Još jedan problem radnika željezare u Zenici kojima prijeti otkaz završio je povratkom na posao. No, problem time dugoročno nije riješen, a o naznakama strategije zbrinjavanja radnika u vremenu bez ugljena zemlja čini se još nije počela razmišljati.
Desetak dana nakon što je kompanija ArcelorMittal objavila odluku da će poslati 80 posto radnika na tromjesečno čekanje, a Sindikat najavio proteste i tužbe, radnici su se 27. maja vratili na svoja radna mjesta.
Protest je počeo kada je sindikat radnika u Zenici odbio dati saglasnost za smanjenje plaća većih od 1.200 KM (600 eura), što je bio dio plana uprave, te su upozorili na kršenja zakona i najavili štrajk. Podrška im je došla i od kolega zaposlenih u dijelu kompanije u Prijedoru. Saša Kukolj, predsjednik Sindikata ArcelorMittala Prijedor, rekao je kako je neprihvatljivo da u svim kriznim momentima sav teret snose radnici. “Dajemo punu podršku svojim kolegama u Zenici”, dodao je Kukolj.
Negodovao je i državni Savez samostalnih sindikata koji je u saopćenju naveo kako je AM donio odluku bez konsultacija sa radnicima i sindikatima, te su zatražili njeno hitno povlačenje. “Napominjemo da, ukoliko gore navedene odluke ne budu povučene, iste će biti predmetom osporavanja pred nadležnim sudom, a Sindikat će istovremeno koristiti i druge zakonske oblike sindikalne borbe kako bi zaštitio prava i interese radnika, u čemu će imati punu podršku Saveza samostalnih sindikata BiH”, stoji u njihovom saopćenju.
No, ovo je samo još jedna u nizu bitki koje sindikalisti i radnici bore sa ovom Kompanijom više od decenije.
Radnici kao žrtve korona-zakona
Kompanija je 19. maja donijela odluku da obustavi proizvodnju i pošalje na čekanje tokom maja, juna i jula, 80 posto radnika od njih 2.300. Sindikat radnika AM je odmah i oštro reagovao, te na konferenciji za medije koju su sazvali, rekao da je riječ o prvim žrtvama korona-zakona u Federaciji BiH (FBiH). Kompanija je pak izašla u javnost sa saopćenjem prema kojem je, uslijed pandemije virusa Covid-19, opala potražnja njihovih proizvoda, te da su nakon niza drugih mjera, bili prinuđeni na ovakav potez. Saopćili su i kako su primorani smanjiti proizvodnju u narednim mjesecima zbog “iznenadnog povećanja cijene koksnog uglja za 200 posto u roku četiri mjeseca”.
“U ovim teškim uvjetima sve aktivnosti koje poduzimamo i odluke koje donosimo, uključujući i slanje radnika ‘na čekanje’, ima prije svega za cilj osigurati održivost Kompanije, koja podržava preko 10.000 indirektnih i direktnih radnih mjesta u Bosni i Hercegovini i daje vitalni doprinos lokalnoj privredi”, navodi se u saopćenju.
Inače, svaki put kada stvari zaguste u AM, kompanija izađe u javnost sa napomenom kako indirektno podržavaju hiljade radnih mjesta u državi, te kako su među najvećim izvoznicima. To je argument kada se ukazuje na zagađenje u Zenici za koji mnogi smatraju odgovornim ovu Kompaniju, ili kada radnici ukazuju na nepoštivanje njihovih prava i loše uslove rada, ili kada se suoče sa optužbama o utaji poreza. A sve se to dešavalo u skoro dvije decenije od kada su prisutni u BiH. Isti argument ponavljaju i pojedini političari u BiH kada se od njih traži da reaguju na stvari koje zabrinjavaju građane a vezane su za rad AM.
Kompanija ArcelorMittal Zenica proizvodi betonski čelik, valjane žice i proizvode od žice. Od 2004. godine, vlasništvo je industrijalca Lakshmi Mittala, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu i član ArcelorMittal Grupe. Na svojoj zvaničnoj web stranici tvrde da su “najveći proizvođač dugih proizvoda od čelika na Balkanu sa proizvodnim kapacitetom od skoro milion tona godišnje, kao i najveći strani investitor u zemlji, sa preko 150 miliona eura uloženih do sada”. Skoro dvije decenije rada u BiH obilježilo je niz problema i kontroverzi, najčešće vezano za (ne)poštivanje ekoloških normi koje uzrokuje zagađenje, a Zenicu – gdje je najveći pogon – drži visoko na listi najzagađenijih gradova na svijetu.
Pritisak na radnike
Druga velika priča vezana za ovu Kompaniju tiče se njihovih postrojenja u Prijedoru, odnosno rudniku Omarska koji je tokom rata 90-ih bio zloglasni logor. Pristup mjestima stradanja i njihovo obilježavanje i do danas ostaje neriješen. Kompanija je prodata u procesu privatizacije te uz obavezu ulagača da će oživjeti proizvodnju, ali i raditi na tome da zaposli što više ljudi. Nekadašnja Željezara Zenica je do rata zapošljavala oko 22.000 radnika. Prilikom kupovine Željezare u Zenici, novi vlasnik se obavezao i da će u oživljavanju rada ulagati i u zaštitu okoliša, što se pokazalo također kao pusto obećanje, dok je Zenica ostala jedan od najzagađenijih gradova u Europi.
Čini se da svake godine radnike pogodi neka nova nepogoda, a njihova prava bivaju gurnuta u stranu u ime profita. No, i ovaj put, kao i mnogo puta do sada, radnici su se usprotivili odlukama menadžmenta. Sindikat je ukazao na činjenicu da bi Kompanija slanjem radnika na čekanje mogla profitirati više od milion maraka (pola miliona eura) zloupotrebljavajući takozvani korona-zakon.
Naime, kako bi olakšali posljedice pandemije, vlasti u FBiH su 4. maja usvojile Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica. Prema tom zakonu, za kojeg dio ekonomista kaže da je došao prekasno jer je oko 30.000 radnika već u prvim danima izgubilo posao, kompanije koje su imale pad prihoda od minimalno 20 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine mogu aplicirati za olakšice. Zakon predviđa i subvencioniranje doprinosa za obavezna osiguranja u iznosu oko 120 eura mjesečno po zaposlenom, obustavu obračuna i plaćanje zatezne kamate na javne prihode, prekid svih upravnih, parničnih, vanparničnih i izvršnih postupaka za vrijeme stanja nesreće, kao i uspostavu garancijskog fonda.
Radnicima će entitetska vlada uplaćivati doprinose, a kantoni minimalnu plaću. Predsjednik Sindikata Zuhdija Kapetanović pozvao je radnike da ne potpisuju odluku o slanju na čekanju, te najavio proteste kada za to budu postojali uslovi, tj nakon ukidanja mjera vezanih za pandemiju. Radnici su također javnost obavijestili da Kompanija nije ispoštovala zakonske odredbe za donošenje odluka o prekidu rada, kao i da nisu istinite tvrdnje da nema interesa za robom na tržištu.
Nefleksibilni radnici
Govoreći za medije nakon odluke o slanju radnika na čekanje i obustave proizvodnje, Zuhdija Kapetanović, predsjednik Sindikata radnika ArcelorMittala Zenica, kazao je kako se sastao sa generalnim direktorom Biju Nairom. Na sastanku je, tvrdi Kapetanović, od njega traženo “da Sindikat ništa ne poduzima dok Kompanija ne vidi koliko će radnika biti na čekanju. “Očito je da generalni direktor ovom odlukom želi uvesti još jedan vid pritiska na radnike, jer kaže da nisu fleksibilni, što u prevodu znači da će oni radnici koji ne prihvate da rade na više radnih mjesta ići na privremeni prekid rada.”
Vrijedno je podsjetiti kako su i prošle godine iz AM dolazile zabrinjavajuće vijesti. Nakon što je objavljeno je da cijela grupa AM posluje sa gubitkom, početkom maja 2019. najavljena je odluka o smanjenju proizvodnje željezne rude sa 1,5 na 1,0 miliona tona, što je trebalo povući i otkaze za oko 300 radnika od ukupno 800 zaposlenih u Prijedoru. U augustu je odluka odgođenja, usljed pregovora sa Vladom Republike Srpske.
U medijima je također moguće naći informaciju prema kojoj je cijela grupacija, koja ima sjedište u Luksemburgu, prezadužena te da namjeravaju poduzeti cijeli niz mjera kako bi smanjili neto financijskog duga na oko 7 milijardi. U februaru ove godine, Grupa objavljuje kako su sve teškoće prošle, uvjeravaju da će širenje korona virusa imati tek mali uticaj na njihov rad, i da očekuju rast. Analitičari tvrde da se u međuvremenu situacija na svjetskom tržištu počela popravljati, ali da grupacija još uvijek traži siguran način da prebrodi ovu godinu.
Ono čega se mnogi plaše je da će žrtve bilo kakvih mjera uštede u AM, ali i drugim granama industrije u BiH, biti radnici. Naravno, oni koji ostanu u ovoj zemlji kojoj nakon pandemije i sa otvaranjem granica, prijeti novi talas iseljeništva. Veliki broj onih koji odlaze su iz područja u kojima radi i AM, kompanija koja pokušava da stvori imidž poželjne na tržištu rada. Ipak, malo je mladih koji i razmišljaju da im se pridruže, ili bilo kojoj većoj industriji u zemlji koja se nalazi na devetom mjestu u svijetu na indeksu siromaštva koji se izvodi na osnovu niz pokazatelja, uključujući stopu nezaposlenosti, životni vijek, kvalitet života.
Nidžara Ahmetašević - Bilten
