Ne nedostaje ni obrazovnih teorija, istraživanja, statistike, a napredak u znanosti omogućio je i bolje razumijevanje ljudskog mozga. Pa zašto smo onda, unatoč najboljim materijalnim mogućnostima i suprotno našem vjerovanju u stalni linearni napredak, došli do ovakvog stanja?
Obrazovni standardi poput razine pismenosti, znanja matematike, kao i opće znanje i ponašanje, u razvijenom su svijetu u opadanju. Milijuni mladih ljudi nisu skloni školi. Oni danas ne vide puno smisla u formalnom obrazovanju unatoč činjenici da su se prethodne generacije toliko borile da bi im učinile dostupnim ono što je nekada bila povlastica samo bogatih. U Velikoj Britaniji, na primjer, broj neopravdanih izostanaka raste iz godine u godinu pa je problem toliko narastao da britanska vlada daje novčani poticaj nezainteresiranim učenicima da ih zadrži u školi, podalje od ulice.
Vlade su pod stalnim pritiskom javnosti zbog ovih problema, pa je u posljednjem desetljeću u europskom obrazovnom sustavu bilo više promjena nego u bilo kojem prije. Niti jedna reforma do sada nije preokrenula spomenuti trend; učitelji postaju umorni od stalnih primjena novih vladinih odredbi koje samo povećavaju njihova zaduženja, ali ne postižu očekivana poboljšanja.
Uzrok problema nije u nedostatku resursa. Sredstva koje vlade ulažu u obrazovanje u većini slučajeva stalno rastu i moderne su škole opremljene iznenađujućom razinom visoko-tehnoloških pomagala poput računala i interaktivnih školskih ploča osmišljenih da pomognu pri učenju i omoguće pristup informacijama.
Ne nedostaje ni obrazovnih teorija, istraživanja, statistike, a napredak u znanosti omogućio je i bolje razumijevanje ljudskog mozga. Pa zašto smo onda, unatoč najboljim materijalnim mogućnostima i suprotno našem vjerovanju u stalni linearni napredak, došli do ovakvog stanja?
Problem također nije ograničen samo na državni obrazovni sustav, već se podjednako tiče i roditelja koji sve više zdvajaju kako odgojiti svoju djecu. Razdirani su između liberalnih i autoritarnih teorija bojeći se uzrokovanja trajnih trauma ili “nametanja” svojih pogleda potomstvu. Nemoćni su pred vanjskim utjecajima televizije i interneta te još iscrpljeniji i u još većem nedostatku vremena zbog poslova koji su zahtjevniji u usporedbi s poslovima prethodnih generacija. U strahu da bi aktivno mogli učiniti štetu, roditelji pribjegavaju pasivnom stavu što je moguće manjeg miješanja u “prirodno” odrastanje svoje djece, a takav je stav izravno povezan sa znatnim porastom mladenačkog kriminala i lošeg ponašanja.
To ne znači da su prethodne generacije imale bolje razvijene roditeljske vještine, kriza-odgoja-sat-likovnognego su imale vrijednosni sustav i opću suglasnost o tome kako odgajati djecu. Temeljni je uzrok današnje krize nedostatak jasnog i koherentnog pogleda na obrazovanje, te široko neslaganje oko skoro svakog obrazovnog problema. Ovo neslaganje daleko nadilazi zdravo nadmetanje ideja koje je nužno za stvaranje pozitivne dinamike stalnog napredovanja i usavršavanja. Ono odražava puno dublji nedostatak jedinstva i povezanosti: odražava krizu identiteta, svrhe i smisla modernog čovjeka. Kriza zapadnog obrazovnog sustava jest odraz krize zapadne civilizacije.
Veza između obrazovanja i kulture
Enciklopedija Britannica definira obrazovanje kao “prijenos vrijednosti i akumuliranog znanja društva”. Ovaj je proces ekvivalentan antropološkom pojmu kultiviranja jer od svih živih bića jedino čovjek zaista ima kulturu. Životinje je nemaju, a nemaju ni sposobnost njenog prenošenja budućim generacijama, osim onog genetski uvjetovanog. Ali čovjek ima sposobnost prenošenja nematerijalnih koncepata na negenetski način. Tako možemo prenositi znanje, vrijednosti i ideje koje ne samo da nam pomažu preživjeti, nego nam i omogućuju ovladati našim okolišem na višoj tehnološkoj razini.
Engleski povjesničar kulture Christopher Dawson (1889. – 1970.) napisao je još 1961. godine gotovo proročansku knjigu nazvanu Kriza zapadnog obrazovanja, u kojoj kaže: “Kultura je, kako joj ime govori, umjetni proizvod. Ona je poput grada koji je izgrađen napornim radom generacije za generacijom, a ne džungla izrasla spontano pod slijepim pritiskom prirodnih sila. Bit kulture je da se ona prenosi i stječe, pa iako je nasljeđuje jedna generacija od druge, radi se o društvenom, a ne o biološkom nasljeđu. Otuda je jasno da je kultura neodvojiva od odgoja i obrazovanja, dok su odgoj i obrazovanje, u najširem smislu, ono što antropolozi označavaju pojmom kultiviranja, tj. procesom kojim zajednica predaje kulturu pojedincu koji je preuzima.”
Nema kulture bez odgoja i obrazovanja, niti odgoja i obrazovanja bez kulture. Kako možemo podučavati strani jezik bez poznavanja vlastitog? Kako možemo podučavati glazbu bez osvrtanja na velika glazbena djela naše prošlosti? Kako možemo podučavati znanost bez znanja o velikim otkrićima i postignućima naših prethodnika?
Neki misle da je kultura nametanje sustava upitnih vjerovanja djeci koja još nemaju razvijenu svijest. Istina jest da je svako dijete rođeno bez kulture i da će proces kultiviranja u velikoj mjeri definirati njihov način mišljenja, njihove vrijednosti, njihovo ponašanje i vjerovanja. Međutim, bez kultiviranja čovjek bi ostao u svom primitivnom stanju i nikada ne bi razvio sposobnost čitanja i pisanja, umjetnost, znanost, glazbu itd., ili duboko razumijevanje i poštovanje zakona univerzuma.
Kultura nije cilj već sredstvo
Važno je razumjeti da s više točke gledišta kultura nije cilj sam po sebi. Konačno, svrha kultiviranja nije puko prenošenje i produljenje određene kulture. Kultura ubrzava ljudsku evoluciju.
Kroz proces kultiviranja mi u samo nekoliko godina svoga života naučimo ono za što je čovječanstvu trebalo tisuće godina. Samo kulturom čovjek može razviti svoju čovječnost, svoju humanu prirodu. Često se kaže da je svrha odgoja i obrazovanja “izvući” (latinski: educare) unutarnji potencijal. Bez kulture i odgoja i obrazovanja ne možemo razviti taj potencijal. Špiljski su ljudi imali isti potencijal za čitanje i pisanje, znanost i umjetnost kao i njihovi moderni nasljednici, ali ih je nedostatak odgovarajućeg okruženja općenito sprečavao u razvoju tih vještina. Uvijek je potreban vanjski poticaj za razvoj nutarnjeg potencijala. Kao što i sjemenka posjeduje potencijal stabla u koje može izrasti, ali to ne može učiniti bez povoljnog okoliša i vanjskog poticaja vode i svjetla, tako i ljudska bića trebaju povoljno okruženje (kulturu) i vanjski poticaj (odgoj i obrazovanje) da bi razvili svoj potencijal. Mi ne razvijamo govor bez vanjskog modela govora koji oponašamo, ne možemo razviti ljubav bez iskustva ljubavi, a ne bismo ni hodali uspravno da smo odrasli među životinjama.
Odgoj i obrazovanje više su od zbroja njihovih dijelova
Treba prihvatiti činjenicu da će odgoj i obrazovanje uvijek biti subjektivni proces. Do određene mjere taj proces neizbježno znači prijenos našeg vlastitog gledišta drugima, našeg načina razmišljanja, naših vrijednosti i naših uvjerenja i vjerovanja. Budući da niti jedna individua ili civilizacija nije savršena, to također znači i prijenos naših vlastitih ograničenja, manjkavih načina razmišljanja, predrasuda i krivih pretpostavki. Što više sumnjamo u svoje vrijednosti, što više propitujemo svoju povijesnu ulogu, to smo nesigurniji u prenošenju svojih vjerovanja i uvjerenja djeci. Napokon, ne želimo ovjekovječiti iskrivljene norme i obrasce.
Pa ipak, iako je istina da ljudska bića neće biti samo neizmjerno obogaćena, nego i ograničena svojim “naslijeđenim svjetonazorom”, trebamo razumjeti i drugi fenomen: ljudski se potencijal može vinuti iznad unutarnjih i vanjskih ograničenja, prilagoditi se novim okolnostima te stvarati nove i bolje oblike civilizacije. Da ljudi nemaju tu sposobnost, nikada ne bi bilo nikakvog napretka. Bogat mozaik ljudske povijesti prepun je primjera da jednostavno nismo bili zadovoljni onime što smo primili od naših roditelja. Naprotiv, imamo potrebu osvajati nove dimenzije, otkrivati nove paradigme i kontinuirano poboljšavati svoje prilike.
Mi želimo evoluirati; nismo samo roboti hranjeni specifičnim informacijama. Mi smo živi i želimo rasti. Dakle, ono što poučavamo i prenosimo nije najvažnija stvar; ono što je puno važnije jest ono probuđeno u svakoj individui. Kulturni elementi nisu digitalni podaci, već živi elementi sa snagom buđenja uspavanih životnih snaga u dušama ljudskih bića. Odgoj i obrazovanje ne znače ispiranje mozgova i programiranje djece da nastave putem svojih roditelja, nego buđenje njihovog jedinstvenog unutarnjeg potencijala. Odgoj i obrazovanje su više od zbroja njihovih dijelova jer će njihov učinak uvijek biti značajniji od njihovog razloga.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog preveo: Krešimir Andjel - Nova Akropola
