Rak ne može čekati da korona prođe, upozoravu ljekari. Samo ako je na vrijeme otkrivena, ova strašna bolest može biti pobijeđena.
Međutim, zdravstveni sistem je na koljenima, korona pandemija ga je zarobila, pa od preventivnih pregleda i temeljitih pretraga nema ništa. Sve osim hitnih slučajeva je na čekanju ko zna do kada. I da se ne zavaravamo, neće uskoro biti bolje, jer korona divlja.
Tek kada sve ovo prođe moći ćemo da prebrojimo mrtve: one koji su umrli od korone i one koji su umrli zbog korone, ne samo od karcinoma, nego i od dijabetesa, kardiovaskularnih i drugih bolesti, koje nisu na vrijeme otkrivene ili adekvatno liječene.
Tek kada sve ovo prođe moći ćemo da sagledamo koliko je korona epidemija uništila zdravlje stanovništva. Koliko će ljudi ostati bez zuba, jer je i stomatološka zdravstvena zaštita tokom epidemije bila, što bi se reklo administrativnim riječnikom, “teško dostupna”.
Koliko će stradati mentalno zdravlje, što zbog stresa, što zbog toga što je teško doći do psihologa ili psijhijatara? U kojoj mjeri će biti zapušteno zdravlje djece, reproduktivno zdravlje, koliko će se proširiti epidemija gojaznosti?
Tek kada sve ovo prođe, i kada podvučemo crtu, shvatićemo koliko smo stravičnu cijenu platili.
Da li je zdravstveni sistem mogao pružiti bolji odgovor na epidemiju? Možda, ali ne vrijedi sada na to trošiti riječi. I na kraju krajeva, ne bi bilo u redu medicinarima stajati na muku, sada kad ionako ne znaju gdje im je glava.
Mnogo bi korisnije bilo da sami sebe, pošteno, pogledamo u ogledalo. Da li smo u normalno, predkorona vrijeme, kao odgovorni građani, postavljali pitanja šta se dešava sa zdravstvenim sistemom, zašto nam doktori i medicinske sestre bježe glavnom bez obzira u inostranstvo i ko je kriv što bolnicama hara korupcija? Da li smo zbog svega toga nekog od moćnika javno prozvali, kaznili ga na izborima, upitali za junačko zdravlje? Ili smo na sve odmahivali glavom, u stilu “šut se s rogatim ne bode”. I kad dođe stani-pani slali plave koverte “tamo gdje treba”.
Da li smo, u ono normalno pretkorona vrijeme, shvatali ozbiljno priče u stilu „bolje spriječiti, nego liječiti“? Ili su nam one bile dosadne? Jesmo li išli na preventivne preglede ili bismo na vrata ordinacije pokucali tek kad nam dogori do nokata?
I na kraju krajeva, kad je korona stigla, jesmo li nosili maske, izbjegavali kontakte, držali distancu… ili smo se ponašali po principu „neće to mene“?
Sada, kad je već đavo odnio šalu, ostaje nam samo da dobro razmislimo o sebi, svom zdravlju i svojoj budućnosti. I da bar naučimo nešto iz ove lekcije, koju ćemo platiti stravičnom cijenom: životima i zdravljem hiljada ljudi.
