Svjetska pandemija virusa korona, poznatijeg pod nazivom KOVID19 (COVID19) dovela nas je do nove realnosti u kojoj se odveć bolesno bh. društvo našlo u jednom potpuno novom vidu društvenih odnosa koji kroje uobičajnu svakodnevnicu.
Piše: Muhamed Kovačević
Zatrpani stalnim vijestima koje su isticale tačan i senzacionalistički veliki broj smrtnosti koje su bile povezane s globalnom virusnom pandemijom, građani koji su svakodnevno pratili i čitali te vijesti stvorili su nešto što bi se moglo nazvati masovnom društvenom panikom, kao primarni odgovor na inicirano stanje straha, koje je izazvao medicinski nepoznat virus. U tako ekstremnom stanju straha, ljudi koji su usput stavljeni u rigorozni izolatorij, tražili su način kako da sebi objasne novonastalu situaciju. U trenucima globalne nemoći, gdje se najavljuje apokaliptični scenarij, da bi opravdao sopstvenu nemoć, pojedinac traži izlaz u traganju za „apsolutnom istinom“, koja će dati opravdanje njegovoj nemoći, odnosno u traganju za religijom, koja također daje istu vrstu opravdanja. S te strane, potpuno je normalna pojava osoba koje imaju potrebu da trenutnu situaciju iskoriste na način da privuku pažnju na sebe, predstavljajući se kao agresivni borci za „apsolutnu istinu“ koja raskrinkava nametnutu stvarnost vodećih medija. Shodno tome, u našem medijsko-društvenom prostoru pojavio se fenomen u liku i djelu izvjesne Erne Selimović. Aranžirana spoljašnost koja asocira na mehku pornografiju, inače prezentiranu u mnogobrojnim rijaliti programima, najbitniji je adut za enormno skretanje pažnje. Taj fenomen uspješnosti da svojim vanjskim pogledom skrenete pažnju i probudite najprimitivnije porive kod gledalaca odnosno posmatrača, ključna su stvar u industriji marketinga, a gospođi Selimović ustinu treba čestitati na tome. Jer naime, ako vaš produkt, u ovom slučaju fejsbuk post, ima preko 25 000 dijeljena, to znači da vi sigurno imate i kapacitet i znanje kako da prezentirate svoj produkt u virutelnom svijetu. Uzimajući u obzir parametre koje je dosegla gospođa Selimović slobodno se može kazati da je ona u okvirima u kojima djeluje u istom rangu s mnogo poznatijim teoretičarem istih konstrukcija – Dejvidom Ajkom (David Icke). Stoga su potpuno neopravdani napadi na Ernu Selimović koju su u mnogim medijima prozivali zbog njenog fizičkog izgleda, odnosno, napadali je na ličnoj osnovi. Ako Bosna i Hercegovina želi da razvija kulturu demokratskog društva, svako treba da ima pravo da iskaže svoj stav, makar on bio i netačan. Nažalost, mi smo tek u startu razvijanja te kulture, zato su naši osvrti na drugog, na drugačijeg, na kritiku, tako surovi i sirovi. Poenta priče, koju zastupa Erna Selimović, uz mnogobrojne ostale što vjerske što društvene aktiviste koji su veoma aktivni u prezentiranju tema koje povezuju globalnu pandemiju i visoko naprednu tehnološku mrežu komunikacija, poznatiju kao 5G, jeste u pitanju, šta nakon svega? Šta nakon što otkrijemo ko stoji iza koga? Ko plaća nekog da objavljuje ili kreira neke vijesti, odnosno informacije? Ili praktičnije pitanje: Šta od istine da postoje svjetske elite koje kontrolišu, recimo, farmaceutsku industriju, ima neki Mujo iz Zavidovića, Ante iz Posušja ili pak Jovan iz Kalinovika? Da li će njihovo odbijanje da se, recimo, stavi predajnik 5G mreže na nekom brdu blizu njihovih kuća promijeniti nešto na globalnom nivou? Neće, naravno. Jedino što će se promijeniti jeste da će Mujo, Anto i Jovan ostati bez internet komunikacije, a ako pritom, recimo, imaju djecu u inostranstvu, neće moći komunicirati s njima. Ovo je plastičan primjer koji objašnjava da proces globalizacije, koji je također jedna od velikih tema, i dalje nema efekat „na terenu“, gdje pojedine propale države kao što je BiH ili kao što su neke afričke države ili pak azijske, svejedno, nemaju izbor nego da slijede „mračne sile“ koje diktiraju naučno-tehnološki napredak u današnjem svijetu. Naravno da su u tom procesu određene stvari, realno, i opasne za pojedinca, ali boljitak koji pojedinac dobija tim procesom je neuporediv.
Surovi kapitalizam u socijalističkoj zaostalosti
Slučaj otpuštanja novinara iz medijske kuće „Oslobođenje“ u vrijeme pandemije označio je jedan novi fenomen: surovi kapitalizam je došao u BiH. Ironično gledajući, najsuroviji oblik kapitalizma prezentiran je u najvećem socijalističkom brendu, medijskoj grupaciji koja pripada „Oslobođenju“. U ovom slučaju, koji nije imao stidljivu medijsku pozornost, fokus je opet bio pogrešno usmjeren na glavnu i odgovornu urednicu Vildanu Selimbegović, dok su uistinu rijetki novinari i mediji imali petlju prozvati i stvarnog vlasnika grupacije, koji se vagajući između socijalne solidarnosti s uposlenima, uglavnom ljudima starije životne dobi i vlastitog profita, odlučio za sopstveni džep. Poenta priče bi bila da su ljudi u svom mentalnom sklopu shvatili da se vrijeme iz nama bivše socijalističke države, koje je značilo i neku socijalnu jednakost ili da kažemo pravičnost, odjednom preko noći raspalo kao balon od sapunice. To se jasno može iščitati iz redaka starijih kolega novinara, koji ogorčeno navode kako su oni i u ona najgora ratna vremena, kada je bilo bukvalno nemoguće opstati, „ugradili“ svoj doprinos koji danas pri jednoj većoj epidemiološko-ekonomskoj krizi ne znači ništa. Ono što je, međutim, još žalosnije jeste da je slučaj „Oslobođenja“ samo ključ koji je otvorio pandorinu kutiju i ubrzo ćemo svjedočiti mnogim sličnim slučajevima, gdje radnici i umjetnici pred penziju ostaju bez posla ili bivaju skinuti s raznih budžeta koji su im bili osnovna sredstva za preživljavanje. Da li će ova pandemija poslužiti kao prilika da se reformiše socijalni sektor u BiH? Vjerovatno neće, ali da će ubrzati taj proces, hoće sigurno.
Pandemija nepostojećeg zdravstvenog sistema i pitanje za budućnost
I za kraj, jedan ustinu višestruki fenomen. Priča o zdravstvenom sistemu BiH, a i FBiH, je jedna velika tema koja zaslužuje posebnu pažnju. Ipak u ovom kratkom osvrtu važno je napomenuti da je bukvalno nepostojeći zdravstveni sistem jasno detektirao sve svoje slabosti, koje su se u medijskom prostoru svele na samo jedno ime, profesorice Sebije Izetbegović. Uistinu, ni lični primjer bahatosti i šeprtljavosti profesorice Izetbegović ne može zasjeniti činjenicu da ona kao pojedinac, bez kolektivnog pristajanja na to stanje, ne može urušiti i uništiti cjelokupni zdravstveni sistem. Tu višedecenijsku urušenost smo u ovoj pandemiji, nažalost, platili i ljudskim životima. Poenta je da li će ove žrtve biti inicijator promjene, a ja bih rekao i izgradnje novog i efikasnijeg zdravstvenog sistema? Nažalost neće, ali se treba nadati da će procesi koji bi doveli do toga mogli biti ubrzani.
Vrijeme pandemije će sigurno proći. Svjetski naučnici će otkriti vakcinu neophodnu da se pobijedi virus. Odveć bolesno bh. društvo, opterećeno nezavršenom historijom i pukom egzistencijom ispred sebe ima veliki zadatak. Da li će ovu pandemiju iskoristiti kao motiv za povratak primarnim ljudskim vrijednostima časti i poštenja? Odnosno, da li će uspjeti pokrenuti proces koji će ustoličiti odgovornost kao apsolutnu kategoriju u svim društvenim odnosima i procesima? Mene je strah da se to ipak neće desiti, ali borba za takve procese ne smije prestati. Inače ćemo ostati uistinu jedno krdo, koje možda stekne imunološku odbranu na virus, ali ne stekne onu glavnu imunološku odbranu na kriminal i korupciju. A takvo krdo je mnogo opasnije od bilo kakvog virusa.
Autor: Impuls
