Kompleksna povijest neplaćenog kućanskog rada te njegova neizvjesna budućnost postala je aktualnija za vrijeme pandemije koronavirusa. Naime, rad od kuće mnogima nije omogućio one blagodati karantene o kojima smo mogli slušati - učenja novih stvari, vještina ili npr. posvećeno čitanje nepročitanih klasika. Za zaposlene majke i žene, taj rad stvorio je dodatno opterećenje, budući da su i obrazovne i odgojne ustanove jednako tako bile zatvorene, a i neprestana prisutnost kod kuće zahtijevala je veću posvećenost djeci i brigu za domaćinstvo.
Od kuda dolazi takva podjela rada? Koje su to silnice koje su dovele do „definicije“ kućanskoga rada kao prirođenog ženama? Je li se išta promijenilo u posljednjih stoljeće i pol? U odgovaranju na ova pitanja pomaže mi niz istraživanja kulturnih fenomena pomoću kojih se predodžba o „dužnostima ženskim“ duboko ukorijenila u svijest društva i neprestano je perpetuira.
Ideal savršene i zadovoljne kućanice, o čemu piše Lea Horvat u radu (Ne)sretne kućanice, nastaje 1950-ih godina u SAD-u, no mit o kućanici seže puno dalje u prošlost – od kućnih pomoćnica u dobrostojećim obiteljima 19. stoljeća do u fašizmu idealizirane slike žene kao hraniteljice, njegovateljice i čuvarice nacije - žene su uvijek bilo usko vezane uz prostor doma o čemu svjedoče i neka arhitektonska ostvarenja. U radu Arhitektura i feminizam, potonja autorica piše o arhitektonskom odvajanju javne od privatne sfere što je posebno vidljivo u američkim prigradskim naseljima. Tako Horvat, prema Dolores Hayden, navodi kako je „(…) upravo suburbani prostor temeljna pozornica reprodukcije rodne neravnopravnosti koja je potporanj za muški plaćeni rad i kontejner za ženski neplaćeni rad.“. O percepciji kućanskih poslova kao o nečemu prirođenom ženama, možemo pročitati i iz Autobiografije Ivane Brlić Mažuranić koja priznaje kako je njezino pisanje bilo na kušnji zbog internalizirane predodžbe o „dužnostima ženskim“ koje su isključivale bilo kakav oblik javnoga rada i podupirale rad u privatnoj sferi, tj. obiteljski i domaćinski život. Ta prirođenost ostaje i ulaskom žena na tržište rada. Odnosno, kako navodi Vedrana Bibić, „(…) unutar kapitalističkog sustava žene će postati dvostruko podređene: kod kuće i na radnom mjestu, odnosno i dalje će obavljati uz rad za nisku nadnicu, i besplatni kućanski rad“. Ta niska nadnica, povezana je i s fenomenom „spretnih prstiju“, tj. „Povezivanje žena sa 'spretnim prstima' rezultat je ženske izvježbanosti u kućanskim poslovima, kao što je šivanje“ piše Chiara Bonfiglioli, a što dovodi do orodnjavanja radnih mjesta.
Napredak vrlo spor
Krajem 2016. te početkom 2017. godine provedeno je istraživanje pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i u sklopu projekta Prema stvarnoj ravnopravnosti muškarac i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života / In pursuit of full Equality between men and women: Reconciliation of Private and Professional Life. Godine 2017. izlazi i brošura koja iznosi rezultate istraživanja, autorice doc. dr. sc. Ksenije Klasnić – Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena. Istraživanje je provedeno na uzorku od 600 žena u dobi od 22 do 64 godine koje žive s partnerom ili mužem, anketnom metodom te je zaključak uglavnom jednoznačan – većinu kućanskih poslova, kao i brigu oko djece, i danas najviše obavljaju žene. U nešto višem postotku muškarci sudjeluju u onim sporadičnim, nerijetko okarakteriziranim muškim poslovima – kao npr. popravci automobila ili nekih kućanskih aparata.
Posebno je zanimljiv podatak o „mentalnom radu“ kojeg autorica definira kao „(…) diferencijaciju onog manje vidljivog posla od samih fizičkih aktivnosti, no podjednako je važan za vođenje kućanstva i obavljanje kućanskih i obiteljskih poslova.“ Odnosno, mentalni se rad odnosi na brigu o tome jesu li svi kućanski poslovi obavljeni na vrijeme i na ispravan način. Navedeno istraživanje ukazuje, kako ističe autorica, na negativne posljedice u privatnom i profesionalnom životu žena uzrokovano obavljanjem većine obiteljskih obaveza i kućanskih poslova. Iako se, kako navodi autorica, osjete određeni pomaci u ravnopravnijoj raspodijeli kućanskih poslova taj pomak i dalje nije toliko relevantan s obzirom na količinu posla koje žene obavljaju besplatno i svakodnevno.
Muke po karanteni
Taj besplatan i svakodnevan posao dodatno se povećao za vrijeme karantene te je ujedno ukazao kako se percepcija društva o neplaćenom kućanskom radu nije previše izmijenila u stoljeće i pol - žene su i dalje dvostruko podređene. Mnogi radovi nastali u kontekstu analize radnih odnosa za vrijeme korone, pokazuju kako su žene postale posebno ugrožena skupina – zbog povećanog opsega kućanskih poslova i brigu za djecu uz redovni posao koji obavljaju u vlastitom domu, do toga da čine najveći broj radnica kako u uslužnim, tako i u zdravstvenim djelatnostima, a povećao se i broj obiteljskog nasilja.
U razgovoru sa svojom prijateljicom, radnicom i samohranom majkom djeteta, tada, vrtićke dobi, saznajem kako je karantena jednom riječju predstavljala – KAOS.
„Nije toliko rad od doma bio problem, koliko činjenica da dijete nije išlo u vrtić. To je bilo jako naporno jer kćer (ako ne želi biti ispred TV-a) zahtjeva puno pažnje. Tako da sam prvo svaki dan trebala smisliti aktivnosti i igre koje ćemo započeti skupa, a koje će onda ona nastaviti igrati sama. Radno vrijeme se pritom izgubilo. Radila sam kroz cijeli dan – doslovno. Ustajala bi oko 5, da odradim dio posla. Pa buđenje djeteta. Pa zabava djeteta. Pa kućanski poslovi. Pa između svega toga posao i posao do kasno navečer (da riješim sve zaostatke). Izgubio mi se pojam radnog vremena, a kućanski su se poslovi povećali jer sam puno više vremena provodila doma.“
Iako je pandemija, i uz nju praćena karantena, u fokus društva uvela probleme oko neplaćenoga kućanskoga rada i njegove definicije kao prirođenog ženskog posla i dalje se ne nazire rješenje problema niti se istražuju kompleksne ideološke silnice koje su dovele do toga da žene obavljaju gotovo 83 % rutinskih kućanskih poslova. Također, ovdje nije riječ samo o zaposlenim ženama koje nakon radnog vremena obavljaju i sav rad u kućanstvu, već i ženama koje su cijeli svoj život domaćice, a što društvo percipira kao nepostojeći rad, svojevrsnu apstrakciju „rada“.
Najgore je biti ekonomski ovisan
„Najgore je od svega ne imati svoj novac. Biti ekonomski ovisan. Što bih ja da njega nema, sad dok sam blizu 60-te. I da, to što svi misle da ništa ne radiš“ – govorila mi je moja majka koja je cijeli svoj život domaćica.
Ekonomska ovisnost, kao i neizvjesna budućnost što potonje povlači sa sobom dodatno degradira položaj domaćica, posebno kada se njihov rad ne vrednuje ili ako se percipira kao nešto što im je rođenjem namijenjeno.
U radu Svi smo mi radnici, Maša Grdešić navodi kako „Veliki dio naših identiteta i samosvijesti vežemo ne samo uz rad koji obavljamo nego i uz plaću koju za njega dobivamo“ te nastavlja kako nam je zastrašujuće „(…) zamisliti svijet bez plaćenoga rada, (…)“ – no, poneke osobe to mogu zamisliti, poput moje majke, drugih kućanica i svih onih žena koje nakon redovnih osam (a možda i više) sati dočekaju i kućanski poslovi koji se smatraju „dužnostima ženskim“ i koji postaju mjesto rodne segregacije i eksploatacije. Osim negativnih stvari koje nam je donijela pandemija, njome su u javnom diskursu prostor dobile teme koje su do sada bile na margini - trebali bi se povesti odlučniji koraci oko rješavanja statusa neplaćenog kućanskog rada i žena koje ga većinom obavljaju.
Izvor fotografija: Privatni arhiv
Tekst napisala:
