Ja tvrdim da se čovjek rađa već opremljen sa visoko diferenciranim i potpuno razvijenim mozgom, mnogobrojnim atributima koji često stvaraju antagonizam.
Većina ljudi još uvijek vjeruje da su sve njihove svakodnevne reakcije psihe određene uticajem okoline na njih. Malo ljudi zna nešto o duši roda, a još manje vjeruje u nju.
Ali zar nijesmo svi mi nosioci istorije čovječanstva? Zašto je toliko teško povjerovati da svako od nas ima dvije duše?
Kolektivna i lična duša
Kada čovjek ima pedeset godina, samo jedan dio njegovog bića ima istoriju od pola vijeka. Drugi dio, koji takođe živi u njegovoj psihi, može imati istoriju od nekoliko miliona godina. Svako novorođeno dijete je došlo u ovaj svijet, sa potpuno formiranim mozgom. Iako u ranim fazama njegovog života razum još ne dobija potpunu vlast nad tijelom i svojim ispoljavanjem u spoljašnjem svijetu, on očigledno ima potencijal da to učini. Takve mentalne strukture vrše svoj uticaj i tokom cijelog života determinišu mišljenje čovjeka.
Novorođenče ne počinje da razvija svoj mozak od prvog dana svoga rođenja. Njegov um, već gotova struktura, rezultat je bezbrojnih života koji su bili ranije i daleko od toga da je lišen sadržaja. Malo je vjerovatno da ćemo ikada moći proniknuti u daleku prošlost, koja doseže do kolektivno nesvjesnog čovjeka.
Nema sumnje da se lična psiha čovjeka razvija samo u toku njegovog života, a da su životna sredina i obrazovanje ključni faktori u tom procesu. Ovi uticaji stupaju na snagu od prvog dana djetetovog života. U principu, osetljivost mozga malog djeteta, po pravilu se potcjenjuje, ali psiholog terapeut ima često suprotne dokaze.
U radu sa neurotičarima u identifikovanju mentalnih poremećaja često isplivava iskustvo koje može da datira od najranijeg djetinjstva. Često se dešava da iskustvo koje dijete imalo još u kolijevci ima značajan uticaj na cio njegov život.
Dvije duše stvaraju često kontradikcije u ljudskom mišljenju i osjećanju. Često se kolektivna i lična duša čak nalaze i u direktnoj opoziciji. Postoje stotine primjera u radu bilo kojeg psihologa koji pokazuju da dvije duše žive u svakom čovjeku. Na primjer, u realizaciji mašte - ja to zovem majkom čovječjeg razuma, mnogi od mojih pacijenata crtali su slike, i pričali snove koji su oslikavali neobičnu sličnost, određenu zakonomjernost, kao i svojevrsne paralele sa slikama indijskih i kineskih hramova. A kako su ovi ljudi mogli dobiti znanje o drevnoj kulturi hramova na Dalekom istoku? Ja sam liječio pacijente koji su imali vizije događaja koji su se desile prije nekoliko stotina godina.
Sve ovo može doći samo iz kolektivno nesvjesnog, bezlične duše koja je već zaključana u mozgu novorođenčeta. Savremeni čovjek je samo poslednji zreo plod na drvetu ljudske rase. Niko od nas ne zna šta stvarno znamo.
Iz knjige "Jung govori" (intervju za časopis «Neues Wiener» 9. 11. 1932.)
