A šta je to sporno u govoru mržnje? Pa ne znam odakle da počnem, ali sporno je sve. Ako govorimo konkretno o državama nastalim na ruševinama SFRJ (bez Slovenije), a u kontekstu pojave kao što je govor mržnje u javnom prostoru, nije teško zaključiti da je to skoro pa svakodnevnica.
Međutim, ako se fokusiramo samo na BiH čije društvo mnogi identificiraju kao postkonfliktno, sudeći po količini i intenzitetu govora mržnje koji u raznim svojim oblicima svakodnevno biva serviran u javnom prostoru, stiče se dojam da je bh društvo istinski konfliktno društvo. S druge strane, stvarna slika građanstva u određenoj mjeri demantira sliku o BiH koju stvaramo iz medija koji su odveć nažalost postali (čast izuzetnim) partijski i politički servis, ali i sa društvenih mreža gdje obitavaju (ne)obični građani – tastaturni bljuvači vatre i mržnje.
Na koji način stvarna slika (životna) građanstva demantira sliku o BiH koju prave političke galamdžije i njihovi mediji? Vrlo prosto – građani ne kupuju oružje nego traže vize i pakuju kofere. Oni koji ostaju nemaju međuetničke barijere u realizaciji svojih ekonomskih i drugih interesa, između bh građana odvijaju se različiti oblici suradnje. Usput kazano, a već mnogo puta viđeno – političke galamdžije i njihovi asistenti, oni koji svako malo šalju u javnost govornu poruku mržnje, međusobno nisu u konfliktu.
Ovdje je spomenuta pojava govora mržnje koja se odnosi na međuetnička, međuentitetska, međuetnopolitička prepucavanja ili prepucavanja političkih grupacija koje zastupaju različite ideje i koncepcije po pitanju izgleda i uređenja Bosne i Hercegovine, a koje u tim svojim tobože nacionalnim zanosima (zapravo nacionalističkim) žele animirati ‘svoje’ narode – nekad sokoljenjem i prozirnim uvjeravanjem o njegovoj superiornosti u odnosu na druge, a češće širenjem straha od onih drugih kako bi ga još žešće i čvršće homogenizirali. Nije teško zaključiti da je krajnji cilj toga učvršćivanje statusa quo – statusa njihovog.
Da ne bude zabune, ili zablude, govor mržnje koji je u BiH skoro postao sastavni dio svakodnevnog političkog i javnog vokabulara, političkog oglašavanja uopće – itekako ostavlja negativne posljedice na društvo i narušava ukupne međuetničke odnose. Dokaz i pokazatelj toga su frustracije ljudi koji se ‘iživljavaju’ na socijalnim mrežama dovodeći ih do usijanja, zatim već poznato navijačko ispoljavanje šovinističkog čemera, napad na povratnike (manjine) i bogomolje ili veličanje ratnih zločinaca. I to je također ovdje već viđeno, bezbroj puta. Međutim, rijetki su nažalost primjeri kada je neki politički ili javni djelatnik sankcionisan zbog govora mržnje jer se ovdje ne kažnjava i ne sakcionira čak ni protuustavno djelovanje.
Najpoznatiji primjer i slučaj govora mržnje jeste onaj iz Skupštine RBiH 1991. god. kada je jedan politički funkcioner izrekao onu poznatu ogavnu misao, nikad zaboravljenu koja počinje sa: „Nemojte da mislite da…“! A ubrzo nakon tog huškačkog govora je otpočeo vatreni i krvavi rat. Očito su mnogi, prelaskom u demokratski sistem shvatili slobodu govora vrlo doslovno, pa je tako i govor mržnje dobio slobodu koja nažalost i 30 godina poslije neometano pleše i pjeva.
Međutim, po pitanju govora mržnje u javnom prostoru koji dolazi iz etnopolitičkih začaranih krugova, uočavaju se dvije njegove karakteristike: prva je da ta vatrena retorika ‘drži vodu’ – daje željene kratkoročne efekte jer im učvršćuje vlast, a druga je – dugoročno ipak ne daje željene rezultate, a to je apsolutna etnička distanca i teritorijalna omeđenost.
Dakako, ovdje se mora spomenuti i govor mržnje u kontekstu stvaranja atmosfere linča- ‘kuke i motike’ na osobe ili grupe iz istog entiteta i etniciteta, a koje slobodu govora shvataju i koriste na principijelan način tj. da izraze Svoje mišljenje i stav baziran na argumentima, činjenicama i spoznajama. Najčešće, takvi stavovi i mišljenja ne korespondiraju sa većinskim mišljenjem etnije i njenih etnonacionalnih političkih dušebrižnika i gotovo uvijek bivaju poklopljeni govorom mržnje kojim se ta osoba ili grupa osoba proglašava izdajnikom roda i naroda. Onda slijede razni pritisci, prijetnje, ucjene, linč, a nerijetko na kraju i progon („slučaj Srđana Šušnice iz Banjaluke).
Ovdje je također nažalost vrlo uočljiva paradoksalnost i apsurdnost jer takve osobe odmah bivaju proglašene domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima i to upravo od političkih moćnika koji su nemali broj puta pokazali i dokazali izdajništvo kroz posredovanje u sumnjivim privatizacijskim poslovima, ali i otvoreno strano plaćeništvo stavljajući se na raspolaganje vladama nekih stranih zemalja, ali i određenim lobijima i korporacijama. Međutim, to ide i prolazi u našim tranzicijskim, kasabsko-palanačkim društvima koja karakterizira ‘samosvijest’ da nisu nemoralna, ali i nesvijest da imaju dvostruki moral. Dakle, sloboda govora prilično skučena i ograničena, a govor mržnje raširen.
Kada je u pitanju regija, stvari su vrlo slične. Razlika je samo što u zemljama regije nema entiteta, konstitutivnih naroda i njihove političke oligarhije.
Teško je zaista imati slobodu govora u državama i društvima koja su praktički zarobljena i ucijenjena. A sloboda uopće, pa i sloboda govora pripada onima koji se za njih (iz)bore.
S druge strane, govor mržnje kao sredstvo političke manipulacije u tim zarobljenim društvima, ranjivim, nesređenim, demokratski neemancipiranim i politički nekulturnim – biće izražen, glasan, pa možda čak i socijalno prihvatljiv. Ako je ljubav slijepa, šta onda tek reći za mržnju?!?
„Mržnja ovde izgleda ima duboke korene. Sve je počelo još kad smo se voleli“. (Aleksandar Baljak)
Vedad Hasanović
