U ponedjeljak 3. jula otkazana je deložacija Sanje Popović i njene majke iz stana u kome žive više od 40 godina u banjalučkom naselju Starčevica. Deložacija je otkazana na neko vrijeme. Kako je do nje došlo, da li treba uopšte da se desi? Koliko košta Sanjino pravo na dom i ko joj ga želi oduzeti?
Deložacija Sanje Popović i njene majke zaustavljena je uz pomoć građana Banjaluke
Autor: Impuls
Priča počinje davne 1973. godine kada je Ifetu Ibrahimkadiću i njegovoj porodici dodijeljen stan na Starčevici. Ifet je bio dipl. ing šumarstva, zaposlen kao šumarski inspektor u tadašnjoj Opštini Banjaluka. Ifet je bio prvoborac, nosilac Partizanske spomenice 1941. Umro je pred sami rat.
Njegova supruga, kćerka Sanja i sada već pokojni brat odlaze u izbjeglištvo 1993. godine. Nakon završetka rata, kao i svi povratnici, prolaze kroz proceduru povrata imovine. Stan im je vraćen u posjed 2002. godine nakon čega su ga i otkupile.
Privremeni korisnik Trivić Janko pokreće sudski spor protiv Vukosave Popović, Sanjine majke, sa zahtjevom da mu se isplate sredstva na ime građevinskih ulaganja u stan. Tada počinje teror nad ove dvije žene koji je u konačnici rezultirao i prodajom njihovog stana trećem licu.
U tužbenom zahtjevu Trivić Janko je istakao da je u stan uložio 16 131,00 KM, a Osnovni sud u Banjaluci 2007. godine njegov tužbeni zahtjev u cjelosti odbija kao neosnovan.
Presuda Osnovnog suda u Banjaluci kojom se tužbeni zahtjev Trivić Janka u cjelosti odbija kao neosnovan
Trivić se žali Okružnom sudu u Banjaluci, koji utvrđuje da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, ne vraća predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak kako je to uobičajeno u sudskoj praksi, već Trivićevu žalbu djelimično uvažava i preinačava presudu Osnovnog suda.
Presuda Okružnog suda u Banjaluci
Okružni sud utvrđuje kako je zahtjev tužioca Janka Trivića osnovan jer kao savjestan posjednik stana ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za održavanje stana u mjeri u kojoj je povećao vrijednost stana. Tako je Okružni sud priznao ulaganja kao što su betonski ivičnjaci, izrada zidnih i podnih keramičkih pločica sa zaobljenim fugama, izrada zidne i stropne borove lamperije i sl. ali je ipak odbio zahtjev za naplatu betonskih korita za cvijeće, tora za psa od željezne ograde, uređenje dvorišta plemenitim biljkama i travom koje je Trivić također tražio.
Okružni sud smatra kako nije pravilan zaključak prvostepenog suda da ne prihvati kao materijalni dokaz predračun radova Trivić Perice koji nije saslušan kao vještak niti kao autor tog predračuna. Naproti, zaključak prvostepenog suda je apsolutno ispravan i u skladu sa zakonom jer predračun ne može biti materijalni dokaz, a vještačenje može izvršiti samo ovlašteni sudski vještak.
Okružni sud tvrdi da su ulaganja koja je Trivić izvršio povećala vrijednost stana, iako isti za ta ulaganja nije imao saglasnost vlasnika stana, SO Banjaluka.
Okružni sud u Banjaluci priznaje pravo na naknadu nužnih troškova jer su povećali vrijednost stana. Ured visokog predstavnika ne vjeruje da koncept neophodnih troškova uključuje “korisne troškove”, koji nisu bitni za očuvanje postojanja funkcionalne sposobnosti nepokretnosti ili troškove koji primarno služe za povećanje vrijednosti nepokretnosti kao investicije
Član 35. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine navodi pravo na povrat sredstava koja su bila neophodni troškovi, te da je nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti ili stana od trenutka kada je nepokretnost ili stan napušten od strane vlasnika ili nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku ili nosiocu stanarskog prava. Cijeneći da je bio rat, zakonodavac je valjda mislio da je jasno šta su to neophodni troškovi i da to svakao nisu betonski ivičnjaci, keramičke pločice ili borova lamperija, pa čak ni oštećeni krov ukoliko kroz isti nije prosvirala tenkovska granata, a u Banjaluci, kako je poznato, nije bilo ratnih dejstava.
Iako su imale adokate, niko Sanju i njenu majku nije uputio na činjenicu da dosuđeni iznos imaju pravo tražiti od nadležnog organa, te da to pravo imaju tokom izvršnog postupka, pozivajući davaoca stana na korištenje u spornom periodu kao treću stranu.
Banjalučki Okružni sud nije jedini koji je donosio ovakve presude. Radi se o organizovanom pravosudnom sistemu ometanja povratnika u ostvarenju njihovog ustavnog prava na dom, pa se u tom smislu oglasio Ured visokog predstavnika:
Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, postupajući u pojedinačnom slučaju, dana 8.8.2011. dao je mišljenje u vezi s provođenjem Odluke visokog predstavnika iz 2003. godine (Izmjene i dopune Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj) u kojem se, između ostalog, navodi “...da su odredbe člana 27a. (sada član 35.) Zakona... zamišljene tako da pokriju samo naknadu za “neophodne troškove”, koji predstavljaju samo one troškove koji su neophodni i potrebni da bi se očuvala nekretnina i njena funkcionalna sposobnost, tj. nekretnina ostala u upotrebljivom stanju. Ovaj ured ne vjeruje da koncept neophodnih troškova uključuje “korisne troškove”, koji nisu bitni za očuvanje postojanja funkcionalne sposobnosti nepokretnosti ili troškove koji primarno služe za povećanje vrijednosti nepokretnosti kao investicije. Osim toga, procjena ličnih troškova privremenog korisnika prema članu 27a. mora biti provedena temeljito i uz puno poštivanje utvrđene zakonske definicije “neophodnih troškova”.” Ured visokog predstavnika je u vezi s konkretnim slučajem 6.4.2012. “izrazio zabrinutost da nedavne sudske odluke ugrožavaju pravo izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoje predratne domove u BiH,...” U svom aktu OHR posebno ističe “... da odredbe koje je donio visoki predstavnik obuhvataju obeštećenje za “neophodne troškove” koji su bili neophodni da bi imovina ostala u stanju pogodnom za stanovanje..... Visoki predstavnik posebno ističe da “...pravo privremenog korisnika na obeštećenje za “neophodne troškove” ne smije ugroziti ili prevladati pravo povratnika na povratak u skladu s Aneksom VII....”
Pogodujući samo jednoj strani, Trivić Janku, Okružni sud u Banjaluci odlučio je ne samo da ugrozi ili prevlada pravo povratnika na dom, već i da njihov dom proda trećem licu, a Sanju i njenu majku izbaci na ulicu.
Stan veličine 93 metra kvadratnih procijenjen od strane sudskog vještaka na iznos od 112 297,50 KM, prodat je za 37 600,00 KM, zbog 7 324,00 KM uloženih sredstava, što je sa kamatom i ostalim troškovima iznos od preko 22 000,00 KM.
2012. godine mediji su pisali o gotovo identičnom slučaju povratnika u Bijeljinu koji je iz istih razloga izbačen iz svoje vlastite kuće.
Bijeljina: Kuća Faika Zulčića prodata na aukciji, a on deložiran?!
Nema sumnje da je ovo praksa sudova u cijeloj BiH zbog čega se i oglasio Ured visokog predstavnika, a Ombudsmen BiH sačinio specijalni izvještaj.
SPECIJALNI IZVJEŠTAJ Ombudsmena BiH
Koliko je ovakvih slučajeva bilo teško je reći obzirom da su se najčešće završavali tako što bi povratnici zbog prijetnji ovakvim tužbama, a u strahu da ne izgube svoju imovinu, istu prodavali daleko ispod cijene.
Nema sumnje da se na ovaj način i nakon rata nastavilo etničko čišćenje i da su ga provodili politika i pravosuđe organizovano.
Janko Trvić jedan je od osumnjičenih za ratne zločine na području Kotor Varoši u najobimnijoj optužnici koju je podiglo Tužilaštvo BiH, a u kojoj se optuženi terete za ubistvo oko 300 žrtava i progon oko 20 000 osoba. Janko Trivić je lokalni tajkun.
Očigledno je da Janko Trivić nije imao pravo na sredstva koja je potraživao onako kako je to ispravno u prvom stepenu presudio Osnovni sud u Banjaluci i da je cijeli ovaj slučaj samo pogodovanje tajkunima kako bi došli do atraktivnog stana za cijenu jedne garaže u Banjaluci, jer šta će Sanji i njenoj majci takav stan!
Jasno je to i svim akterima ovog nazovi sudskog postupka čiju bahatost najbolje pokazuje sudski dokument na osnovu koga je trebala biti izvršena deložacija, a koji pored potpisa sudinice nema pečat suda, jer šta će sili pečat!
Zaključak o izvršenju deložacije bez pečata suda
Priredila: Mirjana Tešanović
