Ja sam Ljubica Mulec. Prije sedamdeset godina oslobodila sam Zagreb. Taj dan predstavljao je kraj jednog mučnog puta. Ponosna sam na taj dan. Imala sam samo devetnaest godina i bila sam partizanka. U dvije godine prehodala sam cijelu Jugoslaviju. Svašta sam prošla. Spavala na otvorenom, penjala se po planinama, gladovala, smrzavala se, ponekad bila vrlo blizu smrti i pokopala puno prijatelja.
Ipak, sve sam to zaboravila kada sam tog 8. svibnja 1945. godine sa svojim suborcima napokon ušla u Zagreb. Rodila sam se 1926. godine u Podgrađu Podokičkom ispod Žumberka. Odrasla sam u brojnoj i jako siromašnoj obitelji. Završila sam osnovnu školu, otac nam nije mogao priuštiti daljnje školovanje. Poslao me služiti jednoj bogatoj seoskoj obitelji u Gornjem Stupniku.
STRAH OD LOŠIH VIJESTI
Gospođa Ljubica u partizanima snimljena 1944. godine
Morala sam njegovati staru i teško bolesnu ženu. Po cijele dane bila sam uz nju, hranila je i kupala. Nisam smjela maknuti pogled s nje. Ipak, u te dvije godine uspjela sam završiti krojački zanat. Moja obitelj se na početku Drugog svjetskog rata priključila partizanskom pokretu. Zbog toga smo imali strašnih problema. Jednog ujaka osudili su na smrt. Kasnije su mu se smilovali i kaznu promijenili u dugogodišnji zatvor. Drugi ujak je poginuo, a tetu su ustaše uhitili i maltretirali.
Morala sam njegovati staru i teško bolesnu ženu. Po cijele dane bila sam uz nju, hranila je i kupala. Nisam smjela maknuti pogled s nje. Ipak, u te dvije godine uspjela sam završiti krojački zanat. Moja obitelj se na početku Drugog svjetskog rata priključila partizanskom pokretu. Zbog toga smo imali strašnih problema. Jednog ujaka osudili su na smrt. Kasnije su mu se smilovali i kaznu promijenili u dugogodišnji zatvor. Drugi ujak je poginuo, a tetu su ustaše uhitili i maltretirali.
Sjećam se dana kada me je posjetio ujak. Bilo je proljeće. Pozvao me sa strane i rekao mi da se više ne mučim služeći drugima. “Uzmi pušku, priključi se partizanima i oslobodi ovu zemlju”, rekao je. Poslušala sam ga i krenula u nepoznato. Tada nisam znala koliko je moja odluka bila opasna.
KAKO SAM POSTALA BORAC
Povezala sam se s jednom omladinskom antifašističkom grupom u Gornjem Stupniku i već sam se 10. lipnja 1943. godine pridružila partizanima. Tada sam imala samo sedamnaest godina. Pobjegla sam u šumu i priključila se 13. proleterskoj udarnoj brigadi “Rade Končar”. Prošla sam obuku za rukovanje oružjem. Dobila pištolj i pušku. I postala borac, partizanka, drugarica. Nisam ni razmišljala da sam jako mlada, dijete s oružjem. Preda mnom je bio cilj, a oko mene ljudi s idealima. To je bilo posebno vrijeme. Svi su bili hrabri i čvrsto uvjereni u svoju odluku.
Ljubica i njezin odred kod počasne tribine na tadašnjem Trgu republike. Snimljeno u svibnju 1945.
Počela je bitka na Žumberku. Vrlo brzo sam ranjena, i to dva puta u razmaku od petnaest minuta. Liječili su me u partizanskoj bolnici u šumi. Ležala sam na poljskom krevetu. Sjećam se da od granata nisam čula medicinsku sestru. Bila sam sretna jer ozljede nisu bile ozbiljne i što se brzo mogu vratiti u borbu. Stigla je nova naredba. Napuštamo Žumberak i krećemo dalje. Nisam znala gdje, a kamoli da će se taj put odužiti na dvije godine i sedamnaest tisuća kilometara.
Krenuli smo prema Bosni. Zaustavili smo se u Drvaru. Tamo sam prošla medicinsku obuku pa sam ostatak rata provela kao bolničarka. Prehodali smo cijelu Bosnu. Sjećam se da smo planinu Vranicu, koja je visoka 2200 metara nadmorske visine, prelazili dvaput. Bili smo očajni, bez vode i hrane. Dvoje naših suboraca preminulo je od iscrpljenosti. To je bilo grozno razdoblje, ali ja sam bila hrabra. Uvijek bih pronašla snagu i sjetila se nekog domišljatog rješenja. Nisam smjela odustati. Sjećam se da sam Neretvu preplivala držeći se za rep od konja. Bojala sam se visine i nisam se usudila hodati po onoj razrušenoj konstrukciji mosta kod Jablanice.
Uvijek bih pronašla snagu i sjetila se nekog domišljatog rješenja. Nisam smjela odustati. Sjećam se da sam rijeku Neretvu preplivala držeći se za rep od konja. Bojala sam se visine i nisam se usudila hodati po onoj razrušenoj konstrukciji mosta kod Jablanice.
ORDEN ZA HRABROST
Nakon pola godine hodanja napokon smo prešli Drinu i ušli u Srbiju. Borili smo se u Durmitorskoj operaciji, jednoj od najgorih u Drugom svjetskom ratu. Tamo sam zaslužila orden za hrabrost jer sam spasila tri ranjena suborca. Krenuli smo prema Beogradu i sudjelovali u Beogradskoj operaciji, jednoj od najvećih i najznačajnijih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Borili smo se mjesec dana i naposlijetku 20. listopada 1944. godine oslobodili grad. Slijedeći na redu bio je Zemun, koji je tada bio u sastavu NDH.
Sjećam se dana kada je stigla naredba da krećemo u razbijanje srijemskog fronta. Mi smo bili hrvatski partizani i bili smo silno uzbuđeni jer smo znali da se napokon približavamo našem gradu. Priprema se oslobođenje Zagreba, dan o kojem smo svi maštali. U sljedećih pola godine trebalo je osloboditi Slavoniju. I napokon je sve bilo spremno za proboj prema Zagrebu. Bio je 8. svibnja 1945. godine. U grad smo ušli kroz Dubravu. Hodali smo cestom koja se danas zove Avenija Dubrava.
U grad smo ušli kroz Dubravu. Hodali smo cestom koja se danas zove Avenija Dubrava. Čula sam pucnjave u daljini. Većina ustaša je pobjegla, ali pojedine grupe još su pružale otpor. Grad je bio prazan. Ljudi su se sklonili u kuće i iza zastora napeto iščekivali osloboditelje.
TRAMVAJI NISU VOZILI
Gospođa Ljubica (tada se prezivala Šilobot), sa svojim sanitetom 13. proleterske
Čula sam pucnjave u daljini. Većina ustaša je već napustila grad, ali pojedine grupe su još pružale otpor. Hodali smo u koloni. Grad je bio prazan. Ljudi su se sklonili u kuće i iza zastora napeto iščekivali osloboditelje. Tramvaju nisu vozili, a dućani su bili zatvoreni. Prolazili smo današnjom Maksimirskom ulicom u smjeru Kvaternikovog trga. Putem su nam se priključivale druge partizanske jedinice i stvorila se ogromna gužva. Sjećam se kako su nam pricali da ustaše bježe prema austrijskoj granici.
Svako malo smo morali stati. Odjednom mi se obratila starija žena: “Drugarice, koja je to jedinica?”. Odgovorila sam joj. Pitala me jesam li upoznala njezinog sina. “Jesam, majko, bio je moj komadant. Poginuo je u Srbiji.” Žena me samo tužno promatrala. Objasnila sam joj gdje smo ga sahranili. Zagrlila me je i šapnula: “Hvala ti. Napokon znam gdje mi je dijete”. Mnogo je majki iz svih dijelova Hrvatske tih dana doputovalo u Zagreb. Zanimala ih je sudbina njihovih sinova. Moji roditelji nisu dolazili. To me i danas rastuži. Bili su toliko siromašni da nisu mogli platiti put do Zagreba. A i netko im je rekao da sam poginula.
Mnogo je majki iz svih dijelova Hrvatske tih dana doputovalo u Zagreb. Zanimala ih je sudbina njihovih sinova. Moji roditelji nisu dolazili. To me i danas rastuži. Bili su toliko siromašni da nisu mogli platiti put do Zagreba. A i netko im je rekao da sam poginula.
HTJELI SU ME ZADRŽATI U VOJSCI
Gospođa Ljubica (prva slijeva) sa svojim sanitetskim odredom 1944. godine
Stigli smo na Trg Republike. Tamo su nas dočekale euforične mase. Ljudi su bili presretni. Narod je izašao na ulicu. Svi su nas grlili. Stalno su ponavljali kako ne mogu vjerovati da smo uspjeli. Rat je završio. Svi su pjevali i plesali kola. To je bio dan zbog kojeg se sve isplatilo. Nagrada za sve naše muke. Tog smo dana zaboravili na šumu, glad, hladnoću. Samo smo razmišljali o budućnosti koja nas čeka. Slavlje je završilo velikim mitingom oslobođenja, 11. svibnja 1945. godine, pred više od sto tisuća Zagrepčana, na kojem su govorili generali Jugoslavenske armije, a dva dana kasnije održana je prva velika vojna parada.
Nadređeni su me htjeli zadržati u vojsci. To sam rezolutno odbila. Bilo mi je dosta stege i discipline. Samo sam željela tešku ratnu priču ostaviti iza sebe i započeti normalan život. Brzo sam se zaposlila kao higijeničarka u domu za ratnu siročad. Kasnije sam se udala, završila gimnaziju i zaposlila se kao trgovkinja. Uvijek sam se radovala Danu oslobođenju Zagreba. Taj dan je obilježio moj život. I onda odjednom tišina. Taj datum se više ne spominje, kao da je izbrisan iz povijesti. Prije sam bila junak, primila sam brojna priznanja i ordenje, a sad se ne smijem glasno pohvaliti da sam oslobodila Zagreb od nacista. Moram šaputati o nečemu na što sam toliko ponosna.
Uvijek sam se radovala Danu oslobođenju Zagreba. I onda odjednom tišina. Prije sam bila junak, primila ordenje, a sad se ne smijem glasno pohvaliti da sam oslobodila Zagreb od nacista.Bila sam dio pobjedničke vojske. Baš kao i moj nećak koji je bio pukovnik u Domovinskom ratu.
Bila sam dio pobjedničke vojske. Baš kao i moj nećak koji je bio pukovnik u Domovinskom ratu. Moja generacija polako umire. Ostalo je tek nekoliko svjedoka tog vremena. Zbog toga sam odlučila napisati knjigu o svom ratnom putu. Pisala sam dvije godine i zastala na događajima u Drvaru. Na pola puta. Toliko je sjećanja, ljudi i događaja. Toliko smo toga zajedno prošli. Toliko se žrtvovali. I sve bi bilo uzalud da se nije dogodio taj 8. svibnja. Dan kada je prije sedamdeset godina Zagreb napokon postao slobodan grad.
Rašeljka Zemunović
