Banka Sjeverne Dakote (Bank of North Dakota/BND) izgleda kao tipična banka. Glavna zgrada je projektovana u maniru korporacijskog sjedišta od stakla i čelika. [...] Godišnji izvještaj te banke iz 2018. godine počinje nizom poslovnih krilatica koje obećavaju „kvalitetne, solidne finansijske usluge“, etos „usmjeren na ljude“ i sposobnost „osnaživanja pojedinaca“. Sve po standardnom šnitu korporativnog svijeta. No, ako taj izvještaj malo prolistate, postaje jasno da je BND zapravo prilično jedinstvena: to je jedina državna banka u SAD-u.
Piše: Ariel Ron
Ekonomska kriza izazvana COVIDom-19 omogućila je ovoj banci da riječi provede u djela. Po izvještaju Washington Posta od 15. maja, Sjeverna Dakota je iz [saveznog] Programa zaštite plata (Paycheck Protection Program/PPP) dodijelila više sredstava po radniku nego ijedna druga država – zahvaljujući upravo BND-u. Program PPP je pokušaj Kongresa da u krizi s koronavirusom zamrzne mala preduzeća, dajući im oprostive zajmove namijenjene prvenstveno plaćanju radnika do nastavka normalnog poslovanja.
Nije neko iznenađenje što su glavne nacionalne banke zadužene za izdavanje novca favorizirale vlastite velike klijente. Budući da su zajmovi u osnovi državna potpora, bankama se nudilo malo toga osim mogućnosti da 'počaste' kompanije s kojima najviše posluju. U međuvremenu su Federalne rezerve podržale korporativni sektor obećavajući gotovo neograničenu kupovinu sve većeg raspona finansijskih vrijednosnih papira: „Monopolisti dobivaju usluge na pladnju, a mala preduzeća moraju čekati da im se ko smiluje.“ (David Dayen, American Prospect)
No ne i u Sjevernoj Dakoti.
Javna banka – javni interes
Budući da je BND odgovorna građanima države, a ne dioničarima, njena se zadaća, koja je javna, ne svodi na godišnji bilans. Mandat BND-a uključuje podršku održavanja nezavisnosti banaka u zajednici, čak i dok finansijska industrija prolazi kroz val konsolidacije. Banke u zajednici dobro su upoznate s poslovanjem lokalnih malih preduzeća, pa su – uz pomoć BND-a – sredstva PPP-a usmjerile na ta mala poduzeća – koja zapošljavaju gotovo 60 posto radnika u ovoj državi. Tako je BND pomogla da se ekonomija Sjeverne Dakote stabilizuje i da, negdje od maja, stopu nezaposlenosti održi među najnižima u SAD.
Ovo jasno pokazuje koliko je važno imati bankarski sistem koji ne služi klasi investitora, nego javnom interesu.
Mehanika bankarstva, slično kao i nuklearna fizika, često se čini previše komplikovanom i previše dosadnom da bi privukla pažnju šire javnosti. Bankarstvo, međutim – za razliku od nuklearne fizike – uveliko određuje život većine ljudi. Stoga ni ne bi smjelo biti prepušteno isključivo insajderima koji otvaraju i zatvaraju neviđene brane i ustave, uvjeravajući nas da će na kraju i nama pasti koja mrvica sa stola za kojim se goste veliki.
Nedavno je finansijski istoričar Adam Tooze izjavio da je COVID-19 zauvijek pomeo „iluziju“ da je monetarna politika pitanje struke, a ne politike. Ljudi koji su 1919. godine osnovali Banku Sjeverne Dakote očito tu iluziju nisu ni imali. […] A oni nisu bili tek neki usamljeni primjer, kako pokazuje istoričar Christopher W. Shaw u svojoj novoj knjizi Novac, moć i narod: američka borba za demokratizaciju bankarstva.
Shaw prepričava kako je društveni pokret za strukturnu reformu upravljanja novčanim tokovima zaživio u ranim decenijama 20. stoljeća. Njegova knjiga uvjerljivo pokazuje šta politika masovne demokratije može postići kad ljudi obrate pažnju na zakone i institucije koji upravljaju načinom na koji se novac zarađuje i usmjerava.
Borba za finansijski sektor
Novac, moć i narod počinje Bankarskom panikom 1907. godine, finansijskim krahom kojem je uslijedila teška ekonomska depresija. Vremena su bila tako gadna da su ljudi u zemlji rudnika uglja morali skupljati naplavno drvo da bi ugrijali kuće. Pošto javnost za tu situaciju mahom krivi nesposobnost i sebičnost bankara, očito je bila nužna finansijska reforma. Ali se oko oblika te reforme povela borba koja je trajala čitavih 30 godina.
Shaw nam, spretno prikazujući brojne preokrete, otkriva da se borba u osnovi vodi oko toga da li uslove stvaranja i raspodjele novca trebaju odrediti privatni interesi ili javne institucije.
Dok se „bankari ujedinjuju u odlučnoj podršci privatnom bankarskom sistemu pod njihovom apsolutnom kontrolom“, piše Shaw, poljoprivrednici i radnici se zalažu za alternative pod vodstvom države, u kojima se prednost daje ekonomskoj „sigurnosti, pristupačnim kreditima i stabilnosti“. Bitka za osnivanje Banke Sjeverne Dakote samo je jedna epizoda ovog tridesetogodišnjeg rata. A ostale su se odnosile na račune poštanske štednje, kreditne olakšice za farme, garancije na depozite u bankama i osiguravanje toga da Federalne rezerve nadziru javni službenici, a ne finansijski insajderi. I svaka je izborena kroz snažnu i iscrpljujuću borbu, ali uspješno – u ovoj ili onoj formi.
Rezultat je bio dramatično transformirano finansijsko okruženje koje je pomoglo da srednje decenije dvadesetog stoljeća ostanu zabilježene kao doba opšte ekonomske stabilnosti i prosperiteta.
Najupečatljiviji aspekt ove knjige je u tome što Shaw dokumentira, kako to nije učinio niko prije njega, koliki su ljudi zapravo odigrali značajne uloge u ovoj dugotrajnoj političkoj drami. Shaw donosi svjedočenja nevjerovatnog spektra organizacija, medija i pojedinaca, od kojih se za mnoge dosad nije ni čulo – što će reći ne samo Američke federacije rada (American Federation of Labor), nego i Sindikata radnika obućarske industrije (Boot and Shoe Workers’ Union); ne samo Federacije farmera (Farm Bureau Federation) nego i Udruženja za odmor farmera (Farmers’ Holiday Association); ne samo New York Timesa i Chicago Tribunea, nego i Dallas Morning Newsa i Guthrie Daily Leadera iz Oklahome; ne samo Marrinera S. Ecclesa, čuvenog guvernera Federalnih rezervi u vrijeme Franklina Roosevelta, nego i Alfreda W. Lawsona, koji je vodio besplatnu večernju školu posvećenu finansijskim pitanjima i ideji da „privatno bankarstvo mora biti zabranjeno“.
Društveni sukob koji Shaw razotkriva toliko je širok i višestruk da glavni junak njegove knjige nije neka određena osoba, a ni grupa, nego samo polje djelovanja. Shaw ga naziva „politika bankarstva“, izražavajući uvjerenje da su misterije novca i bankarstva otvorene za osporavanje, a ni slučajno privatni rezervat finansijskih elita.
Bankari su bili duboko uznemireni željom običnih ljudi da otklone mistiku tehničke složenosti koja okružuje finansijska pitanja i da o svemu tome iznesu svoje vlastite ideje. Ideje koje su dolazile iz društvene baze, koliko god su šokirale savjest elitne finansijske ortodoksije, pokazale su se izvodivim i djelotvornim.
Značajan primjer predstavlja Savezna korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corporation/FDIC) koja je ustanovljena tokom Velike depresije, kao dio New Deala. Prije toga su banke bankrotirale tako često da je svako ko ima štedni ili tekući račun živio u vječitoj strepnji. Ko god si je mogao priuštiti ušteđevinu, razdijelio bi je po različitim bankama [u nadi da neće baš sve propasti].
A bankari su se ipak bijesno opirali zahtjevima sindikata i farmerskih udruženja koji su pozivali na programe garancije depozita. Banke su anatemisale svaki oblik vladinog učešća; predsjednik jedne banke tvrdio je da bi takvi programi „uništili čitavu industriju i paralizovali poslovanje“. Ispostavilo se upravo suprotno. FDIC je stabilizovao ključnu komponentu bankarskog sistema, pretvarajući štednju i tekuće račune u neku vrstu javne usluge.
[…] Zakon o bankama učinio je 1935. godine FDIC trajnim i omogućio da se Federalne rezerve (Fed) uključe u anticikličnu monetarnu politiku, što je temelj vanrednih mjera koje Fed danas preduzima da spriječi lančanu reakciju nesolventnosti. Ključni potez ovog zakona bio je u tome da se uprava Feda restrukturira kako bi se mogla lakše prilagoditi ciljevima države. Razrađujući ideju nezavisnosti centralne banke – što danas znači nezavisnost od vlade – Shaw primjećuje da su „uporni zahtjevi radnika i poljoprivrednika“ osnažili Fed da poveća svoju „nezavisnost od bankarskog bratstva“. Ova značajna pobjeda je poboljšala živote miliona radnika, ali je ipak bila daleko od onoga što su mnogi zamišljali […]. Narednih decenija su velike radničke i poljoprivredne organizacije sužavale svoj fokus, preuzimajući ulogu odgovornog upravljačkog partnera u vlastitim sektorima, ali potiskujući širu opozicionu politiku koju su nekada zagovarale protiv finansijskog establišmenta. Javnost je do 1970ih zaboravila na bankarsku politiku i smanjena je sposobnost organizovanog otpora finansijskoj deregulaciji. Bankari i „bankari iz sjene“ ponovo su preuzeli kontrolu, pa nam zauzvrat 2008. godine dali – krah.
Preporod na vidiku?
Shaw zaključuje zapažanjem da je apatija javnosti o monetarnim pitanjima „anomalija u velikom zamahu američke istorije“. To je istina. Duga je tradicija Amerikanaca koji raspravljaju o strukturi monetarnih institucija. U 19. stoljeću su se žestoko sukobili oko koncepata bankarstva s djelimičnim rezervama, centralnog bankarstva i zlatnog standarda. Prije toga su raspravljali o tome trebaju li države štampati vlastiti novac u konkurenciji sa saveznom vladom, a prije toga o tome mogu li kolonijalne vlade upravljati javnim zemljišnim bankama, ili izdavati kratkoročne obveznice. U svjetlu ove istorije, Shaw smatra da Occupy Wall Street i predsjednička kampanja Bernieja Sandersa 2016. godine predstavljaju dokaz mogućeg preporoda u bankarskoj politici.
Po mom shvatanju, Shaw podrazumijeva da za vitalnu bankarsku politiku postoje tri uslova: zanimanje šire javnosti za finansijska pitanja, živahna rasprava o alternativnim finansijskim strukturama, te sposobnost organizacije pretakanja raspoloženja javnosti i novih zamisli u vladinu politiku. Prvi uslov pokreću svakodnevna finansijska nesigurnost i bijes zbog toga što našim životnim šansama upravljaju elite. U razdoblju koje dokumentuje Shaw, ljudi imaju itekakvog razloga za ljutnju: učestalo propadanje banaka, pljenidba farmi i surovi poslovni padovi. Sto godina kasnije, isti učinak imaju ogroman porast duga domaćinstava, krah 2008. godine i, trenutno, ekonomske posljedice COVIDa-19. Angažmanu javnosti doprinose i brze promjene u našim rutinskim iskustvima s novcem. Platni sistemi, kojima su nekad dominirali gotovina i čekovi, transformirani su digitalnim tehnologijama, pokazujući da su radikalne promjene monetarnih instalacija itekako moguće.
I drugi je uslov sve više očigledan. Nakon 2008. godine, sve se više šire nove ideje o reorganizaciji finansijskog sistema […]. „Nekonvencionalne“ misli sasvim sigurno ne nedostaje: od kvantitativnog ublažavanja, preko Bitcoina do FedAccounts. Sve se češće spominje i javno bankarstvo.
Iz lijeve perspektive najznačajniji je uspon moderne monetarne teorije (MMT), […] po kojoj je novac u osnovi tvorevina države, a ne tržišta. U eri COVIDa, MMT definitivno ima sve istaknutiju ulogu u glavnim makroekonomskim raspravama i lijevim političkim krugovima. Pobornica MMT-a, ekonomistkinja Stephanie Kelton, na primjer, istaknuta je savjetnica Bernieja Sandersa i članica „radne grupe za jedinstvo“ koju je sazvao demokratski kandidat Joe Biden.
Neki ljevičari su prema MMT-u oprezni jer se čini da MMT za teške probleme političke ekonomije nudi pojednostavljene slogane („deficiti nisu bitni“). Posmatramo li pak MMT imajući na umu Shawovu priču, MMT djeluje kao efikasno sredstvo borbe protiv financijskih ortodoksija („kako ćete to platiti?“). Od svih heterodoksnih ideja, MMT je vjerovatno najviše uznapredovao u postizanju trećeg uslova koji navodi Shaw: politički uticaj. Pored pozicije Keltonove sa Sandersom, tu je i izvanredno ambiciozan zakon koji predlažu Rashida Tlaib i Pramila Jayapal: Automatic BOOST to Communities (ABC) […] Ovaj zakon bi svakoj osobi u zemlji inicijalno omogućio 2.000 američkih dolara na gotovinskoj kartici koja bi se automatski dopunjavala s 1.000 dolara mjesečno – i to punu godinu dana nakon okončanja zdravstvene krize.
Ironija je u tome što bi Ministarstvo finansija finansiralo ovaj zakon jednostavnim kovanjem platinastih kovanica od dva biliona dolara. Ako ovo zvuči kao politička vratolomija, to je zato što to na neki način i jest. […]
Bez obzira na to da li je moderna monetarna teorija pravi pristup, ona nastavlja časnu američku tradiciju suočavanja sa specifičnim finansijskim aspektima ekonomskog statusa quo. To je ista ona tradicija po kojoj se državna banka našla u vrlo republikanskoj Sjevernoj Dakoti. Možda se nekima među nama s uvjerenjem da je problem SAD-a upravo u opsjednutosti novcem i učini neukusnim ili neispravnim govoriti o tome šta se može učiniti da novac profunkcioniše u interesu običnih ljudi. No, konačno, novac je način na koji jedni drugima distribuiramo i obračunavamo velik dio svojih socijalnih zahtjeva.
Novac, moć i narod nas podsjeća na to da su pravila monetarnog sistema previše važna da bi bila prepuštena finansijskim elitama. Te, što je takođe jako važno, ulijeva povjerenje u obične ljude koji – kad se njihov glas čuje – često iznose bolje planove [nego finansijske elite].
(Osvrt na knjigu: Money, Power, and the People: The American Struggle to Make Banking Democratic (Novac, moć i narod: američka borba za demokratizaciju bankarstva), Christopher W. Shaw, University of Chicago Press, 2019, 400 str.)
IZVOR: Dissent
Objavljeno: jesen 2020.
S engleskog prevela: M. Evtov rijecidjelo.ba
