Prvo je pravilo sačuvati duh od briga. Jer sve što postoji mora se pokoriti zakonu prirode... Drugo je pravilo gledati stvarima u oči i prepoznati ih takvima kakve jesu, imajući na umu da ti je dužnost biti dobar čovjek. Učini bez odlaganja ono što ti priroda nalaže; reci ono što ti se čini najispravnijim – ali s uljudnošću, skromno i iskreno.
Marko Anije Ver, poznatiji kao rimski car Marko Aurelije, nazivan i “filozofom na prijestolju”, rođen je u Rimu u II. stoljeću kao potomak ugledne plemićke obitelji. Rano je izgubio roditelje pa ga usvaja djed, rimski prefekt, a potom i tadašnji rimski car Antonin Pio koji mu mijenja ime u Marko Aurelije Antonin i imenuje ga svojim nasljednikom. U to se vrijeme Rimsko Carstvo suočavalo s ozbiljnim problemima, kako unutrašnjim tako i vanjskim, ali Markova vladavina u trajanju od devetnaest godina zabilježena je kao posljednje razdoblje sjaja tog Carstva u kojem je još uvijek pobjeđivala pravda.
Od mladih dana zdušno posvećen učenju i posebno stoičkoj filozofiji, prenosio je usvojene ideje kroz svoju vladavinu i svoj osobni život. Može se stoga s dubokim poštovanjem reći da je bio čovjek koji je živio svoja uvjerenja, unatoč svemu i upravo radi svega i svih:
Jedina svrha onoga što radiš, bilo sam, bilo s nekim drugim, služenje je svima i sklad sa svime.
Pred kraj svog života, u kratkim predasima između bitaka i raznih drugih dužnosti, piše dnevnik kao svojevrsnu introspekciju i pomoć samome sebi. No, kako je povijest pokazala, ne samo sebi, već i svim drugim ljudima kao neprocjenjivo blago i dar njegova duha. Knjiga je prevedena mnogo kasnije s grčkog na latinski jezik pod nazivom Meditationes. Ovdje iznosimo jedan dio njegovih misli.
O svijete, u skladu sam sa svakim tonom tvoje uzvišene harmonije. Ništa mi nije ni rano ni kasno ako je tebi pravodobno. O prirodo, sve što tvoja doba donose, za mene je plod. Od tebe polazi sve, u tebi je sve i tebi se vraća sve.
Iskušaj svoju sposobnost da živiš životom dobrog čovjeka, životom onoga koji je zadovoljan ulogom koja mu je pripala u univerzumu, onoga koji jedino teži pravednosti u svome djelu i dobrotvornosti na svome putu.
Što god svijet govorio ili činio, na meni je da ostanem dobar. Kao što bi zlato, smaragdi i grimiz sebi rekli: “Što god netko govorio ili činio, moram ostati smaragd i sačuvati svoju pravu boju.”
Radi mnogo, ali ne tako da od sebe stvaraš žrtvu i ne sa željom da s tobom suosjećaju ili ti se dive. Poželi samo jedno: da to što radiš ili ne radiš bude dolično razumnom građaninu.
Gledaj ispod površine; nikad ne dopusti da ono istinsko i vrijedno izmakne tvojoj pozornosti.
Jesam li učinio nesebično djelo? U tom slučaju i ja sam nagrađen. Imaj ovu misao stalno na umu i budi postojan.
Kako bi imao okrepu za svoj duh, sjeti se dobrih osobina svojih prijatelja: vještine jednoga, samozatajnosti drugoga, nečije plemenitosti i tako dalje. Nema pouzdanijeg lijeka za potištenost nego se ugledati na primjere različitih vrlina koje neprestano otkrivaš u ljudima oko sebe. Zato ih uvijek imaj pred očima.
Traži duboko unutar sebe. Ondje je izvor dobra koji će izvirati dokle god budeš tražio.
Uzimaj skromno, daj velikodušno.
Može li te ono što ti se dogodilo spriječiti da budeš pravedan, velikodušan, umjeren, razborit, istinoljubiv, slobodan, da sebe poštuješ i da budeš sve ono što čovjeka čini čovjekom?
Ako ti je nešto teško, nemoj zato misliti da je to izvan moći smrtnika. Baš suprotno, ako je čovjeku išta moguće i ispravno učiniti, smatraj da to onda mora biti moguće i tebi.
Stvari od kojih strahuješ ili koje izbjegavaš ne dolaze tebi, prije ti odlaziš njima. Obuzdaj stoga svoje prosudbe o njima pa će i te stvari ostati u miru, a ti ih nećeš morati ni izbjegavati ni progoniti.
Budi sličan stijeni o koju se neprekidno razbijaju valovi; čvrsto ona stoji dok se vodena stihija oko nje polako stišava.
Dovoljno je da tvoje sadašnje mišljenje proizlazi iz uvjerenja, tvoja djela iz nesebičnosti, i da je tvoja duša zadovoljna svime što te snalazi izvana.
Prvo je pravilo sačuvati duh od briga. Jer sve što postoji mora se pokoriti zakonu prirode... Drugo je pravilo gledati stvarima u oči i prepoznati ih takvima kakve jesu, imajući na umu da ti je dužnost biti dobar čovjek. Učini bez odlaganja ono što ti priroda nalaže; reci ono što ti se čini najispravnijim – ali s uljudnošću, skromno i iskreno.
Trenutak tvog odlaska sve je bliže. Ako zaboraviš sve drugo i svoju pažnju usmjeriš na svoju dušu, na božansku iskru u njoj, ako svoj strah od svršetka života zamijeniš strahom da ga još nisi ni počeo živjeti u skladu s prirodnim zakonima, tada još možeš postati čovjekom dostojnim univerzuma koji ti je dao život.
