Kako su se Japanci ‘naučili na suživot’ sa katastrofama

Foto: EPA

Kada se nađete na dodiru tri velike tektonske ploče jedino što preostaje je da naučite živjeti sa činjenicom da vam je zemljotres stalno ‘za vratom’.

 Piše: Vedran Zubić

Nema te znanosti i znanstvene discipline koja je u isto vrijeme i veoma fascinantna i ulijeva ogroman strah kao što je to geotektonika. Njene znanstvene grane seizmologija i vulkanologija su uvijek dio medijske priče jer se stalno dešavaju vulkanske i trusne aktivnosti na planeti Zemlji.

To je posljedica činjenice da je litosfera, Zemljin kameni omotač, podijeljen na tektonske ploče koje se međusobno dodiruju na razne načine. Kreću se preko labilne zone u tečnom stanju (astenosfera) te se dešava njihovo podvlačenje (subdukcija), razmicanje (spreding) i kretanje u kontra smjeru istog pravca (kontrakcija).

Sve navedene aktivnosti su osnovni krivac oslobađanja energije iz Zemlje, ali i rasta planina, pojave dubokih rovova, a indirektno i cunamija. Tako podvlačenje ploča izaziva orogenetski razvoj planina te Indijska ploča uvjetuje rast Himalaja, a razmicanje ploča formira duboke rovove na dnu Pacifika kao što je Marijanska brazda. Propadanje vode u rovove izaziva potisak koji formira najviše valove na površini Zemlje – cunami. Riječ je japanskog porijekla i bukvalno znači „val; luka“.

Pacifička obala Azije te Sjeverne i Južne Amerike je poznata pod nazivom „Vatreni pojas Pacifika“. To je regija u kojoj se dešava najviše trusova i vulkanskih aktivnosti na planeti. Posebno se tu ističu Indonezija i Japan. Dodiri ploča omogućavaju da tamošnji prostor bude tektonski labilan. Obala Čilea, Meksika i SAD-a (u Kaliforniji) su iznimno aktivni prostori. Supervulkan Yellowstone i brazda San Andreas su svjetski poznati prostori o kojima se stalno govori. Yellowstone bi mogao izazvati vulkansku zimu, a San Andreas se nalazi u prostoru višemilionskih gradova – od San Diega do Sacramenta – koji su u stalnoj opasnosti.

Zemljotresi koji izazivaju cunami

Japanski otoci su posebna priča. Ova država Dalekog istoka, poznata kao „zemlja izlazećeg Sunca“ nije imala sreće sa prirodnim pojavama. Osim brojnih vulkana, stalnih zemljotresa i cunamija, Japan ima i velikih klimatskih problema. Vjetar tajfun, kako se naziva klasični morski ciklon jakog djelovanja, zna donijeti brojne probleme. Zanimljivo je da ga Japanci zovu „tajfun kamikaza“ (Božanski vjetar) jer ih je spasio od napada Kineza i njihove flote.

Japan je dio euroazijske tektonske ploče. Ovaj prostor je postao otočni arhipelag tek nakon otapanja leda nakon posljednjeg ledenog doba. Rast nivoa okeana je omogućio nastanak rubnih mora uz istok Azije koji su od Indonezije, Filipina i Japana napravili otočni prostor. Ta mora su na karti obojena svijetlom bojom što pokazuje njihovu malu dubinu. Istočno od Japana je pacifička ploča. Tu se dešava najveći broj podvodnih zemljotresa, a južno od tog prostora je filipinska ploča. Kada se nađete na dodiru tri velike tektonske ploče jedino što vam preostaje je da naučite živjeti sa činjenicom da vam je zemljotres stalno „za vratom“.

Zemljotres koji se desio na početku ove godine je bio na zapadu Japana. Njegova snaga je 7,6 po Richteru, a pogodio je regiju Ishikawa. To je centralni dio zapadne obale otoka Honshu. „Sreća u nesreći“ je što tu nema velike opasnosti od cunamija i što taj prostor nije gusto naseljen kao neki drugi prostori Japana. S obzirom na jačinu udara, broj umrlih i materijalna šteta nije tako izražena. Treba napomenuti da je potres slične jačine prije 11 mjeseci u Turskoj odnio više od 50.000 života.

Ono što bi Japancima moglo predstavljati problem su klizišta koja će se javiti zbog obilnih kiša. Potres je bio tako jak da je pomjerio ploču na zapad za 80 centimetara, a to znači da se na drugoj strani napravila destabilizacija. Pokret ploče je izazvao i kretanje i disbalans pedosfere te je tlo u velikoj mogućnosti da napravi klizište.

Japan ima mnogo veći problem kada se potres napravi na pacifičkoj strani. Tada se na dnu okeana pojavi rasjed u koji gravitacijski propada voda. Upravo je povlačenje vode od obale prvi predznak cunamija. Nakon brzog propadanja vode javi se potisak koji pokreće vodu kontra gravitacije. Slično se dešava kada se puni flaša vode pod jakim mlazom. Tako nastaje cunami koji nanosi mnogo veću štetu od samog potresa. Upravo se to desilo u Fukušimi 2011. godine kada je potres ogromne snage pogodio ovaj priobalni grad. Prava je nesreća da se u njemu nalazi i nuklearna elektrana što je napravilo dodatne probleme. Ipak, cunami nakon potresa u Indoneziji 26. decembra 2004. godine je pokazao svu nemoć čovjeka nad prirodom – tada je četvrt miliona ljudi izgubilo život.

Elastične zgrade i zgrade na točkovima

Zahvaljujući tehnološkom napretku i razvoju znanosti, koji je realno i posljedica potreba, Japan je naučio da živi sa aktivnom tektonikom. Tamošnja kultura je od najvišeg vulkana napravila i „svetu planinu“, a Fuji kao „krov“ ove države to sigurno i jeste. Japanci su morali posebnu pažnju obratiti na urbanu gradnju i građevinsku industriju. „Elastika“ njihovih zgrada, kao i čuvene „zgrade na točkovima“ su bile japanski odgovor na prirodne pojave. Nedostatak prostora nije ostavio mogućnost Japancima da šire urbani prostor nego su njihovi gradovi rasli „u visinu“. A to uvijek izaziva destabilizaciju u slučaju tektonske aktivnosti.

Svakako da je Japan, silom neprilika, bio prinuđen da posebno educira sve naraštaju o potresima, erupcijama i cunamiju. Djeca od najmanjih nogu u okviru školskog sustava prolaze teoretsku nastavu, kao i praktične vježbe, o ponašanju u slučaju navedenih prirodnih pojava. I takva aktivnost je veoma bitna da bi se smanjila panika i ljudi bili spremni za potencijalno djelovanje. To uvijek umanji broj žrtava i ostavlja ljude u psihički stabilnom stanju, iako „gube tlo pod nogama“.

Svakako da ova izjava nije idealna, ali ako je neka država spremna za prirodne pojave onda je to Japan. U svim ostalim bi potresi ove jačine izazivali ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu. Upravo nam brojne prirodne pojave, a ljudske nepogode, na svim paralelama i meridijanima govore u prilog tome. Japan je davno shvatio da znanost može dati odgovore i omogućiti preveniranje i smanjivanje teških posljedica prirodnih pojava. Ova država mora biti osnova svim drugim koji se nalaze u sličnim okolnostima.

Biti dio „Vatrenog pojasa Pacifika“ znači stalnu opasnost. Otok Java u Indoneziji je najnaseljeniji jer je vulkansko tlo omogućilo dobru agrarnu proizvodnju. Možda će nekada oslobođena energija potresa omogućiti akumulaciju u rješenje energetskih problema današnjice. Ako je neka država u stanju da to napravi onda je to Japan.

Izvor: Al Jazeera