostoru.
Problem je međutim što pored tih objekata, uglavnom crkava, života, ljudi, nema, pa one zjape prazne.
Potpuno ista slika dočekala me kada sam stigao i u Banjaluku. Subota poslijepodne, očekuješ gradsku špicu, ali ljudi jednostavno nema. Tješim se siv je i tmuran dan, možda se ljudima ne izlazi van. Ali ista slika se ponovila i sutradan, tek je ponedeljak malo popravio stanje. Te informacije mi je potvrdio i taksista koji me vozio sa autobuske stanice ka centru grada. U kratkom razgovoru sam saznao da je policijski presing jak, da postoji striptiz bar, da su u gradu uglavnom seljaci, a na moju konstataciju da se Banjaluka promjenila od prošlog puta dobio sam odgovor:
- Ma kakvi, sve ti je to isto moj prijatelju. Čini ti se.
Džamije bez ezana, kuće bez vlasnika , depresivni ljudi i miris tenzija u zraku
Spavao sam u naselju Pobrđe. Zgodno naselje koje ti daje mogućnost da za nekih 10 minuta hoda stignes do strogog centra grada. U tom naselju postoji obnovljena čaršijska džamija koja je zaključana i na kojoj se ne čuju ezani. Oko džamije i dalje širom naselja, postoje i mnoge kuće koje su u istoj funkciji, zaključane i prazne.
Nekada zelene površine, sada su smanjene prilično neukusnim novim stambenim objektima, kao i crkvama koje su same sebi svrha.
U Banjaluci ne postoji privatni obrt, sve se svodi na ugostiteljstvo. Zanatske i specijalističke radnje su isčezle, a prazni poslovni prostori u glavnoj gradskoj ulici su odraz ekonomske nemoći i lošeg poslovnog ambijenta. S druge strane kafići, pubovi kao i kladionice su izuzetno zastupljeni.
Voda je i dalje loša kao i ceste, posebno tranzit, no djevojke su i dalje najljepše. Mada i one kao i većina ljudi koje sam sretao šetajući gradom odaju dozu odsutnosti i goleme depresije.
S druge strane, gradski prijevoz je redovan, Banjaluka je jako čist grad, nema pasa lutalica, kao ni Roma koji bi prosili i skakali na vaše auto kada stanete na semaforu u centru grada. Kulturni život koji se ogleda u stalnim izložbenim postavkama je također na nivou, no na žalost odjek kod lokalnog stanovništva je mizeran.
Sve kada se sabere osjeća se jedna vrsta tenzije. Meni je Banjaluka izgledala kao bure baruta spremno da eksplodira, za velike i radikalne promjene. Ne znam tačno u kojem bi smjeru one mogle otići ali garantujem da će se desiti i to veoma brzo. No možda je ova moja procjena u krivu. Dolazi ljeto, samim tim i povratak dijspore, koja daje neki novi ritam gradu i vjerovatno kupuje socijalni mir, pred lokalne izbore.
Baš o tome sam i razmišljao vraćajući se kombijem prema Sarajevu. Tamo negdje malo ispred Mrkonjić Grada dočekala me tabla na kojoj je pisalo da je planiran završetak radova na putu 2013 godina. Naravno niti je put završen niti će se uskoro završiti.
Vrijeme je tako realtivan pojam ovdje kod nas, upravo to vrijeme koje je dragocjeno u zemljama kojima mi težimo. Ko zna možda se i mi nekada opametimo pa napravimo autoput od Sarajeva do Banjaluke. Ako ništa, nada je besplatna.
