(Photo: Filippo Monteforte, AFP/Getty Images)
Predrasude prema LGBTIQ osobama zajednički su nazivnik cijelog regiona.
S tvrdnjom da je homoseksualnost bolest, slaže se 45% građana Kosova, 48% građana Albanije, 59% građana Bosne i Hercegovine, 61% građana Makedonije, 66% građana Srbije i 70% građana Crne Gore. Bosanskohercegovačka stvarnost, na primjer, izgleda ovako: uzajamnu mržnju domaćih nacionalista ponekad potisne tek jedno intenzivnije osjećanje – njihova zajednička mržnja prema LGBTIQ osobama.
piše: Maja Bjelajac
Mrežama se nedavno proširila priča o 41-godišnjem gej-Italijanu koji je usvojio djevojčicu staru 13 dana. Dijete koje su mnoge porodice odbile usvojiti, jer ima Daunov sindrom, pronašlo je istinsku roditeljsku ljubav u Luki Trapaneseu, rušeći tako brojne stereotipe o očinstvu i porodici.
Ipak, priča se odvija u Italiji koja je vijekovima ispred Bosne i Hercegovine kada je riječ o poštovanju ljudskih prava, kao i rušenju predrasuda.
Treba li nagađati kako bi sličan primjer prošao u domaćoj javnosti, čak i u hipotetički nevjerovatnom slučaju da ga zakoni Bosne i Hercegovine dopuštaju.
Bosanskohercegovačka stvarnost izgleda ovako: uzajamnu mržnju domaćih nacionalista ponekad potisne tek jedno intenzivnije osjećanje – njihova zajednička mržnja prema LGBTIQ osobama.
Iako je vidljiviji u virtuelnom prostoru, šovinizam, nažalost, ne ostaje samo na displejima i tastaturama, niti su njegova ekskluzivna meta samo različite nacionalne skupine. LGBTIQ zajednica u BiH godinama je izložena ne samo surovoj diskriminaciji već i zločinima počinjenim iz mržnje. U tom okruženju njihova elementarna prava na život i slobodu su ugrožena. Stigmatizacija i homo/bi/transfobija pokušavaju zaključati LGBTIQ osobe u totalnu izolaciju i potpuno ih ućutkati. Jedan od prvih većih koraka kojima je ova zajednica iskoračila iz onoga što joj šovinistička sredina pokušava nametnuti je „Parada ponosa” u BiH, održana početkom septembra u Sarajevu. “Niko se nakon nje više ne može praviti da LGBTIQ osobe ne postoje“ – kaže Lejla Huremović, LGBTIQ aktivistkinja i članica Organizacionog odbora bh. povorke ponosa. „Zato je to vjerovatno najvažniji događaj za LGBTIQ zajednicu u protekloj deceniji“, zaključuje ova aktivistkinja i objašnjava zbog čega je povorka bila uspješna:
„Mi nismo dopustili da se povorka ponosa iskoristi za političko prepucavanje i pokazali smo da ona nosi ogromnu političku moć da skrene pažnju na probleme sa kojima se LGBTIQ osobe, ali i mnoge druge grupe u društvu, susreću.“
„Sama parada protekla je bez ijednog incidenta, a reakcije javnosti su“, kaže Lejla, „bile podijeljene - od potpunog podržavanja do potpunog nepodržavanja i pozivanja na nasilje i zabranu organizovanja“.
Spori pomaci u ostvarivanju prava
Korak kojim se skreće pažnja na probleme LGBTIQ zajednice u Bosni i Hercegovini je učinjen. Ali aktivisti su, svakako, svjesni da je ogroman posao pred njima. Na jačanju LGBTIQ zajednice nastaviće, kažu, putem edukacije, lobiranja za izmjene i dopune zakonskih regulativa, rada s roditeljima LGBTIQ djece i još mnogo toga.
”Pomaci u prihvatanju LGBTIQ identiteta postoje, ali su spori”, smatra Goran Miletić član organizacionog odbora „Beograd Pridea“ i direktor organizacije „Civil Rights Defenders“ za Evropu. Miletić ističe da se s tvrdnjom da je homoseksualnost bolest slaže 45% građana Kosova, 48% građana Albanije, 59% građana Bosne i Hercegovine, 61% građana Makedonije, 66% građana Srbije i 70% građana Crne Gore.
”Ovi podaci su zapanjujući i potpuno su neprikladni za zemlje koje su članice Saveta Evrope, ali i pokazuju u kakom okruženju živi LGBTIQ zajednica”, zaključuje direktor „Civil Rights Defendersa“.
Prajd jeste doprinio tome da se LGBTIQ teme se nametnu u javnosti. ”Prajd je protest i način da se skrene pažnja na probleme i u tom smislu on jeste u svakoj zemlji doprinio senzibilizaciji, izlasku iz sfere totalne nevidljivosti i negiranja postojanja LGBTIQ zajednice”, objašnjava Miletić ali i dodaje da je Srbija, poput ostalih zemalja regiona, još uvijek daleko od prihvatanja ovih identiteta.
Uspjehom, između ostalog, smatra činjenicu da se danas prajd u Srbiji održava slično kao i u ostalim zemljama – dok je ranije bio zabranjen i uz ogromne mjere obezbjeđenja.
”Imamo premijerku koja je pripadnica LGBTIQ zajednice, a naša borba je ove godine rezultirala time da smo dobili organizaciju ’EuroPride 2022’ i to u konkurenciji Barselone, Dablina i Lisabona. Imamo preko 10 zakona u kojima se eksplicitno zabranjuje diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije kao i institut zločina iz mržnje”, navodi direktor „Civil Right Defendersa“. Podvlači da se više mora učiniti na ohrabrivanju žrtava nasilja i diskriminacije da to prijavljuju i započnu postupak pred pravosudnim ili nezavisnim organima. Postoji napredak i u tome, ali su promjene spore” – zaključuje Miletić.
Odjeci devedesetih
Ana Urlić, programska koordinatorica „Zagreb Pridea“, slaže se sa ocjenom da je povorka ponosa najznačajniji događaj za svaku LGBTIQ zajednicu. „Ona nas dislocira iz svakodnevnih skučenih društvenih prostora iz kojih bivamo isključivani/e, a naši životi i identiteti poništavani, u sferu otpora, snage, prkosa i slobode“, kaže Ana i objašnjava zašto je njen značaj dalekosežniji od okupljanja LGBTIQ osoba i onih koji ih podržavaju. „Društvo s jedne strane postaje senzibiliziranije, predrasude se smanjuju i uspostavlja se naše ’pravo na postojanje’ – jer mi smo dio ovog društva i ne idemo nigdje. S druge strane, LGBTIQ osobe i naši bliski koji nisu u mogućnosti biti s nama u povorci, što zbog straha od nasilja, neodobravanja okoline, ekonomskih ili drugih razloga, dobivaju podršku i poruku da nisu same.“
Kada je riječ o emancipaciji hrvatskog društva i povećanju senzibiliteta u pravcu prihvatanju identiteta, koordinatorica „Zagreb Pridea“ opisuje to sintagmom „dva koraka naprijed, jedan natrag“.
„Možemo svakako reći da je situacija bolja nego devedesetih, iako u zadnjih nekoliko godina svugdje u regiji ponovno osjećamo odjeke devedesetih. To se posebno odnosi na kontekst etničkih i rodnih prava“, tvrdi Urlić.
U Hrvatskoj je 2013. održan referendum o ustavnoj definiciji braka nakon kojeg je u ustav unesena definicija da je "brak životna zajednica žene i muškarca".
„S ovim odmakom od šest godina od provedenog referenduma na kojem je, ne zaboravimo, tek 37,9% građana i građanki izmijenilo ustav svih nas, kristalno je jasan direktan doprinos takvih inicijativa, a to je da su proizvele više nasilja u svim tim zemljama pa tako i Hrvatskoj. Ključno je istaknuti da takve inicijative ne bi imale nikakav utjecaj bez političke podrške najviših instanci državne vlasti. Žalosno je da sada sve građanke i građani Hrvatske plaćaju cijenu povratka u mračno doba, dok se HDZ pod krinkom europske stranke rješava onih koje je do jučer držao uz sebe i to na najperfidnije moguće načine“, kaže Ana Urlić i dodaje da je takva slika obeshrabrujuća, ali da ima i mobilizirajući faktor, gdje je ključno da što više ljudi spozna tendenciju da im se oduzimaju prava i da postanu aktivnijii u borbi za pravednije i solidarnije društvo.
Situacija na Kosovu kada se govori o ljudskim pravima, takođe je sumorna. LGBTIQ aktivista i predstavnik transrodnih osoba Blert Morina kaže da ne postoje posebni programi koji omogućuju socijalno uključivanje LGBTIQ zajednice. „LGBTIQ osobe nemaju puno prostora i slobode za izražavanje svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta, ali čak i kada to učine, izložene su mnogim prijetnjama i sramoti“, kaže Morina.
Fokus LGBTIQ aktivizma
Kako do takvog društva, pitanje je koje muči sve one kojima su uskraćena prava. Bosna i Hercegovina prednjači u toj sumornoj statistici.
Lejla Huremović objašnjava da je sramno da BiH više od godinu dana nije formirala radnu grupu za izradu zakona o istospolnom partnerstvu. Taj, kao i zakon o rodnom identitetu, doprinijeli bi prepoznatljivosti LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini.
„LGBTIQ aktivizam veliki naglasak stavlja na životna partnerstva i ljudska prava istospolnih parova, iako taj segment zahvaća poprilično mali broj LGBTIQ osoba“, kaže Ana Urlić i ističe da su sistemska homo/bi/transfobija, pristup zdravstvenom i socijalnom sistemu, diskriminacija, govor i zločin iz mržnje teme koje se tiču svih LGBTIQ osoba.
„Stoga je naš osnovni fokus na tim područjima, jer dok nismo sigurni/e u našim školama, na radnim mjestima, ulicama i u kafićima ili kod doktorice, teško možemo ostvarivati nova prava“, objašnjava koordinatorica „Zagreb Pridea“.
Goran Miletić kaže da je u Srbiji u posljednjih 15 godina zakonodavni okvir bolji, manje je govora mržnje od strane političara, a više je onih političara koji podržavaju LGBTIQ zajednicu. Ipak, javno mnijenje je i dalje veoma podijeljeno. ”Sada postoji veliki deo građana koji pružaju jasnu podršku LGBTIQ zajednici što nije bio slučaj ranije. Međutim, većina i dalje ima ogromne predrasude i čini se da će biti potreban duži period da bi se ovo promenilo”, smatra direktor „Civil Rights Defendersa“.
Blert Morina kaže da su LGBTIQ aktivisti na Kosovu trenutno fokusirani na podizanje svijesti o zajednici u široj javnosti, polako napredujući u podizanju vidljivosti i radeći na uzajamnom osnaživanju.
LGBTIQ zajednica u BiH očekuje od države proaktivan rad na zaštiti od diskriminacije i nasilja koje se dešava toj populaciji, kako putem obrazovanja i javnog zagovaranja, tako i adekvatnih zakonskih kazni. Njeni aktivisti ističu da neće odustati od želje da vide istinske promjene u svakodnevnom životu LGBTIQ osoba u cijeloj BiH. I uprkos činjenici da se šovinizam ukorijenio u tom dijelu svijeta, Lejla Huremović poručuje: „Nećemo odustati od naših života!“
Autor: Impuls
