Postoji li na svijetu nacija koja ima više heroja od Hrvata? U nedostatku egzaktnih istraživanja, laički uvid nepogrešivo upućuje na šampionske dosege. Inflacija riječi ‘heroj’ i ‘heroji’ u političkom i medijskom polju tolika je da se stječe utisak kako bi kroz dogledno vrijeme u Hrvatskoj broj nacionalnih heroja mogao biti izjednačen s brojem stanovnika.
Autor: Viktor Ivančić
Doslovno nema dana da se u ovoj zemlji ne proslavi kakav herojski podvig pojedinca ili skupine, ostvaren na sportskom, ratnom ili komunalnom terenu. Naslovne stranice novina sada već regularno nalikuju papirnim spomen-pločama preko kojih se dežurnim junacima odaje počast i fingira nacionalna zahvalnost.
Udarnički ritam, kao što je i red, zadaje predsjednica države: prošloga tjedna, primjerice, herojima je proglasila vatrogasce što su gasili požar u okolici Šibenika, malo prije toga herojski je status dodijelila pograničnim policajcima koji love izbjeglice i silom ih transportiraju u Bosnu i Hercegovinu (jer je za gospođu Grabar-Kitarović to više-manje ista aktivnost: zaštita nacionalnog teritorija od elementarnih nepogoda), zatim je u bizarnome obraćanju naciji podsjetila na godišnjicu heroizma nogometnih reprezentativaca, a u međuvremenu, pridružujući se kompletnome političkom i medijskom pogonu, u tabor nacionalnih heroja uvrstila je, dakako, Josipa Briškog, vojnika koji je položio život za Hrvatsku u hiljadama kilometara udaljenom Afganistanu.
Daleko od toga da je korisnica luksuznog apartmana na Pantovčaku jedina; ona je tek prva među svom silom onih koji kreiraju predodžbu o epskoj težini hrvatske stvarnosti i daju svoj obol legendarizaciji svakodnevnog života. Suočen s takvom hiperprodukcijom, putnik namjernik koji zaluta u ove krajeve mogao bi pomisliti da je cijela Hrvatska jedan oveći spomen-park živih i mrtvih velikana, sa stanovništvom uposlenim na održavanju i dopuni memorijalnog blaga.
Dodamo li friškoj proizvodnji stalni priljev heroja iz prošloga rata – dotok koji je utoliko veći što smo vremenski udaljeniji od obustave vatre na bojištima – dobivamo fascinantan prizor simboličkoga zagušenja.
U Hrvatskoj, kako se to veli, heroja ima kao blata, s tim da za neke od njih usporedba važi i u moralnom pogledu, jer u svojim biografijama bilježe osude za kriminalna djela najvišeg intenziteta. Ne postoji, naime, takav pravosudni akt koji bi, u slučaju figura kao što su Norac, Kordić ili Glavaš, dovodio u pitanje učinak društvene beatifikacije.
Istini za volju, toliko mnoštvo ličnosti s nadljudskim osobinama na svoj način podupire tezu zlobnika da Hrvatska i nije mjesto za ljude. No očit je trud vladajućeg aparata – kako u političkom, tako i u medijskom sektoru – da naciju infantilizira do krajnjih granica i predstavi joj ‘historiju koja teče’, dakle muklu hrvatsku realnost, u žanru svakodnevnog deseterca, u jednostavnoj, slikovitoj i binarno-romantičnoj verziji, lišenoj suvišnih nijansiranja, poput stripa na čijim stranicama defiliraju superjunaci i arhizlikovci.
Heroj je u toj ideološkoj ponudi, kao što znamo, netko čija iznimnost ima nacionalni značaj i tko svojom bezgrešnom sudbinom zadužuje narod kojemu pripada. Naročito ako pogine. A postrojavanjem u veću formaciju, povećava se i efektivnost: iz režimske perspektive, nacionalni heroji su simbolička garda koja navlači teške i neprozirne zavjese na prozor s kojeg se pruža pogled u debakl.
Smrt vojnika Josipa Briškog i ubrzano opskrbljivanje pokojnika herojskim atributima (Jutarnji list je vijest o pogibiji, da kod čitalaca ne bi došlo do zabune, popratio parolom ‘Heroj’ na naslovnoj stranici; vladajuća garnitura, na čelu s premijerom, predsjednicom i ministrom obrane, u svojim je tronutim govorima skicirala lik nacionalnoga giganta) dodatno izoštrava takve pretenzije.
Ako ništa drugo, upućuje nas na činjenicu kako je štancanje heroja, između ostaloga, i način da se osujeti bilo kakav javni govor o porijeklu hrvatskih katastrofa. Dobri patriotski običaji nalažu da se, kada je o herojima riječ, izbjegava sve što bi moglo ukazivati na uzaludnost njihove žrtve, jer za nacionalne ideologe ništa nije strašnije od mogućnosti da se smrti – naročito vojničkoj smrti – oduzme upotrebna vrijednost.
Odatle ulaganje silnoga napora da se ljudskoj tragediji pripiše mitska dimenzija i da joj se doda viši nacionalni smisao. Što, međutim, ako tog višeg smisla nema? Drugim riječima, što ako je prisutnost hrvatskih vojnih trupa u Afganistanu besmislena?
Promotri li se stvar upravo iz nacionalne perspektive, ali nešto iskrenije od one kojom se gradi tekuća epika, ta je besmislenost jedino što karakterizira tragičnu pogibiju vojnika Josipa Briškog. Ona je, preciznije, lišena smisla koliko i bajkovita naracija o hrvatskome državnom suverenitetu.
Uistinu nema ničega samorazumljivog u tvrdnji da se hrvatski interesi brane u tisućama kilometara dalekom Afganistanu. Kao što nema ničega samorazumljivog u činjenici da Hrvatska uopće pripada NATO-paktu, međunarodnome mastodontu s profašističkim ustrojstvom i zadaćom da oružanom moći zastupa interese velikih sila, tim više što se to pripadništvo predstavlja konsenzualnom ‘voljom hrvatskoga naroda’, iako je voljenome narodu uskraćena mogućnost da svoju ‘volju’ iskaže na referendumu. Kao što, naposljetku, nema ničega samorazumljivog u navadi da se, s državne razine, patriotskom uzvišenošću pravda najkukavnije kolonijalno sluganstvo: kada prilažeš topovsko meso da gine za tuđe ciljeve i pod tuđom komandom.
No to je stari utemeljujući paradoks vladajućega hrvatskog nacionalizma: njegova je intencija iznad svega protunacionalna.
U svojoj knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’, objavljenoj prije tri godine, ideolog desnog krila HDZ-a Davor Ivo Stier optužio je Zorana Milanovića da neodgovorno i mučki podriva nacionalne interese kada zagovara referendumsko izjašnjavanje o članstvu Hrvatske u NATO-savezu. Tada je taj princip i formalno izložen: da se interes nacionalne zajednice formulira tako što zajednica o njemu ne smije iznijeti svoj sud. ‘Volja naroda’, i to ona ‘konsenzualna’, artikulira se na način da mu ona biva nametnuta.
Nekako u isto vrijeme hrvatska se predsjednica – nekadašnja službenica NATO-a – sudjelujući na Međunarodnome sigurnosnom forumu u kanadskome Halifaxu, gdje je opanjkavala vladu vlastite zemlje jer ne izdvaja dovoljno novca iz budžeta za militarne svrhe, proslavila znamenitom izjavom: ‘Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a!’ Hodnicima kojima baulja visoka vojna i civilna administracija tada se pronio glas da cijela međunarodna zajednica nije u stanju pribaviti toliko stražnjica koliko su ih službeni hrvatski predstavnici spremni izljubiti.
To je ambijent u kojemu oglodana suverenistička parola o ‘hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu’ rezultira smrću u Afganistanu, u kojemu je dobrovoljno odbacivanje suvereniteta opsluženo žestokom nacionalističkom retorikom, u kojemu se volja naroda zastupa protunarodnim djelovanjem, u kojemu se ogavnim podložništvom potvrđuje nacionalno dostojanstvo, u kojemu se zdrav razum žrtvuje na oltaru kolektivnog uma i u kojemu se, kao simbolički dodatak, u ime hrvatske državotvorne laži proizvodi sve veća zaliha priručnih heroja, dokaza o epskoj naravi današnjice, te raspoređuje tako da, u krupnome planu, svojim živim i mrtvim tijelima dočaravaju konturu smokvina lista.
Inflacija riječi ‘heroj’ u javnome optjecaju bolje od ičega drugog ilustrira neslavni saldo nacionalne egzistencije, tavorenja obilježenog očajem, beznađem, kukavičlukom i političkim voluntarizmom. U Hrvatskoj heroji niču kao gljive poslije potopa, potvrđujući da je tlo obogaćeno totalitarnim gnojivom.
Smrt je u svakom slučaju dobrodošla. Onaj tko pogine za domovinu, u bilo kojem dijelu svijeta, postaje njen idealni stanovnik.
