Nedavno me jedan kolega zamolio za izjavu "u kameru", da prokomenatrišem slobudu medija, zbog još jednog u nizu napada na novinare i spriječavanje u obavljanju posla.
Kako sam svojeveremeno i sam bio izložen takvim "incidentima", dobijao "želje" kako me treba "srediti", pa i da mi otkaže kardiovaskularni sistem, nisam se upuštao u elaboraciju ovih "mojih" događaja, kratko sam rekao kako "sloboda nije Božje sjeme da ti je netko daje, sloboda je žena, uzmi je".
Možda sam pomalo "nesipravno“ citirao stihove Branimira Džonija Štulića (neka mi oprosti), ali poslije čuh od pojedinih kolega novinara (malo da se hvalim), ali i ljudi, kako se to obično kaže, iz javnog, društvenog i političkog života da sam pogodio "u sridu". Ali, da se ne bi ovaj tekst pretvorio u "usta moja, hvalite me", idem u drugom "pravcu".
Ako je sloboda medija žena, koja se treba "uzeti", onda je to ponekad izuzetno teško, pa i naporno. Odmah da se ogradim, da ne bih navukao ljutnju organizacija koje štite ženska prava, ovo "uzeti" da se ne shvata bukvalno!
Sloboda medija je žena kod koje treba dobiti naklonost, a što bi se žargonski reklo, treba je "bariti" na fin, kulturan, šarmerski način kako bi pokazala naklonost prema vama. Naravno, treba izbjegavati bilo kakve nepromišljene, bezvezne, priglupe fore i fazone, jer su male šanse za uspjeh. Svakako, nekada, iako se primjene svi "recepti", uspjeh nije zagarantovan. Ali, da se ovaj tekst ne pretvori u savjete tipa "kako ostvariti uspjeh kod žena" ili pitanja "dragi doktore, zaljubio sam se u svoju drugaricu, ali ne znam kako da joj priđem i iskažem svoju ljubav", iz revijalnih nedjeljnika sedamdesetih i osamdesetih godina, vraćam se na slobodu medija.
Sloboda medija je relativna i promjenljiva pojava. Relativna, jer je ponekad ima onoliko koliko trenutne društveno - politilčke - ekonomske okolnosti dozvoljavaju. S druge strane promjeljiva je, jer se ponekad može napisati i objaviti za nekoga (uglavnom za političare), da su "ovakvi i onakvi" ili ukazivati na "konstantne devijacije u društvu koje prijete da nas dovedu na rub propasti", pritom "sasuti istinu u lice ma kakva god ona bila". Elem, sloboda medija, da li je relativina ili promljenljiva zna "povući" i nimalo prijatne konsekvence, pljušte tužbe za klevetu i nanošenje duševne boli, i dok se na na sudovima dokaže da je sve što je napisano i obljavljeno argurmentovano, zasnovano na činjenicama, pa i materijalnim dokazima, odoše „"ledja", a autor(i) tekstova i priloga strijepe da im se sudski izvršitelji ne navale na račune kako bi "skidali" lovu od ionako tanke novinarske plate i honorara.
Boriti se za slobodu medija ponekad je veća utopija od drvenog šporeta. Drveni šporet može se napraviti za jednokratnu upotrebu, dok se sloboda medija sve teže pravi za višekratnu upotrebu. Boriti se za slobodu medija ponekad je teže, nego preći okean u malom gumenom čamcu sa jednim veslom. Ako se čamac probuši, ostaje vam plivanje, pod uslovom da se ne pojave morski psi. Boriti se za slobodu medija ponekad je teže nego igrati protiv najboljeg tima u Ligi šampiona. Protivinički tim ukoliko izađe sa trećom rezervnom ekipom može biti da je potcjenio vaš poluprofesionalni tim, pa se nadate da nekako izdršite sa "bunkerom" i iz nekavke polukontre "uvaljate" gol u zaustavnom vremenu. Boriti se za slobodu medija ponekad je teže nego trčati maratonsku trku. Ako kako - tako istrčite dvije trećine trke, duša vam u nosu, ipak se nadate da ćete nekako jednu trećinu prehodati, pa makar vas na stadionu dočekali čistači i rijetki gledaoci.
Boriti se za slobodu medija ponekad je Sizifov posao, gurate najveći kamen, a otkotrljaju se gomile manjeg kamenja. Boriti se za slobodu medija ponekad je možda i korisno, nekada je neko izgovorio i napisao, pobjeda je beskorisna ako borba nije bila lijepa!!!
I tako, "sloboda neće umijeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj". A sloboda medija i novinarska solidarnost su kao vino i voda, vino i mineralna, bevanda i gemišt, koji sve češće zastaju u grlu ako se "pravilno" ne konzumiraju.
