Kolika je stvarno kladioničarska pošast?

Foto: BHRT

“Nije mi namjera s ovim tekstom iznositi samo moralnu osudu postojanja kladionica i njihove sveprisutnosti. Svjestan „razmjera kladioničarske pošasti“, želio bih problematizirati neke podatke koji u najmanju ruku izazivaju sumnju da još nešto tu nije kako treba”

Piše: Franjo Šarčević

Kada se spomenu kladionice, iz nekog razloga i tko zna kojim asocijativnim slijedom, prvo mi padne na pamet imam Esmir Halilović, koji je prije nekoliko godina rekao, zaklinjući se Bogom, „da je veći grijeh igrati sportsku kladionicu nego jesti krmetinu. Štoviše, kada bi svaki dan pola kilograma krmetine pojeli, manji je grijeh nego jedanput otići uplatiti bingo ili sportsku kladionicu“.

Halilovićev govor postao je viralan, s njemu se raspravljalo, a neki koji nisu shvatili poantu su se i podsmijavali ili ismijavali. Rasprave o grijesima i vjerskim propisima nisu moja disciplina, ali po logici i zdravoj pameti, Halilović je rekao suštinski dobru stvar: između dva čina koji su iz bilo kojeg razloga suspektni, svakako da je gori onaj čin koji drugima – a onda i samome sebi – nanosi veću štetu.

A zdravorazumski govoreći, osim ako se ne pretjeruje do nivoa ekstremnog rasta kolesterola i začepljenja krvnih žila, jasno je da kockanje – sa svojim potencijalom da uništi pojedinca i razori njegovu obitelj – nanosi veću štetu od jedenja bilo kojeg mesa.

“Da sam ih bio svjestan, života mi, drugačije bi bilo“

„Kad sam snimio tu reklamu, kad su me ljudi počeli upozoravati, kad sam shvatio kolika je pošast kladionica, pogotovo u BiH, a i u Srbiji … To je opasno. Pogotovo da klinci od deset do petnaest godina padaju u kladioničarsku ovisnost … Nisam bio svjestan tih razmjera.

Da sam ih bio svjestan, života mi, drugačije bi bilo“, rekao je glumac Goran Bogdan prije nekoliko mjeseci u emisiji Zavidavanje, na upit voditelja zašto je sudjelovao u reklami za jednu ovdašnju popularnu kladionicu. Dobro je to priznanje, uz nadu da drugi ljudi njegovog profila i utjecaja ubuduće neće htjeti sudjelovati u promociji kladionica i kockanja općenito.

Međutim, nije mi namjera s ovim tekstom iznositi samo moralnu osudu postojanja kladionica i njihove sveprisutnosti. Svjestan „razmjera kladioničarske pošasti“, želio bih problematizirati neke podatke koji u najmanju ruku izazivaju sumnju da još nešto tu nije kako treba.

Porezna uprava Federacije BiH objavila je početkom ove godine da je ukupni promet kladionica u tom bh. entitetu u 2023. godini iznosio više od 1.72 milijardi konvertibilnih maraka, od čega se gotovo 73% odnosi na neoporezive isplate. Od kantona, prednjači Hercegovački-neretvanski kanton s ukupno 318.604.379,83 KM, zatim Tuzlanski pa Sarajevski. Od općina iz HNK-a, Prozor-Rama je imala promet oko 5 milijuna KM, Konjic je imao promet oko 16 milijuna KM, Mostar 108 milijuna, Neum oko 3 milijuna KM, a šampion je – objavili su mediji pozivajući se na podatke iz Porezne – Čitluk, s prometom od nevjerojatnih 141 milijun KM.

Prosjek za FBiH 780 KM, za Čitluk čak 7770 KM

To je, po glavi stanovnika, u svakom slučaju značajan iznos na godišnjoj razini. Da vidimo otprilike koliki.

Uzevši kao relevantan (mada su mu rezultati dvojbeni) popis stanovništva iz 2013. godine, HNK ima 222.007 stanovnika. To znači da su od svakog stanovnika tog kantona kladionice 2023. godine u prosjeku prometovale 1435 KM. Po nekim općinama, prosjeci su otprilike sljedeći: Neum i Konjic po 640 KM, Mostar više od 1000 KM, a Čitluk čak 7770 KM. Prema istim podacima, svaki građanin Kantona Sarajevo u prosjeku je u kladionicama ostavio oko 700 KM. Prosjek po glavi stanovnika za cijelu Federaciju BiH je oko 780 KM.

Podatak za općinu Čitluk posebno upada u oči, jer jednostavnim množenjem se zaključuje da je od prosječne četveročlane obitelji u Čitluku prometovano u kladionicama više od 31.000 KM u godini dana. Međutim, tu vjerojatno postoji jednostavnije objašnjenje: činjenica da su mnoge kladionice registrirane u toj općini i da se online uplate iz bilo kojeg dijela BiH registriraju kao uplate u toj kladionici. No, i podaci za druge općine i kantone su dovoljni da pobude određene sumnje.

Ne ulazeći u previše detalja, ako razumno pretpostavimo da ne igraju svi ljudi kladionicu, recimo da osobe mlađe od 10 godina i starije od 75 godina ne igraju kladionicu, odnosno da je broj takvih koji je igraju na nivou statističke greške, a da među onima između 10 i 75 godina kladionicu igra njih manje od jedne trećine, možemo doći do neke grube pretpostavke o najviše 1/4 populacije aktivnih kladioničara.

Vjerojatno ih nije stvarno toliko, ali nek se nađe broj. To je otprilike u skladu s procjenom koju je prošle jeseni predstavilo Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Sarajevo, prema kojoj u BiH više od 500.000 ljudi posjećuje kladionice i kocka svakodnevno, a da su oko 50.000 njih patološki kockari, koji su razvili ovisnost.

To bi značilo da je prosječni kladioničar u Kantonu Sarajevu i u općinama poput Neuma, Konjica i tako dalje prometovao 2023. godine između 2500 i 3000 konvertibilnih maraka, dok u Mostaru taj broj iznosi preko 4000 KM. Troše li kladioničari u prosjeku stvarno toliko ili je i nešto drugo posrijedi?

Na to pitanje ne možemo dati adekvatan odgovor, ali je važno da se ono bar postavi kao osnova za neko buduće istraživanje. Da budemo direktniji, da li je stvarno toliki promet nastao samo od uplata građana-kladioničara, ili kladionice služe i kao mašina za pranje para?

Klađenje kao način pranja novca

O takvim stvarima se već pisalo i u bh. medijima. Portal Capital, primjerice, je 2021. godine pisao o klađenju kao jednom od načina pranja novca u BiH. Oni koji to rade, kopiraju u suštini metodu koju je još početkom 1930-ih osmislila američka mafija, i koja se danas primjenjuje diljem svijeta. Pranje novca kroz kladionice i kockarnice svjetska je pojava, uključujući i „uređene zemlje“: u jednoj takvoj, Australiji, prošle godine je jednom lancu kockarnica presuđeno da mora platiti 450 milijuna dolara kazne zato što se kroz njega od polovine prošlog desetljeća opralo na stotine milijuna dolara. Tu uslugu pranja mogli su koristiti svi, od dilera droge do drugih kriminalaca i terorista.

Sve to ne znači da se u našem slučaju zaista radi o tome, ali pokazuje da se itekako može raditi o tome i da bi se imalo što istraživati. A kojim god načelima da se pojedinci vode, zajedničko bi trebalo da im bude da se klonu pošasti koja vodi u osobnu i obiteljsku propast.

Izvor: Fokus