Hajde da zaista promijenimo kalendar, okrenemo novi list, zakoračimo tamo gdje je vrijeme mjerljivo i prostor nije natopljen krvlju. Ne tražim puno, samo nemoguće
Piše: Marko Tomaš
Sreća koja treba izrasti iz melankolije. Skupljamo se samo da bismo vidjeli koga više nema. Ispričajte me na fatalizmu ali svaki put kad trebam pisati neki predblagdanski/novogodišnji tekst htio bih da svaka moja rečenica djeluje kao zagrljalj, da bude topla, zaigrana kao djeca koja će zaspati prije nego dođe djed Mraz, da sve bude u slavlju uvijek a ne samo u vrijeme mijenjanja kalendara. Htio bih biti nježan, samo to, nježan poput crnobijelih filmova, nevin, misliti da imam šansu za novi početak u nekom novom svijetu ali, opet ali, i uvijek ali, zapinjem već na prvoj prepreci.
Ako želiš gledati u budućnost, kažu stari, treba se dobro zagledati u prošlost. Na žalost nama prošlost ne treba, nama je dovoljna sadašnjost, jer ništa više nije toliko daleko kao jučerašnji dan i ništa toliko blisko kao datumi u povijesti u kojima smo živjeli na lovorikama heroizma. Mi smo bivši heroji, sadašnje budale i buduće ništa. Mi smo, da se razumijemo, ljudi kao takvi, ali ipak ljudi iz vremenskoprostorne crvotočine zvane Bosna i Hercegovina. Oh, da, kada pišem tako tvrde izjavne rečenice to je vrhunac patriotizma. Zato što se uopće osvrćem na postojanje nečega imaginarnog, nečega što svatko oko mene i oko vas vidi drugačije.
BIH ZASLUŽUJE BITI VOLJENA
BiH zaslužuje biti voljena. Ne zato što je ovakva kao danas. Ne zbog onoga kakva je bila. Nego zato što je neuhvatljiva ideja, težnja ka nečemu što ne razumijemo i nismo sposobni ostvariti. Zato što ne postoji.
Svi koji se u tu zemlju zaklinju nemaju pojma o čemu pričaju. Bez obzira iz koje pozicije govore. Jer živjeti u svijetu koji isključuje, u svijetu ekskluzivnosti suludo je pričati o bilo kakvoj inkluzivnoj ideji, pogotovu ako je to tek omeđeni prostor, gotovo njiva, koji nismo u stanju napuniti nikakvim sadržajem.
Bosna i Hercegovina je nešto što izmiče bilo kojoj postojećoj politici ali se u javnom diskursu pojavljuje kao nešto destruktivno, isključivo krivicom onih koji se drže bilo kakvih pravnih pretpostavki.
BiH nije zemlja prava. BiH nije zemlja pravde. Ona je gora i od Jugoslavije jer postoji na mapi ali nitko ne želi prihvatiti činjenicu da je voljeti Bosnu i Hercegovinu isto kao i ne psovati njezine ratne zločince i postratne tajkune (kao da se ne radi o istim osoboma ili kao da se ne radi o osobama koje su iskoristile ratne zločince kako bi postale tajkunima (većinom mirnodopskim zločincima).
Teško je biti prorok u BiH a, istovremeno, prognozirati što će se u BiH događati u narednoj godini je najlakša stvar na svijetu. Jednostavno je, i toga se treba jako plašiti – sve će biti isto.
Htjedoh nježne, melankolične rečenice, makar i u jednokratnom proročanstvu. Vrijeme je blagdana, većina ljudi polaže nade u to da će se odmoriti i onda liježu u postelju u gradu u regiji u zemlji koja je ravna petropanovskoj Nigdjezemskoj. Samo su ovdje igre surovije. Pomislim na nježnost a riječi se pobune. Nečijom tuđom direktivom pokušavaju postati zastrašujuće poput policijskog kordona.
Postoji ta starinska izreka koja kaže da će ti naredna godina biti onakva kakvom si je dočekao na koncu prošle. Novu godinu u Bosni i Hercegovini dočekujemo tradicionalno u ozračju demokracije onakve kakva ona jeste. Policija je neovisna od sudstva, sudstvo je neovisno od vlade. Konačno smo dočekali da stvari budu onakve kakve bi trebale biti, barem u novinskim napisima onih novina koje demokraciju istinski razumiju, točnije nemaju o njoj, kao na primjer ja, nikakvih iluzija.
Kažu isto, da bismo govorili o budućnosti valja se vratiti u prošlost. U to ime vratimo se barem u 2014. godinu.
ČETIRI GODINE RANIJE
Od samog početka sam bio uvjeren da se radi o bespotrebnoj potrošnji energije mase. Potrošili smo tada potencijal pobune. Jer sve čime su rezultirali prosvjedi 2014. godine jeste osnivanje još nekolicine nevladnihi udruga i, „last but nost least“, prvi potez naših vlada na svim razinama je bilo opremanje i naouržavanje policijskih snaga, kako na državnoj tako i na entitetskoj razini
Nekako je bilo dosadno, gotovo kao da živimo, u nedajtibože, Švicarskoj. Ništa se krupno nije događalo, samo neki deja vu izbora i nekakva simulacija političkih prepirki. Ali policija je svo to vrijeme šetala nekom skrivenom modnom pistom i uvježbavala ono čemu svjedočimo u zadnjim danima 2018. godine.
Potpuno je bjelodano da je policija tu da štiti poredak a ne da bude na usluzi građanima. Klasična je to priča o Balkanu. Pobrkali nam se novčanici. Političari koje mi plaćamo uvjerili su policiju da je oni plaćaju iako ih mi sve skupa plaćamo i generalno se ponašamo kao mazohist u javnoj kući. Platimo da nas tuku pendrecima. Na to se sveo život u Bosni i Hercegovini.
Elem, potkraj 2018. godine policija Republike Srpske je konačno dobila prigodu javnosti prikazati poslijeprosvjednu kolekciju iz 2014. godine. Platili smo, gledajmo. Glasali smo, trpimo. Jer ništa ne smije ugroziti potencijalno berićetnu javnu proslavu nove godine, koja god da nam dolazi, jer, slobodno mijenjate vi kalendare tiskane po svijetu, ali ovdje vrijeme stoji, jedino mi je osobni problem to što mi se čini da tjelesno starim.
Banjolučane i njihove goste trebaju zabavljati dobro plaćeni „tko pjeva zlo ne misli“ pjevači (što se oni imaju miješati u neke tamo nazovi narodne probleme iako ih se naziva narodnim pjevačima). Nije nama problem što su javne proslave, za razliku od javnih tuga, plaćene od strane poreskih obveznika. Mi, koji sve to plaćamo, imamo se ukloniti sa glavnih trgova, s ulica naših gradova jer bismo mogli uplašiti potencijalne goste naše sirotinjske ali domaćinske domaje.
Pada mi tako na pamet, kad sam već lupio prethodni pasus, situacija u kojoj se par prijevoznih sredstava punih izbjeglica u petak navečer šalju po hitnom postupku u Mostar, u Salakovac. Iz Sarajeva, jelte.
PUT NA JUG
Hercegovina nije Čović, hercegovačkoneretvanska županija nije Čović, makar HDZ pokušava od tog prostora napraviti nekakav geto kao pokaznu vježbu ugroženosti. Ima tu, u toj Hercegovini, nekih ljudi jednako izgubljenih kao i oni iz centralnog, sarajevskog kantona. Sjetite se samo, ispao je veliki skandal. Ispalo je Čović tjera inat Sarajlijama (kao da sudstvo, policija, parlament nisu odvojeni sustavi koji kontroliraju jedan drugog onako kako je to u RS - u).
Posvuda se pisalo o sukobu koalicijskih partnera iz HDZ – a i SDA: malo je onih kojima je palo na pamet da je SDA u panici jednostavno potrpala ljude na bus i potjerala ih prema jugu (s kojeg odavno ne putuju međunardoni vlakovi koje su potjerani željno iščekivali) samo zbog onoga što se događalo u nedjelju, ni nepuna dva dana poslije nesretnog petka u kojemu smo dočekali da i kantoni/županije zarate među sobom, makar verbalno. Naime, možda smo mogli, potpuno opravdano, zaključiti da SDA samo želi „očistiti“ Sarajevo pred dolazak sultana Erdogana. I tako, mi se u medijima posvađali, a ovamo se održao skup zabranjen u većem dijelu Europe kojoj kao težimo.
Mi se kao i sada svađamo a koalicije stvaraju oni koji su jedni drugima, u predizbornoj kampanji, prijetli gotovo pa ratom. Nekada su nas čak i odveli u ratnu avanturu ali otkada su psotali garanti mira nepristojno je o tomu govoriti i pisati.
Ista se, dakle stvar događa, ponavlja se uporno, samo licemjerje prestaje biti licemjerje i pretvara se u bahatost političara koji otvoreno demonstriraju silu pod repetitivnoj lukačevskoj izjavi da je sve u skladu sa zakonom.
Sve je, dakle, u najboljem redu. Zakonito!
Organizirajte prosvjede oni će vaš novac (malo pogurani od međunarodnih demokratorskih fondova za provođenje javnog reda i mira) iskoristiti tako da vaše demokratsko pravo na prosvjed iskoriste kao izliku da naouružaju policiju, jer, što ćeš, par tisuća odrpanaca predstavlja opasnost za stabilnost(sic!) Bosne i Hercegovine. A ja sam je jedino stabilnu vidio dok se masa valjala ulicama i, možda neartikulirano, tražila bilo kakve promjene jer, neće nas više ubiti glad ili neka bolest, ubit će nas bosanskohercegovačka demokracija, zakačit će nas pendrekom po glavi, blokirat će nam javne prostore, privodit će nas neće, recimo, istraživati smrt naše jedva punoljetne djece, a mi ćemo pravovjerno na narednim „izborima“ opet glasati za svoje pravo da šutimo i budemo tihi svjedoci općoj pljački i korumpiranosti i stvaranju feudalnog sustava (što je pravi naziv za hiperliberalni kapitalizam u kojemu pravo na nesmetano kretanje ima jedino kapital u vidu brojki koje se prebacuju s jednog računara na drugi kompjutor).
NAREDNA GODINA ĆE BITI PREDIVNA
Blago nama. Naredna godina će biti predivna. Samo zato što nam je, valjda, konačno jasno da trebamo skupiti putovnice, potrpati u gepek dječju robu i krenuti na ljetozimovanje negdje otkuda ćemo shvatiti da je BiH samo ideja, čak ni traljavo realizirana, jednostavno zemlja koju samo najuporniji izmaštavaju a od nje oni koji mrze bilo kakve ideje iz dna duše(jer imati ideju, drugačiju, znači imati svjesnost o važnosti pobune a i još neke stvari) jedini imaju korist.
Svjedno mi je više što me nazivaju stranim plaćenikom, kao da se u BiH ima izdati bilo što. Ono što bih u 2019. godini volio jeste da ljudi, kojima, eto, valjda je jasno do sada, visi pendrek nad glavom, shvate da su od stranih plaćenika poput mene puno gori domaći plaćenici koji sjede u parlamentima ove zemlje, koja simulira državu, kako bi nas dovela do ludila, do stanja u kojemu nismo sposobni ništa drugo nego klimati glavom. Kao lutkica zaljepljena na komandnu tablu auta kojemu je blokiran volan a baš se nalazi na cesti koja vrluda oko stotinama metara duboke provalije.
Eto, tako vidim blisku budućnost ove zemlje koju uporno napuštam i uporno joj se vraćam, ali samo kao ideji, ljubavnici tužnoj i neshvaćenoj od ljubavnika, koji je taman krenuo pišati ne znajući da se na relaciji BIJELI SVIJET – BOSNA I HERCEGOVINA vozi satima i satima u autobusu koji čak i nema toalet. Ajde, molim vas, možete se valjda strpiti još par sati, još par godina, par decenija... ajde da se strpimo još masu generacija. Problema onda neće biti jer neće biti onih koji u svemu vide problem ali, it takes two to tango, neće biti ni onih koji probleme ovdašnjih društava vide samo u građanima. I, u pravu su. Zamislite kako je njima. Moraju upravljati/vladati mamlazima koji su na izborima baš njima dali povjerenje. Pošten je to i introspektivan svijet.
Naravno da treba ponižavati budale koje su glasale za nas.
Predugo pušimo viceve. Okoštavamo u univerzalnog ratnog zločinca. A nitko još nije osnovao sud za mirnodopske politčke zločince. Oni se brane kravatom i pričom o nezahvalnoj dječurliji koja bi, zamislite samo, da radi, zarađuje, školuje se, putuje isl., koja bi, na koncu konaca, da im djeca ne umiru pod nerazjašnjenim okolnostima.
Zato kornjače. Proleter protiv proletera. Kao prvi svjetski rat. Konobar puca na konobara jer su drugačije nacionalnosti(što se kod nas svodi i pod svjetonazor jer ne možeš npr. biti Hrvat ako nisi HDZ – ovac, ne možeš biti Srbin ako osuđuješ Srebrenicu, ne možeš biti Bošnjak ako Hrvate i Srbe ne smatraš kmetovima koji trebaju biti kuš!). Toliko smo drugačiji da pendreke za naše glave vjerojatno naručuju od različitih dobavljača(svatko ima kuma koji baš u tom trenutku na lageru ima višak pendreka, ima neku opremu koja, ako joj prišiješ grb baš liči na policijsku; problem je jedino što kumovi imaju istog dilera baš kao i za podne obloge i supstance zbog kojih vam se dijete ponaša čudno npr.).
Hah, imam zareza kao Crnjanski. Imam gorčine kao pelin. Imam toliko misli da sam izgubljen u svakom trenutku svog života u kojemu je svaka rečenica zrnevlje kukuruza koji bacam kako bih ostavio trag. Izgubljen kao Sting u New Yorku. Imam viziju u kojoj policija zauzima glavne trgove naših gradova pod izlikom da čuvaju našu sigurnost i nas od nas samih.
BIĆE PUNO GORE
Vidim, uvjeren sam, kako je sve dio šireg plana (možda smo mi avangarda tom globalnom gibanju): rata neće biti ali bit će nečega puno goreg. Bit će uličnog nasilja za koje nitko neće odgovarati. Govorim o cijeloj Europi, kojoj pripadamo koliko god nas se odricala. Svatko će zaratiti sa svakim a nitko nikomu neće objaviti rat. Simulirat ćemo spremni žrtvovati malo prave krvi. Plašit ćemo se, sve više i više. Dok majka ne sakrije ručak od kćeri. Plašit ćemo se izaći u dućan, poslati dijete u školu, prošetati psa u kasnonoćnim satima jer nećemo moći predvidjeti gdje će gorčina i očaj eksplodirati, i u kojem obliku će suznih očiju tražiti pravo da živi nakon smrti. Ali dok god nas čuva naša policija, koja se osavremjenjuje kad god mi pomislimo da se valja pobuniti, nemamo što brinuti osim o tomu kuda spremiti svu tu silnu samoću koja nam dolazi u susret s transparentima, obučena u najnovije policijske uniforme, sva u patriotizmu, okupana nacijom, luda pred blagdane, cinična pred željom da i ona sama nestane skupa sa ovom noćnom morom koju nazivamo život u Bosni i Hercegovini.
Probajte voljeti one koji su pored vas i vidjet ćete da za mržnju nemate ni prostora ni vremena. Hajde da se tako pobunimo. Da volimo umjesto da sahranjujemo djecu. Da se smijemo umjesto da plačemo na odlaznim peronima. Hajde da težimo idealnom kako bismo izborili prosjek koji će nam biti polazišna točka.
Hajde da rasformiramo vojsku i policiju kako bismo napravili sretne škole ili pločnike na kojima ne lomimo noge. Ili nam je lijeno, jer lakše je mržnjom razgraditi grad ciglu po ciglu nego ljubavlju nekomu izmamiti osmijeh.
Hajde da napravimo svijet u kojemu će ples biti jedini oblik prosvjeda.
Hajde da zaključimo da sam ja budala i da je sve onako kako treba biti. Hajde da zamislimo Bosnu i Hercegovinu, svijet i planet s osmijehom umjesto bjesnoće.
Hajdemo pokrenuti nježnu revoluciju kojoj će se priključiti čak i oni koji vode računa da je sve po zakonu.
Hajde da promijenimo kalendar i nadamo se da nas neće uhapsiti zbog toga.
Hajde da pustimo da se obogate i onda sve prepišemo na njih kako ne bi bili paranoični. Tko god da su oni činjenica je da živimo u njihovoj paranoji, nema tu nikakve idealizirane BiH, samo patologija vječne sadašnjosti.
Hajde da zaista promijenimo kalendar, okrenemo novi list, zakoračimo tamo gdje je vrijeme mjerljivo i prostor nije natopljen krvlju. Ne tražim puno, samo nemoguće.
Što bi rahmetli Toma Bebić rekao – volite se ljudožderi!
