Na svijetu svakih pet sekundi umre jedno dijete. I to je činjenica. Ako ste vjernik mogli biste se zapitati zašto Bog tako rano uzima k sebi nevine klince, klince koji još nisu pravo ni zakoračili na životnu stazu. I to je početak misaonog špekuliranja.
Piše: Marin Prvan
Ukoliko pak niste religiozni možda ćete kao moguće rješenje predložiti varijantu kako je razlog tome da se preduhitri Vraga prije no što ih zavede na stranputicu i postane njihov dugoročni mentor. I to je koncept razmjene mišljenja. Ono što pri ovoj interakciji tako često rezultira emotivnom eksplozijom je, paradoksalno, izvođenje zaključaka iz istih dogmatskih hipoteza. Ili, ako hoćete, prakticiranje prava na tumačenje stvarnosti.
Pretpostavimo li da je vjerska mitologija istinita i točna onda nam uvodna dedukcija donosi, između ostalog, slijedeće zaključke: Bog je namjerni i masovni ubojica djece, njegova pretjerana zaštita guši (doslovno), paničan je, nemaran, bezosjećajan, nesposoban, nemoćan, kompetitivan, nespretan, nestrpljiv i glup. Treba li se itko naljutiti jer je tome tako? Pa, ako smatra da to nisu osobine koje bi trebalo posjedovati vrhovno biće, onda vjerojatno. Ako ste se našli u ovoj kategoriji onda ste upravo žrtva kognitivne disonance tj. shvaćate da su navedene božje osobine logične, ali si to ne možete priznati. Ukoliko pak njegujete mišljenje da je sociopat idealna autoritarna figura onda za vas konstrukcija s početka nije šala već omiljena podrazumijevajuća konstatacija. Svakako, taj „vic“ može biti smiješan jedino onima koji dotični folklor doživljavaju samo kao apstrakciju pa prema njemu imaju određeni odmak. Jer, ukoliko protagonistima bilo kakvih fikcija dozvolite da spavaju s vama u krevetu, sasvim je prirodno da prema njima razvijete stanovite osjećaje.
Ako se, nažalost, dogodi da to što nazivate vjerskim osjećajima eskalira u toj mjeri da niste u stanju podnijeti da itko o vašem predmetu obožavanja priča kritički, onda je možda vrijeme da razmislite o traženju profesionalne pomoći. Pritom ne mislim na svećenika. Ono što je važno znati je da vas nitko ne bi trebao nazivati luđakom - osim ako se tako zaista i ne ponašate.
Razmotrimo, postoji li uopće kategorija kao što su „vjerski osjećaji“? Prema Aristotelu, Darwinu ili Plutchiku – ne. Ono što se tako pakira bi bilo kajanje, zahvalnost, radosti, strah, tjeskoba, ljutnja i sl., ukalupljeni povijesnim, svjetonazorskim i materijalnim okvirima. Dio mozga koji procesuira spiritualna iskustva (sjedinjenje sa Bogom, prirodom, čovječanstvom) je tjemeni režanj koji se također aktivira kada je osoba svjesna sebe ili drugih tj. kada kanalizira pažnju. Isti dio također tako reagira kad čovjek prati njemu važan sportski događaj. Medijalni talamus i repna jezgra, koji su inače zaduženi za procesuiranje emocija, su manje osjetljivi tokom duhovnog stimulansa.
Zašto se ateistovi „vjerski osjećaji“ ne mogu povrijediti? Pa, jer ne postoje. Bar ne kao refleks nužne obrane takve ideologije. Da li je netko neopremljen tom dodatnom opremom emocionalni invalid? Ako ćemo pretpostaviti da je za prepuštanje slatkoj tajni ljubavi, čuđenju prirodom ili osupnuću tajnama svemira jedino nužno imati monolitan odgovor na to tko je njihov kreator, onda je nevjernik svakako teški bogalj uznemirujuće kognitivne aktivnosti. Jao onome koji nema odgovore na sva pitanja, to mora da je prepotentno i frustrirajuće postojanje, ako se uopće takvim može nazvati.
Za onoga koji ide toliko daleko da tvrdi kako su emocije refleksija božanskog, morat će razmisliti dvaput. Emocije su kemijski inducirane i kao takve ih je moguće replicirati. Štoviše, robot je sposoban izmjeriti i kategorizirati ljudske osjećaje. Jednog dana će ih zasigurno moći, ako se po dijagnosticiranju zdravstvenog stanja to pokaže poželjnim, i izazvati. Jasno, za potrebe rehabilitacije. Nešto slično kao što danas čine svećenici, uz razliku da to neće biti placebo (ne da ima išta loše s placebom …). Možemo li reći da će tada strojevi kanalizirati božansko? To je, zasigurno, stvar interpretacije. Ono što nije stvar interpretacije je da vjerski osjećaji ne postoje. Tipovi osjećaja su univerzalni svakom čovjeku, a ovaj to svakako nije. To što se naziva tim imenom je zapravo tvrdo mišljenje o setu ideja. Jedan od razloga zašto se ono povezuje s ostalim osjećajima je njegovo dogmatično korijenje tj. formacija eksternim uzorcima i masovno repliciranje u mentalne sklopove. Zbog toga ga njegovi nosioci doživljavaju kao opću datost te mu pridodaju nepovredivost ljudskih prava. Ideje nemaju ljudska prava niti „svetost“ života. One su, barem ukoliko živite u demokratskom društvu, stvar rasprave. Svatko bi trebao imati pravo reći svoje mišljenje o bilo kojim idejama. Ukoliko netko kritizira vaše ideje, ne znači da kritizira i vas osobno. Složiti ćete se da je razumljivo prezirati tumor, ali ne i onkološke bolesnike. Rasprava o idejama je sukob intelekta, a ne sukob karaktera. Zbog toga je jasno i zašto neki odbijaju sudjelovati u tome.
Kada netko zavapi da se uvrijedio on ne uvodi nikakav validan i konkretan argument u diskurs već podiže moralno strašilo tako demonstrirajući samohrabreće poricanje i strah od urušavanja unutarnjeg sustava vrijednosti. Kukanje ne zaslužuje nikakvo poštovanje već samo dobronamjerno ukazivanje na važnost jasnog razlikovanja hardwarea i softwarea tj. osobe i ideje. Bi li se netko trebao uvrijediti ako čuje da se priča da neka baka peče bolje kolače od njegove? Ili da Freddie Mercury nije najbolji pjevač svih vremena? A ako netko kaže da je zastava Srbije najružnija na svijetu? Imaju li ljudi pravo na vlastiti okus, ukus i estetiku? Što je sa (neugodnim) komentarima o kulturi i religijama? Jesu li te rasprave van dobrog ukusa i po čemu? Koga biste delegirali da odlučuje o važnosnoj hijerarhiji ideja i odredi o čemu ne smijete pričati? Imate li odgovor koja osoba (ili više njih) bi to bila ili bar kakve bi kvalifikacije trebala imati? Biste li prihvatili onu koju bi većina odabrala?
Poziv na uvredu i, recipročno, cenzura su prva stepenica ka tiraniji jednoumlja. Zabrana izgovaranja riječi postaje zabrana prenošenja tumačenja stvarnosti, a prekršitelji su krivi, kao u Orwellovom „1984.“, za misaoni terorizam. Postoji li nešto što mislite da bi trebalo biti van granica izgovorljivog i, ako da, jeste li svjesni da stavljate metak u cijev usmjerenu u vlastita usta? Selektivnost slobodnog govora ili, kako se to pristojno naziva, politička korektnost je verbalno nasilje i trojanski konj tolerancije koju, nažalost, sve češće repetira i nominalno progresivno tijelo. Dobar primjer pahuljičastosti moderne ljevice nam može pružiti primjer iz 18. stoljeća. Samuel Johnson, prvi autor rječnika engleskog jezika, se po predstavljanju istog susreo s delegacijom uglednih dama Londona koje su mu čestitale riječima: „Oduševljene smo što u rječnik niste uvrstili nijednu nepristojnu ili prostu riječ.“, na što je on odgovorio: „Ja sam oduševljen na vašoj upornosti da ih sve pretražite“. Zaključak je kako će oni koji su uporni da se nađu uvrijeđeni za to uvijek pronaći i način. I treba se boriti za njihova prava da uživaju u tom svom fetišu.
Često čujemo „ne bi se trebao rugati nečijim uvjerenjima“. Zašto? Po čemu su nečija uvjerenja posebna? Ako su dobro promišljena i dokazano nepogrešiva onda im nitko ne može ni nauditi ma koliko se trudio. Ukoliko se pak desi mentalno tektonsko pomicanje, zar nije oslobađajuće kad implementirate novo znanje i, sukladno, odbacite antikni zahrđali set istog? Zar neboder koji je naslonjen na pero ne bi trebao biti srušen prije nego naudi nekome?
Danski časopis Jyllands Posten je 2005. godine objavio dvanaest karikatura Muhameda, a na nekima se prikazivalo dekapitiranje proroka. Ono što je slijedilo su bili napadi na danske ambasade, kršćanske crkve i dvjesto pedeset mrtvih diljem svijeta. Inače, Danska ima dugu tradiciju davanja azila emigrantima te je otprilike pet posto stanovništva islamske vjeroispovijesti. Nakon toga se nameće pitanje je li islamski radikalizam nešto što treba poštovati i poticati? Dodajmo da su od 2001. godine sve američke tj. vojne operacije NATO-a usmjerene protiv muslimana te „u ime pravog Boga“ (i uvozne slobode), kao i da Hrvatska sudjeluje u njima. Sigurno nije veselo kada se hrvatski vojnik vrati sa strane misije u lijesu, ali budimo iskreni i ne zaboravimo da je njegov odabir bio da puca u tuđem dvorištu. I ne, terorizam nije dovoljno dobar razlog za invaziju jer godišnje više ljudi umre od napada životinja ili alergija na kikiriki nego od terorističkih napada. Posljedično, nakon „mirovnih“ intervencija su Afganistan, Irak i Libija uništene države.
Robovanje idejama je zatvor za um i duh te vodi ka stockholmskom sindromu tj. poistovjećivanju sa njima. Raznorazne doktrine, često implementirane kulturološkim cijepljenjem u formativnoj dobi, daju pojedincu zamišljeno pravo, a i imperativ, za nametanjem naučenog svjetonazora prirodi i društvu. U situaciji kada se u glavama takvih događa hereza, oni se pretvaraju u militantno krilo svog plemena i postaju tjelohranitelji informacije pri čemu je heretik projekcija barbarskog jurišnika. Kada se takve fiksacije pomiješaju s bitkom, pojedinac ih osjeća kao svoju srž te takva igra pojednostavljenog dešifriranja sebstva, praćena iznimnom sigurnošću u rezultat, biva nagrađena (lažnim) samoljubljem i narcisoidnošću prema toj centralnoj ideji. Nositelj postaje čuvar zlatnog pečata i time je ispunjena njegova iskonska potreba za izdizanjem iz nebitnosti postojanja. Zbog straha od gubitka takve pozicije i ponovnog vraćanja u bazen nesigurnosti i preispitivanja, subjekt omeđen rigidnim strukturama ideje koju nastoji prezervirati, često upada u zamku licemjerja i/ili kognitivne disonance (paralelna umna koegzistencija dvaju nepomirljivih ideja).
Oni s akutnom upalom uvredne žlijezde su u pravilu isti koji pretendiraju na sijanje morala i kasnije namakanja ploda u pesticid protiv kritika. Povijest je nebrojeno puta dokazala da progres ne postižu propovjednici i čuvari morala nego luđaci, pustinjaci, sanjari, buntovnici, heretici i skeptici. Bertrand Russell, jedan je od najsvestranijih znanstvenika 20. stoljeća kaže: „Jedna od bolnijih stvari našeg vremena je što oni koji su glupi osjećaju sigurnost, a oni s maštom i razumijevanjem su puni sumnje i nesigurnosti. Neka sumnja prevlada.“ Onaj koji, očito, ne nalazi potencijal za metafizičke dvojbe je fizičar Davor Pavuna koji, pri gostovanju u Bujici, odbacuje teoriju o evoluciji i ismijava interpretaciju umnosti kao rezultata biokemijskih procesa. U pokušaju argumentiranja vlastite „kristolikosti“ i gluposti svojih neistomišljenika, simpatični profesor se unosi u kameru i, tražeći provokaciju, klikće „Ha!“, tvrdeći kako je to krajnji dokaz duhovnog izvora svijesti. Slagali se s njim ili ne, svakako bi bilo pristojno odgovoriti s prijateljskom demonstracijom vlastite duhovnosti, a ona, intuitivno znate, glasi; „Ha ha!“
