Različiti politički modeli imaju različite načine kako vrednuju umjetnički rad, a u kapitalizmu se on uglavnom procjenjuje na temelju proizvoda (djela) i njegove prodaje. Taj princip problematičan je iz više razloga, a jedan od glavnih jest da time nastaje ogroman jaz u plaći između popularnijih umjetnika iz većih zemalja i ostalih njihovih kolega. U području gdje umjetnost nema značajnu tržišnu vrijednost – dakle, u manjim umjetnostima ili na manjim tržištima poput hrvatskog – plaća umjetnika je toliko niska da je profesionalna umjetnička produkcija u cijelosti ugrožena.
Umjetnički rad je toliko specifičan da ga mnogi uopće ni ne smatraju radom. Njegovo omalovažavanje je sveprisutno i normalno, nalazi se čak i u narodnim pričama, kao u Ezopovoj basni o mravu i cvrčku. No čak i sami umjetnici znaju opisati svoj rad doslovno kao nerad: Mladen Stilinović, jedan od najpoznatijih hrvatskih umjetnika, posvetio je toj temi tekst Pohvala lijenosti: „Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme - potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.”
Stilinović ironično prikazuje umjetnika kao lijenčinu-vizionara premda je posve jasno da produkcija knjiga, glazbe, predstava, slika i drugih umjetničkih djela iziskuje vještinu, trud i vrijeme, no time ukazuje da je umjetnički proces toliko nepredvidljiv i nesvodiv na uobičajene kategorije da može nalikovati na nerad. Ta paradoksalna pojava često se pokušava objasniti nejasnim i mistificirajućim pojmovima „genija” ili „nadahnuća”, no čini se da autorima pasivnost doista omogućuje distancu i iščašenost percepcije koji su nužni za stvaranje djela kakvo izmiče svakodnevnim normama i konvencijama. Uz to, naizgled nepovezane aktivnosti (istraživanje, promatranje, razgovaranje, učenje, čekanje...) mogu se pokazati ključnima za nastanak nekog djela.
Takav rad ne može se standardizirati ni kvantificirati – niti je moguće precizno odrediti što sve spada u njega niti je moguće predvidjeti koliko je i kakvih radnih sati potrebno za stvaranje djela. U umjetnosti uloženi napor ne vodi nužno do ekvivalentno kvalitetnog (ili ikakvog) djela, a pasivnost ili naizgled nepovezane aktivnosti mogu imati krucijalnu ulogu. Takva priroda umjetničkog rada čini cijeli proces zanimljivim, raznolikim i originalnim, no ujedno stvara problem jer nije moguće standardizirati ni cijenu umjetničkog rada.
Različiti politički modeli imaju različite načine kako vrednuju umjetnički rad, a u kapitalizmu se on uglavnom procjenjuje na temelju proizvoda (djela) i njegove prodaje. Taj princip problematičan je iz više razloga, a jedan od glavnih jest da time nastaje ogroman jaz u plaći između popularnijih umjetnika iz većih zemalja i ostalih njihovih kolega. U području gdje umjetnost nema značajnu tržišnu vrijednost – dakle, u manjim umjetnostima ili na manjim tržištima poput hrvatskog – plaća umjetnika je toliko niska da je profesionalna umjetnička produkcija u cijelosti ugrožena.
Koliko je ta prijetnja realna možemo vidjeti na primjeru književnosti. Osim što se radi o staroj i priznatoj umjetnosti, također je riječ o umjetničkom radu koji zahtjeva mnogo manje resursa od većine ostalih disciplina (filma, kazališta, galerijske umjetnosti itd.) To bi trebalo činiti književnost manje podložnom navedenim problemima. Unatoč tome, čini se da se profesionalna književnost nalazi pred izumiranjem.
Recentno istraživanje Sveučilišta u Glasgowu pokazuje da tek malen broj najuspješnijih britanskih autorica i autora živi isključivo od pisanja. Dio ovisi o financijskoj podršci obitelji, a skoro 70% objavljenih pisaca profesionalno radi neki drugi posao. Rezultati se odnose na veliko britansko tržište koje se proteže na englesko govorno područje, a nije teško zaključiti kakva je situacija na manjim tržištima.
Kad govorimo o Hrvatskoj, književnost se našla pred problemima samim raspadom Jugoslavije. Ne samo što su književnici postali ovisniji o tržištu, nego se tržište drastično smanjilo: iako knjige mogu teoretski računati na oko 20 milijuna potencijalnih čitatelja, zbog neuređenih odnosa između novih država hrvatsko književno tržište ograničeno je na državne granice, tj. na oko 4 milijuna građana Hrvatske, pri čemu velika većina ne kupuje niti redovito čita knjige (o čemu detaljnije govore godišnja istraživanja agencije GfK). Prodaja knjiga stoga teško može biti dovoljna da pokrije troškove svih radnika u književnom polju. Za takvo je stanje indikativan slom Algoritmove knjižarske mreže 2016. godine: ono je i simptom preslabog tržišta i uzrok njegova dodatnog slabljenja jer se gašenjem Algoritma drastično smanjio broj knjižara (a time i dostupnost knjiga i šansa za stjecanje prihoda putem prodaje). U tom povodu Ministarstvo kulture pokrenulo je niz kratkoročnih mjera za potporu knjižarama i izdavačima, donijelo je petogodišnju „Nacionalnu strategiju poticanja čitanja”, a za 2020. godinu predviđen je početak ESF projekta Čitanjem do uključivog društva. Još je teško predvidjeti koliko će te mjere pomoći uzdizanju tržišta na noge, no nije teško pretpostaviti da profesionalni književnici ne mogu opstati na takvom tržištu.
No država i lokalne samouprave ipak i javno podupiru autorski rad. Ministarstvo kulture, najveći donator, raspisuje dva javna natječaja namijenjena isključivo spisateljima. Na prvom natječaju dodjeljuje 20 stimulacija (u iznosu od 15.000 kn neto) za najbolja djela iz prethodne godine. S obzirom na relativno malen broj i iznos stimulacija, jasno je da ta potpora ne može omogućiti radnu stabilnost ni stimuliranim autorima, a kamoli većini koji nisu ušli među dobitnike. Drugi natječaj dodjeljuje potpore za poticanje književnog stvaralaštva u idućoj godini: za pisanje knjige daju se tromjesečne, šestomjesečne i godišnje potpore (u iznosu od 7.000 kn neto mjesečno). Tim iznosom dobitnici potpore trebali bi se u danom periodu moći potpuno posvetiti pisanju. No problem je što dobitnici kraćih potpora moraju ostatak godine raditi druge poslove, a u svakom slučaju njihov profesionalni status ne može ovisiti o potpori koja je vremenski prilično ograničena i koju pojedini autor teško može dobivati u slijedu (osim ako ne objavljuje jednu odličnu knjigu godišnje, što se ne događa). Pritom Ministarstvo pri odluci o potporama koristi logiku da što veći broj autora treba dobiti potporu – stoga su ove godine dodijeljene 53 tromjesečne, 15 šestomjesečnih i nijedna godišnja potpora. Kad bismo ispratili tu logiku do kraja, došli bismo do zaključka da većina knjiga u Hrvatskoj nastaje u tri mjeseca rada, a nijedna duže od pola godine, čime se prilično podcjenjuje opseg posla na jednoj profesionalno napisanoj knjizi.
U svakom slučaju, iz ovoga je jasno da se nijedan pisac ne može profesionalno baviti pisanjem ako ovisi samo o hrvatskom tržištu i javnim potporama. Prodaja prijevoda na većem tržištu mogla bi nekima omogućiti veće prihode, no kako vidimo na britanskom primjeru, ni strana tržišta nisu darežljiva prema piscima koji ne spadaju u sam vrh globalne popularnosti. Stoga su radni uvjeti domaćih pisaca prilično mizerni – oni nužno žive od nekog drugog posla, a pisanjem se bave u dokolici što im ne ostavlja mnogo vremena ni prostora za istraživanje, učenje, stilinovićevsku lijenost, pa ni za samo fizičko pisanje. To dovodi do niže kvalitativne razine pisanja, manjeg broja autora, ali i do elitizacije književnosti jer se pisanjem ponajprije bave oni koji u startu imaju bolje materijalno zaleđe koje im omogućuje relativno neometan rad.
Pisanje, kao i umjetnički rad općenito, prilično je nezahvalan za standardizaciju i zato ne postoji jasan recept kako bi se autore trebalo plaćati, kao što ne postoji ni jasan kriterij koje bi se autore trebalo plaćati (jer nije lako jasno odijeliti dobra od loših djela, kao ni umjetničku od obične lijenosti). No, u svakom slučaju način kako se pisanje plaća u kapitalizmu nije dobar jer čini taj rad neprofesionalnim i/ili elitističkim zanimanjem. Prodaja djela i javne potpore ne omogućuju adekvatnu naknadu za obavljeni rad niti egzistencijalne uvjete. Taj je problem važan ako govorimo o kulturnom radu, ali i na široj razini. Ovakav fluidan i nepredvidljiv princip rada bitno nalikuje na ostale postindustrijske oblike rada koji izmiču standardizaciji, što redovito ide na štetu samih radnika koje se, znakovito, sve češće naziva „lijenčinama”. U doba kad Hrvatska ide u smjeru deindustrijalizacije i prelaska na turizam te uslužne djelatnosti (u kojem rad također često izmiče ranijoj standardizaciji), nužno je promišljati i opisivati upravo takav rad kako bi se mogli razviti modeli za zaštitu prava svih radnika.
Izvor naslovne fotografije: http://sveske.ba/en/content/mladen-stilinovic-kako-manipulirati-onim-sto-te-manipulira-ili-o-strategiji-konceptualne-umj?
