Često se kaže da cilj opravdava sredstvo kada se želi naglasiti važnost krajnjeg rezultata bez obzira kako je postignut, kao da je priroda naših postupaka potpuno nebitna u odnosu na krajnji ishod. Ponekad se koristi kako bi se opravdao neetičan čin u nastojanju da se ostvari ispravan cilj ili plemeniti ideal.
U praktičnom smislu, može se reći da je manje zlo prihvatljivo da bi se spriječilo veće zlo ili postiglo neko dobro. Ali, ono što je započelo s dobrom namjerom, lako može prerasti u neželjenu stvarnost: ako posadimo sjeme jednog stabla, iz njega neće izrasti drugo stablo, koliko god mi to željeli.
Ovo se možda ne čini točnim onima koje pokreću sebični ciljevi, koji uzimaju u obzir samo materijalističke rezultate i koji su vezani uz najpovršnije aspekte života. Onima koji iskreno streme Pravednom, Korisnom i Dobrom za druge, to bi trebalo biti važno. Može li cilj doista opravdati sredstvo? Može li išta dobro proizići iz loših djela? Može li se stijeg ispravnog cilja ikad podići neetičnim ponašanjem?
Etično djelovanje ne znači da čovjek mora biti naivan, nepraktičan ili da očekuje savršeno djelovanje koje može postojati samo u idealnom, ali ne i u stvarnom svijetu. Upravo suprotno, istinski idealist ima istinsku potrebu oživjeti san. Bez toga, bez istinske namjere da ga pretvori u djelo, njegov je san ništa više do puka želja, čista fantazija. Možda nam upravo ta potreba da se “san živi” može razotkriti pogrešan odabir i opravdavanje sredstva u ime plemenitog cilja. Takav način djelovanja upravo je ono što će “ubiti san”. Ne, cilj nikada ne opravdava sredstvo, nego prije obasjava sredstvo svojim vlastitim svjetlom. Djelovati u svjetlu viših ciljeva u životu znači plemenito djelovati; postupci su neodvojivi od onoga što se njima nastoji postići. To je čudesno jer povezuje sadašnjost i budućnost, pri čemu jedna obasjava drugu. Ne možemo promatrati budućnost samo kao zbirni rezultat mnogih trenutaka u vremenu; ona je ishod puta kojim odabiremo ići u svakom trenutku. Neodvajanje od budućnosti znači da ono što želimo vidjeti u našoj budućnosti obasjava našu sadašnjost i zahtijeva od nas da upravo sada živimo budućnost koja leži iza obzora; moramo zamisliti i slijediti ono istinito i plemenito kao jedini održivi put, bez obzira na to koliko će nam truda za to biti potrebno.
Neodvajanje od budućnosti također zahtijeva da se ne odvojimo od prošlosti jer u budućnost projiciramo ono što smo naučili od prošlosti, naša najbolja iskustva pomažu nam oblikovati naše snove i imaginaciju. Kada prošlost nije odvojena od sadašnjosti, prošle događaje možemo ponovno odvagnuti i tako otkriti novi pogled na naš životni put.
Živjeti i djelovati u svjetlu naših plemenitih životnih ciljeva znači prisjetiti se tko smo zapravo, odupirući se tako varljivim glasovima koji neprestano nastoje uvjeriti nas da smo nešto drugo. Nikad nemojmo dopustiti da nas definiraju sjene vlastitih nesavršenosti. Umjesto toga, živimo u svjetlu onoga što leži u našoj budućnosti, u najdubljim odajama našeg srca. Pogledajmo zvijezde visoko iznad nas. Možda su i one prisutne u našoj prošlosti i budućnosti; zamislimo ih kao ogromna srca koja sjaje iznutra, baš kao što bi i naša srca mogla zasjati jednog dana. To još nismo dostigli, ali već danas možemo djelovati i živjeti kao plemeniti tvorci vlastite svijetle budućnosti.
Autor: Yaron Barzilay
S engleskog preveo: Robert Čokor
