Uglavnom užas postane kolektivna trauma i uvijek, ali baš uvijek, užas i monstrumi oko nas ostanu nam onaj bitni milimetar ispod svijesti, kao ožiljci na našoj zajedničkoj koži. Monstrumi su svuda oko nas, monstrumi stoje u redu do vas i mirno čekaju blagajnicu da završi s vama, monstrumi uz vas na placu kupuju povrće i na monstrume uglavnom zaboravljamo, sve dok se uz male ili nebitne razlike užasi ne ponove. A na monstrume se dade uvijek računati. Ako pokušamo taknuti užas, ako ga pokušamo racionalno razumjeti, tada moramo biti spremni na jezu, jezu koja će nam proći kičmom kada nam se ono nemoguće pokaže itekako mogućim.
IVO ANIĆ
Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata objavila je rezultate kampanje koju je provela, a koja se bavila analitikom trenutnih situacija davanja mita po našim bolnicama. Kampanjom „Antikorupcija u zdravstvu“ dala je rezultate obradom preko 200 pacijenata koji su prijavili slučaj korupcije, davanja mita ili su sudjelovali u takvim ili sličnim aktivnostima. Javnosti bi stvar promaknula da mediji nisu skrenuli pozornost na jedan od mnogih slučajeva, a koji se tiče kardiologa iz Splita koji je dobio mito u iznosu od 3.000 eura. Nakon tog slučaja koji je digao buru u javnosti ohrabrili su se i drugi, pa smo uskoro saznali kako je davanje ili uzimanje mita podjednako „normalna pojava“ i u jednoj zagrebačkoj bolnici, a dok ovo pišem podignute su tri kaznene prijave protiv liječnika koji su u ponavljanju kaznenih djela (prijavljivani su u više navrata), kao i za 37 novih, od kojih su neki bili i posrednici, kao onaj medicinski tehničar koji je novac uzimao za „gospon doktora“.
Ovaj slučaj korupcije, kao uostalom i mnogi drugi, uskoro će prekrit neke nove afere i javnost će zaboraviti na njih. Javnost, koja zna, a kolektivna trauma je uči, da se na kakav važan pregled, ne daj bože bolest, valja i treba obratiti nekom u bolnici tko će diskretno šapnuti određenu svotu, a za koju ćete iznenadno porasti na listi čekanja, ili nonšalantno biti primljeni preko svakog reda i operirani van procedura. Uglavnom, užas koji smo gore spomenuli, na koncu postane upravo to, kolektivna trauma, i ostane nam onaj bitni milimetar ispod svijesti, ispod savjesti, kao ožiljak na našoj zajedničkoj koži. Ožiljak koji nam govori da su monstrumi pored nas, kako čekaju da nas pregledaju, a kada bolest pokuca na vrata, tada i taj monstrum, iako znate da je monstrum, valjda dobije ljudsko lice.
Tako funkcioniraju kolektivne traume. Poput potisnutog stanja svijesti, pa se ponašate kao da je sve normalno, a znate svi dobro da nije. Jer postalo je normalno u kolektivnoj traumi koja se zove Hrvatska da ništa nije normalno, odnosno da preciziramo, za svaku vašu potrebu bitne su dvije stvari - ili da imate nekog poznatog ili da imate novaca.
Ako imate vezu "gospon doktor" iznenada nije više u viziti, već je u svojoj kancelariji, ljubazan, profesionalan i posvećen svom pozivu (FOTO: Pixabay)
Kada imate ovo drugo tada stvari u traumi zvanoj Hrvatska postaju kudikamo lakše. Tada vam se otvaraju uglavnom sva vrata i ništa nije nemoguće, zapravo tek tada sve postaje normalno, dijete vam prime uz natječaj na posao za koji ste ga školovali, vi dobijete promaknuće ili bolje radno mjesto, a dijete ako vam se razboli urgentno se primi kod gospodina doktora koji iznenada nije više u viziti, već je u svojoj kancelariji, ljubazan, profesionalan i posvećen svom pozivu.
Tako, kažem, funkcioniraju kolektivne traume, one koje su potisnute jer tako stvari stoje, i nije Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata otkrila toplu vodu, ona je otkrila samo ono što se kolektivno zna, kako stvari stoje, a to je da na bilo kojoj razini, u bilo kojoj profesiji, na bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, za bilo što, trebate novac i trebate vezu, vezu koja će vas poput onog nesretnika medicinskog tehničara, spojiti s „gospon doktorom“. Tako, kažem, stvari stoje s kolektivnim traumama, i jedina ispravna stvar koju morate i možete napraviti jest da takve užasne stvari ne potiskujete u sebe, da se ne povinete uzusima krda i da stvar u najtežim danima svog života uzmete u svoje ruke. Da razlučite monstrume od ljudi, i da razlučite monstruma u sebi koji je spreman uraditi ono što monstrum od njega očekuje.
U najtežim sam danima svog života, nažalost imao priliku susresti se s monstrumima. Jer nema većeg monstruma na svijetu od onog koji ti mirno, hladno, bez imalo grižnje savjesti, traži novac za ono što se mora obaviti nad tvojim djetetom koje bespomoćno leži u sobi. I to na štetu nekog drugog djeteta koje čeka svoj red. I tada prelomite. Onog monstruma u sebi koji živi pod vašom kožom, onu jezu koja vam prolazi kičmom, onaj užas roditelja koji sve želi poduzeti za svoje dijete, ona pitanja koja vam se roje glavom pred kancelarijom monstruma i sav onaj kaos koji proživljavate. Jer nema većeg monstruma od monstruma koji očekuje da vi onako očajni prodate zadnje što imate, automobil, kuću, stan, zlatninu, vjenčani prsten, da biste monstrumu platili ono što je monstrumu ovaj čudovišni sustav omogućio – da bude monstrum. I tada tom monstrumu u sebi kažete – ne.
I okrenete se ljudima koji rade isti posao, ali su ljudi, vi ih prepoznate, jer od vas ne traže ništa osim vjere u njih. I tada spoznate koliko su monstrumi u manjini. Koliko su izolirani i sami, koliko se hrane samo vašim očajem i strahom, a ljudi koji rade isti posao kao i monstrumi taj očaj i taj strah preuzmu na sebe. Vjerovao sam, i iskustvo me podučilo, užasno iskustvo, da u našim bolnicama rade takvi časni i pošteni ljudi. I da kao takvi osuđuju monstrume koji rade njihov posao. Tako je to u svim branšama, samo što je u ovim, krajnje humanističkim, monstrum onaj pravi, ono čudovište koje koristi ljudsku bijedu, ljudsku patnju i ljudski očaj. Takvim monstrumima mjesta nema među normalnim ljudima i s monstrumima, se moramo boriti svi, pojedinačno, kao što se moramo boriti sa svojim strahovima, sa svojim očajem i sa svojim užasom, užasom da ćemo izgubiti najmilije ako „nešto ne poduzmemo“. I upravo je poanta u tome.
Ja sam prošao taj užas i u tom sam užasu još uvijek. Kada vam se dogodi da imate dilemu, onu tipičnu ljudsku, hoćete li platiti monstrumu, tada se sjetite ove priče. Oko vas, u toj istoj bolnici, postoje tihi, stručni i izrazito humani ljudi. Ljudi koji će razumjeti vaš problem i uputiti vas tamo gdje treba, ljudi koji će stajati uz vas u vašim najgorim danima, plemeniti, dobronamjerni i stručni. Ljudi koji takve stvari rade svakodnevno jer vjeruju u svoj humani poziv, njegovu bit i njegovu svrhu. Takvim ljudima poklonite svoje povjerenje. I tada više neće biti bitno da ste pobijedili monstruma doktora. Tada će biti jedino bitno da ste pobijedili monstruma u sebi.
