Mnogi biroe za zapošljavanje koriste isključivo radi besplatne zdravstvene zaštite, a godinama rade "na crno"
Pred jednom sarajevskom službom za zapošljavanje, Edin Dedić prelistava radnu knjižicu i gleda još jedan pečat kojim se potvrđuje redovni dvomjesečni dolazak nezaposlene osobe. On je već dvije godine na birou za zapošljavanje i to od kada je završio Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu.
Na pitanje Radija Slobodna Evropa (RSE) da li mu je nekada ponuđen posao, Edin kaže: "Jesu jednom – 12 sati rada, mala plata i ništa... za roditelje je dobro, mogu neke pomoći izganjat', al' da oni nekom nađu pos'o, to je malo nerealno".
Za razliku od Edina, Sifetu posao nikada nije ponuđen iako je na birou za zapošljavanje od završetka rata. Zbog toga Sifet sliježe ramenima i miri se sa sudbinom.
"Tako mi je grah pao!", ističe Sifet.
Pored osmogodišnje škole, Sifet je završio obuku i kurs za molera.
"Pitali su me da li to znam raditi. Ja sam rekao da znam, ali me nikada nisu zvali, nažalost!", iskreno će Sifet.
Sličnih priča ima još mnogo. Neki svoju potragu za poslom nastavljaju, ali u inostranstvu, poput Seida iz Sarajeva. Ovaj mladić završio je Srednju medicinsku školu, a priliku za posao u Bosni i Hercegovini čekao je duže od dvije godine.
"Došao sam na razgovor za posao u Njemačkoj, tamo u bolnicama i tako to... preko projekta Triple win, to je sporazum između BiH i Njemačke", objašnjava Seid.
Koliko je teško nezaposlenima naći posao, toliko je teško i poslodavcima da nađu adekvatnu radnu snagu.
Safudin Čengić, direktor jednog prevozničkog preduzeća, kaže da je veoma teško naći vozače.
"To je jedno zanimanje koje je u ovom momentu jako traženo iz više razloga – povećan obim poslova na području Bosne i Hercegovine a, sa druge strane, potražnja u zemljama Evropske unije. Tako da u ovom momentu, iako ima na biroima za zapošljavanje bar, prema evidenciji, oko 950 nezaposlenih lica koji se vode kao vozači motornih vozila, nažalost, kad zatražite nekog od njih, ne možete dobiti nijednog na birou za zapošljavanje", kaže Čengić.
No, u bosanskohercegovačkoj javnosti sve češće se mogu čuti pitanja –čemu onda služe službe za zapošljavanje, te da li su nekome nekada našli posao?
Biroi za zapošljavanje već godinama služe za materijalnu i socijalnu sigurnost nezaposlenih, dok je traženje posla palo u drugi plan.
Mnogi koriste tu situaciju da bi radili "na crno", a alarmantni su statistički podaci o broju nezaposlenih.
"Nisu javne službe svojom voljom postale socijalne službe, jednostavno su ti propisi koji su trenutno na snazi takvi da iz njih proizlazi da smo mi službe koje se prevashodno trebaju baviti materijalno-socijalnom sigurnosti nezaposlenih osoba. Mi se zalažemo za izmjenu tih propisa, mi želimo da budemo proaktivan partner na tržištu rada, čiji će osnovni zadatak biti posredovanje u zapošljavanju", navodi portparol Federalnog zavoda za zapošljavanje Haris Čuljević.
Iz Udruženja poslodavaca, među kojima je i Safudin Čengić, kažu da nije upitna uloga službi za zapošljavanje, no prema njihovom mišljenju kao i socijalnih partnera okupljenih u Ekonomsko socijalnom vijeću Kantona Sarajevo, stvari se trebaju drastično mijenjati. Sa sjednice Ekonomsko-socijalnog vijeća poručeno je da biro više neće biti ustanova koja će omogućavati zdravstveno osiguranje nezaposlenim osobama, odnosno onima koji ne traže posao, odbijaju rad ili ne žele uraditi dokvalifikaciju i prekvalifikaciju.
Ova inicijativa stiže nakon što je Republike Srpska promijenila praksu.
Tokom redovne prijave na biroe za zapošljavanje u Republici Srpskoj nezaposleni moraju donijeti potvrdu od dva poslodavca da su u međuvremenu tražili posao. Na taj način pokušava se odrediti ko zaista traži posao, a ko je na birou zbog zdravstvenog osiguranja. Zapravo, traži se od nezaposlenih osoba da idu na obuku za traženje posla.
