Mehanizam duga povezan je s bankarskim politikama, načinima funkcioniranja tržišta nekretnina, kao i s obrascima potrošačkog načina života, do čije je eskalacije, u našem primjeru, naročito došlo s razdobljem tranzicije
Piše: Hajrudin Hromadžić
DUG; stanje materijalne (na primjer novac ili robe) ili nematerijalne (poput usluga) obaveze prema nekom, do čega je došlo zaduživanjem (dobivanjem nečeg uz dužnost vraćanja, najčešće s kamatom na glavnicu), te iz toga proizašli društveni odnosi koji impliciraju strukturnu nejednakost, sistem nadređenosti i podređenosti.
Dug je moguće analizirati mikrorazinski, kao ekonomsko-političku alatku koja zadužene ljude često pretvara u apolitične figure bez hrabrosti i volje za društveni angažman, protest, neslaganje i neposlušnost prema režimu. Ipak, mehanizam duga povezan je s bankarskim politikama, načinima funkcioniranja tržišta nekretnina, kao i s obrascima potrošačkog načina života, do čije je eskalacije, u našem primjeru, naročito došlo s razdobljem tranzicije.
Zato je bitno pitanje duga tretirati kritički, sistemski i makrodruštveno, u povijesnim, ekonomskim, političkim i socijalnim kontekstima koji su određujući i za epohu tranzicije. Važnost paradigme duga u geopolitičkom i ekonomsko-financijskom smislu porasla je s razdobljem pojačane financijalizacije kapitala od 1970-ih naovamo, a strahovito se aktualizirala potkraj prvog i početkom drugog desetljeća 21. stoljeća. Kreiranje politika po modelu javnog duga poslužit će neoliberalnim režimskim strukturama – uobličenim u vidu sprege Europske komisije, Europske središnje banke, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda – kao polazište za ultimatume nizu država da provedu oštre mjere štednje i rigidnu fiskalnu politiku, uglavnom u sferama javnih rashoda i državne potrošnje, s obrazloženjem da su takvi potezi nužni u svrhu obuzdavanja prekomjernog deficita i javnog duga. Upravo su se javni dug i deficit prometnuli u ključne poluge putem kojih se danas provode neoliberalne politike discipliniranja i porobljavanja brojnih država i društava, to jest poticanja daljnjih privatizacija, rezanja radnih prava te općenitog smanjenja tzv. socijalne države.
Na taj način tretiran, dug postaje nelegitiman, ilegalan, neprijateljski i neodrživ, kako ga strukturno klasificira povjesničar i politolog Êric Toussaint. Svaki nelegitiman dug konstruiran kapitalističkim financijsko-poslovnim mešetarenjima jest i mora biti podložan otpisu i poništenju. Svakako je najpoznatiji svježiji primjer spomenutog tipa kreiranja duga Grčka, čemu slijede i ostale države tzv. europske periferije, uključujući i sve tranzicijske zemlje s jugoistoka Europe. Dužničko iskustvo Jugoslavije iz 1980-ih primjeren je nauk iz recentnije povijesti koji ukazuje na prakse znakovitih historijskih kontinuiteta, bez obzira na razlike u nominalnim ideološkim markerima (socijalizam/komunizam vs. kapitalistička parlamentarna demokracija).
