Kao rezultat privatizacijskih procesa ostaje klasno raslojena zemlja, jaz između brzo obogaćene manjine i sve većeg dijela društva koje je razvlašteno, osiromašeno, te porazan uvid da su ‘samostalne’ države, nastale raspadom Jugoslavije, u ekonomskom i socijalnom smislu promašeni i propali projekti
Piše: Hajrudin Hromadžić
RIVATIZACIJA; ovim se pojmom, s tranzicijskim iskustvima ‘mladog kapitalizma’, označavaju procesi pretvorbe društvenog ili državnog kolektivnog vlasništva, karakterističnog za socijalizam, u privatno vlasništvo koje je jedan od temelja kapitalističkih režima. Privatizacija se tretira kao povijesna neminovnost. Radi se o ideološkoj podvali da je plebiscitarna podrška narodâ projektima stvaranja nacionalnih država ujedno predstavljala pristanak na tranziciju u kapitalizam, a posljedično i prihvaćanje privatizacijskih procesa.
Možemo detektirati tri velika, međusobno preklapajuća ciklusa privatizacije u našoj tranziciji. Prvi – privatizacija privrednih, industrijskih kapaciteta naslijeđenih iz vremena jugoslavenskog socijalizma – uglavnom je dovršen, s katastrofalnim učincima deindustrijalizacije zemlje. Drugi ciklus traje posljednjih 20-ak godina i tiče se nastojanja da se pod privatizacijski model u što većoj mjeri podvedu vitalni javno-društveni kapaciteti, primjerice zdravstvo, infrastruktura i obrazovanje. Treća, aktualna i bolna etapa privatizacije zadire u sami biotop, u još uvijek dobro očuvane prirodne resurse kojima regija obiluje, rijeke i šume.
Jedno od obilježja naših privatizacijskih procesa jest da su oni u ogromnom broju slučajeva poduzimani s ambicijom lake i brze zarade, poslovnim mešetarenjima, vođeni idejom profita (razlika između uloženog i dobivenog kroz preprodaju). Ispostavilo se da novi vlasnici privatiziranih firmi vrlo često nisu bili zainteresirani za dugoročna poslovna strateška planiranja, investiranja u rad i proizvodnju, već za nekretnine u vlasništvu tih poduzeća na atraktivnim lokacijama. Ne zanimaju ih ni ulaganja na privatiziranim zemljištima, već njihova prenamjena i državni poticaji koji se isplaćuju na konto broja hektara, bez kontrole da li se na njima išta proizvodi. Takva matrica radi u korist uvoza, a ne izvoza, te države neminovno završavaju u spirali konstantnog zaduživanja i posljedičnog osiromašenja društva. U zemljama bivše SFRJ – u kojoj je, za razliku od ostalih država tzv. realnog socijalizma, bio uspostavljen model društvenog, a ne državnog vlasništva – zakonske će legislative za početke privatizacija biti donesene i provedene još za vrijeme ratova u prvoj polovini 1990-ih, kada nisu postojali realni uvjeti za šire društveno organiziranje koje bi se kritički i aktivistički pozicioniralo spram takvih trendova.
Kao rezultat privatizacijskih procesa ostaje klasno raslojena zemlja, jaz između brzo obogaćene manjine i sve većeg dijela društva koje je razvlašteno, osiromašeno, te porazan uvid da su ‘samostalne’ države, nastale raspadom Jugoslavije, u ekonomskom i socijalnom smislu promašeni i propali projekti.
