Rijetko je koji stari majstor poštovaniji i prepoznatljiviji od Leonarda da Vincija. Međutim, razmišljati o Leonardu kao o starom majstoru – što podrazumijeva uobičajenost, tradicionalizam, staromodnost i dosadu – čini ozbiljnu nepravdu ovom izuzetnom umjetniku.
Nema baš ničeg ustajalog ili predvidivog kod čovjeka čije osobne mane iritiraju i frustriraju suvremenike, jednako kao što ih njegova blistavost i kreativnost zasljepljuju i uzbuđuju. Jedno je sigurno: što god Leonardo bio, nije bio star i dosadan.
Drugog svibnja ove godine navršava se 500 godina od Leonardove smrti, u Amboiseu u Francuskoj. Ovaj iznimno važan datum obilježava se velikim brojem aktivnosti, između ostalog i sjajnom i maštovitom serijom od 12 istovremenih izložbi diljem Velike Britanije, od kojih svaka sadrži dvanaest umjetnikovih crteža iz kraljevske zbirke u Windsoru.
Crteži pružaju uvid u to kako je ovaj pionir i inovator vidio svijet oko sebe. Stoga nema prikladnije proslave njegova života od prikazivanja 144 crteža. Bilo bi lijepo i zabavno baviti se „Leonardo turizmom“, jer se svaka od dvanaest izložbi fokusira na određenu temu.
Na primjer, muzej i umjetnička galerija u Bristolu izložili su crteže koji prikazuju životinje i njihove pokrete, uključujući uistinu zavodljive Mačke, lavove i zmaja (između 1513-18). Radi se o crtežu koji bi napokon trebao upokojiti ideje o Leonardu kao starom, nemaštovitom majstoru.
Leonardo gleda mačku koja se čisti, ali ono što na kraju bilježi nije mačka već najčudesniji mali zmaj, čije su obline istovjetne onima mačaka u istome djelu. Leonardov um nikada nije mirovao i upravo kroz njegove crteže možete na djelu vidjeti kako funkcionira um umjetnika koji je naslikao veličanstvenu Posljednju večeru, a jednako se zabavljao crtajući mačke.
Šegrt u radionici
Leonardovi počeci kao umjetnika slijedili su tradicionalni put šegrta u radionici renomiranog majstora, u ovom slučaju u studiju Andrea del Verrochia, vrlo uspješnog umjetnika koji se kretao u krugu obitelji Medici i koji je bio jednako uspješan poslovni čovjek kao što je bio umjetnik.
Renesansne radionice proizvele su mnoštvo talenata. Radionica je u bilo kojem trenutku mogla raditi slike po mjeri za bogate pokrovitelje, a istovremeno surađivati s drugom radionicom na velikim freskama, konstrukcijskim radovima ili na dizajniranju i proizvodnji pozlaćenih dekoracija od kaširanog papira za bankete. Od umjetnika se očekivalo da mogu proizvesti izuzetne dizajne za nakit, odjeću i životinjsku livreju za bogate trgovce renesansne Firence. Istovremeno su pravili popularne prigodne ukrasne pladnjeve za poklon novim majkama, slike na ploči za jeftinije tržište te kopirali heraldičke dizajne i skicirali karte.
Renesansne radionice bile su uspješne zbog raznolikosti vještina koje je pod jednim krovom okupljao majstor poput Verrochia. Tim je uvijek bio jači od zbroja pojedinaca i održavao se kroz svoje šegrte. Što se Leonarda tiče, on je bio majstor svih zanata, umjetnik koji se ne ističe u samo jednoj vrsti umjetnosti nego u svima.
Dvorski umjetnik
Leonardo je bio posve svjestan svojih izvanrednih talenata i vrijednosti za pokrovitelje, što je pokazao u pismu u kojem traži posao na jednom od najekstravagantnijih europskih dvorova, onome koji je pripadao Ludovicu il Moro Sforzi, vojvodi od Milana.
Leonardo u pismu spominje stručnost u dizajniranju i izgradnji efektivnih topničkih i oborinskih mostova, opisuje svoje vještine u izradi strateških rovova za opsade kao i uređenju okoliša. Također govori o stručnosti koju posjeduje kao arhitekt i kipar i obećava da može “slikati sve što može učiniti bilo tko drugi, tko god da je on”.
Vojvoda od Milana mu je naravno dao posao. Na Sforzinom dvoru, kamo je došao u dobi od gotovo 30 godina, Leonardo je sljedeća dva desetljeća proveo stvarajući svoja najpoznatija djela (Mona Lisu, Posljednju večeru, Bogorodicu na stijenama, Damu s hermelinom). Cijelo to vrijeme usporedno je radio na narudžbi koja je bila najbliža srcu njegovog pokrovitelja – izradi konjaničke statue u prirodnoj veličini koja slavi Sforzinog oca.
Leonardo kao umjetnik nije se mjerio sa svojim suvremenicima. Njegovi pravi takmaci bili su veliki majstori klasične antike. Jedini način na koji je mogao postići trajnu slavu svojim radom bio je da njegovi radovi – osobito spomenik Sforzinom ocu – postanu remek djela i ogledni primjerci. Leonardove namjere bile su da pokaže nenadmašnu vještinu i znanje.
Najvažnije naslijeđe koje nam je Leonardo ostavio iz svojih milanskih godina su njegova bilježnice i crteži (uključujući neke koji se sada prikazuju). Jedan od razloga za ove crteže bila je želja da ovlada svime što mu je bilo potrebno kako bi najbolje završio Sforzin spomenik.
Morao je razumjeti anatomiju životinje i njenog jahača. Njegova bilježnica pokazuje nevjerojatne studije ljudske i životinjske anatomije, pokreta i izražavanja, s Leonardom koji se iznova vraća istom motivu i beskrajno radi na malim varijacijama.
Da bi izradio veliki spomenik, morao je razumjeti kako se ponašaju metal, vatra i minerali, kao i mehanički procesi lijevanja i podizanja spomenika. Proučavao je strojeve, crtao postojeće i poboljšavao stare dizajne i izumio nove. Leonardo je želio znati o pojedinostima tekstura, a morao je i holistički sagledati i razumjeti krajolik.
Bilježnice su u nekim svojim temama enciklopedične i oduzimaju dah u svojoj zamršenosti i ljepoti. Upravo je beskrajna upornost u njegovim crtežima ključ za razumijevanje bezvremenske privlačnosti ovog, najvećeg, umjetnika.
Leonardo je umro prije 500 godina u Amboiseu, na dvoru Franje I. gdje se povukao nakon što je radio za neke od najvećih mecena početkom 16. stoljeća. Putovao je s vojskom Cesarea Borgie i crtao neke od najranijih mapa urađenih iz ptičje perspektive.
Ostao je na Papinskom dvoru Lea X (Giovanni de’ Medici), gdje eksperimentira s mehaničkim satovima i sve se više usredotočuje na proučavanje meteoroloških fenomena kao što su oblaci i prolomi oblaka. Jedina konstanta bilo je crtanje.
Zato uživajte u ovim crtežima u kojima se ogleda 500 godina povijesti umjetnosti. I znajte cijeniti to što možete zaviriti u um najvećeg renesansnog čovjeka od svih.
