„Kafkin posljednji proces. Presuda je donesena: Ostavština Maxa Broda ostaje u Izraelu“
Zamislimo da se Franz Kafka probudi jednog jutra, nakon skoro stoljeća mirnih ili nemirnih snova, iskobelja se ispod zemlje i kamenčića koji su se na njegovom grobu nakupili dok je spavao i krene da prošeta Pragom. Da li bi se začudio kad bi na mjestu svoje rodne kuće zatekao trg sa svojim imenom? Šta bi mislio o statui malenog čovjeka sa rukama i glavom, kako sjedi na ramenima drugog, većeg, bez ruku i glave, ispod čijih nogu opet stoji njegovo ime? Kako bi se osjećao kad bi primijetio metalnu kopiju vlastite glave, malo većih dimenzija doduše, isječenu na šnite koje se okreću, svaka drugom brzinom i u drugom smjeru? Šta bi pomislio, kad bi svoje ime pročitao i na ulazu jedne praške kafane? A šta tek kad bi otvorio novine i u njima pročitao svoje ime češće nego je to bio slučaj prije nekih stotinjak godina, šta kad bi pročitao da se oko papira ispisanih njegovom rukom (koji je trebalo da su spaljeni!) vodio dugogodišnji sudski proces? Da li bi se na to sve Franz Kafka samo grohotom nasmijao, kao što se nekad smijao čitajući vlastite tekstove? Ili ne bi stigao vidjeti Hergetovu ciglanu, pretvorenu u muzej posvećen njemu, jer bi se sa Karlovog mosta, proguravši se kroz „beskrajni promet“ turista, bacio u Vltavu?
Kad se o Kafki govori i piše, u bilo kom kontekstu, teško je odoljeti porivu da se ne služi njegovim vlastitim izrazima (sada već dio mainstreama i opće kulture) i da se na bilo koji način ne referira na njegove tekstove. To dokazuju i novinski članci o nedavno okončanom sudskom postupku u kojem je izraelski Vrhovni sud donio odluku da ostavština Franza Kafke, odn. ostavština Kafkinog prijatelja Max Broda, odn. ostavština Brodove sekretarice Esther Hoffe, ne pripada Estherinoj kćeri Evi već Izraelskoj nacionalnoj biblioteci u Jeruzalemu (na primjer: „Kafkin posljednji proces. Presuda je donesena: Ostavština Maxa Broda ostaje u Izraelu“). Proces je pokrenut 2007. zbog različitih tumačenja Brodove oporuke: Eva Hoffe je smatrala da je njena majka, a nakon majčine smrti ona sama nasljednica Kafkinih rukopisa (i namjeravala ih je prodati Njemačkom književnom arhivu u Marbachu), dok su predstavnici Nacionalne biblioteke zastupali stav da je Hoffe samo službena izvršiteljica Brodove namjere da rukopise preda istoj biblioteci, a ne nekom arhivu zemlje u kojoj su ubijene Kafkine sestre i Brodov brat (da, advokat Nacionalne biblioteke je na to podsjetio suca). Često je sam proces nazivan kafkaesknim, što se na prvi pogled čini podobnim opisom. U njemu, međutim, nema mnogo toga „kafkaesknog“, on je samo savršena slika ljudske pohlepe s jedne i instrumentaliziranja umjetnosti u nacionalne svrhe s druge strane. Pored toga, proces nam je ispričan ili jezikom jeftinog senzacionalizma ili naučnim jezikom čiji je cilj prvenstveno promocija ove ili one naučne teorije. Sadržaj možda asocira na Kafku (mada u ovom slučaju znamo ko koga kome i zašto tuži, a poznat nam je ishod), ali forma nema ama baš nikakve veze s Kafkom i njegovim djelom. S Kafkom se lako igrati, ali ga je nemoguće imitirati. Problem nastaje kad cilj takve igre postane pobjeda, a ne učešće, kada se upozorenje shvati kao poticaj i kada se hrpi papira pokuša pripisati nacionalni značaj ili se utvrditi njihova protuvrijednost u novcu.
Likovi u Kafkinim djelima se nerijetko nađu pred hrpom papira u kojoj se nalazi onaj jedan koji sve rješava. Ali taj papir, čak i kad ga se pronađe, samo dodatno usložnjava situaciju ili se ispostavlja kao bezvrijedan. Ako ti papiri i imaju neku vrijednost, ona je potpuno subjektivna i postoji samo za jedan zamak, jedan proces, za jednog oficira, za jednog čovjeka. Objektivni kriteriji za mjerenje njihove vrijednosti nisu dati. Opasnost na koju Kafka upozorava je lakomisleno prihvatanje subjektivnih kriterija kao općevažećih – a upravo to se dogodilo u ovom procesu. Hrpa papira je, sad i službeno, nacionalno blago, uskoro „dostupno široj publici“. Listaće se pincetama po tom blagu u potrazi za jednim papirom koji sve rješava, novi hodočasnici će pohrliti u svjetsku metropolu hodočašća, zbunjeno i zadivljeno gledati u to blago iza zaštitnog stakla, najvrijedniji eksponat s etiketom „Franz Kafka“, očekujući prosvjetljenje i zaboravljajući stvarnost na koju Kafkini tekstovi upućuju – zaboravljajući da objektivne kriterije za procjenu njihove vrijednosti još uvijek nemamo i teško da ćemo ih ikad imati. Ko zna, možda su zapravo potpuno bezvrijedni, do te mjere da se njihove kopije mogu besplatno dijeliti, npr. svakoj punoljetnoj osobi uz ličnu kartu. Ili su možda toliko neprocjenjivi, da ih mi sebi svakako nikad nećemo moći priuštiti. Možda ih je zaista trebalo uništiti, možda mi takvo nešto nismo ni zaslužili.
Ismar Hačam, Prometej.ba
