I ne treba se čuditi zašto još uvijek postoji u društvu fašizam,šta je moja generacija mogla da nauči od države koja joj je nametnula potpuno iskrivljen sistem vrijednosti. Svedeni smo na to da ne živimo, već da preživljavamo. Da ne volimo, već da se bojimo. Da ne razumijemo, već da mrzimo.
Piše: Jelena Jevđenić
Još uvijek nisam roditelj, ali ako ikada budem, znam da ću posebnu pažnju obratiti na to ko mi uči dijete i šta mi uče dijete. Divim se današnjim roditeljima koji se bore i kritikuju obrazovni sistem tamo gdje je kritika neophodna, dok većina nijemo posmatra, ili se isključi, ili prihvati tako kako jeste jer vjeruje tim obrazovanim ljudima koji donose odluke kako se djeca trebaju školovati.
U osnovnu školu sam krenula kad je i počeo rat u Jugoslaviji. Postoje tri događaja koja su mi ostala u glavi iz tog perioda a da su vezani za rat. Zapravo, tek kad sam odrasla shvatila sam da su vezana za rat, tada je to bilo nešto sasvim drugo. Sjećam se, u trećem razredu osnovne škole, jedan čas je učiteljica došla sa novim dopisom u kojem piše da više ne pišemo i ne pričamo ijekavicom već ekavicom. Znam da smo svi ko telad buljili u nju. Učiteljica je rekla: „To znači da od sada ne govorimo mlijeko, bijelo, zvijezda npr., već mleko, belo, zvezda“. I onda smo dva školska časa proveli u vježbanju riječi iz kojih moramo izbaciti slovo J.
Pitala sam se šta to znači za moje ime i prezime koji počinju tim slovom. U tom periodu sam mislila da je to nešto što se uči u školi i mislila sam se, jesu li moji roditelji išli u školu, jer oni kažu mlijeko, ne mleko. Zato danas uopšte ne kritikujem kada odrasla osoba pogriješi nešto u pravopisu ili izgovoru.
Drugi događaj, isto iz tog vremena koji mi je dobro ostao u sjećanju, je taj kako sam morala da trpim odlazak u toalet u sredini časa, da čekam zvono i odem u toalet na malom odmoru, jer sam opet pogrešno oslovila učiteljicu. Rekla sam joj, opet, „Drugarice učiteljice..“ iako smo par dana ranije dobili naredbu da to „Drugarice“ mora da se izbaci iz govora. A, eto, ja sam po inerciji, sa punim mjehurom, upotrijebila tu strašnu riječ i po kazni morala trpiti, da se naučim već jednom.
Treći događaj, najstrašniji za moj dječiji mozak, pa i sada za ovaj odrasli, je bio na času Likovne kulture. Kako se bližio Uskrs svi smo bojili kuhana jaja koja su se izlagla u hodniku škole. Mama mi je kući skuhala jaje koje sam donijela u školu i na času bojila. Iscrtala sam jaje rombovima koje sam obojila zelenom bojom. Svi su rekli da je lijepo i učiteljica me pohvalila, i odnijela sva jaja da se izlože. Međutim, početkom sljedećeg časa učiteljica mi je vratila jaje, (samo meni), i rekla da ne može na izložbu jer je to „njihova boja“, i da ga brzo prefarbam. Nisam znala šta je to „njihova boja“, ne znam ni sada.
Znam da sam imala takav strah da su mi se ruke tresle, pa pri pokušaju da, na zahtjev učiteljice, promjenim boju, tih nekoliko rombova prebojeni roze flomasterom, toliko su se iskrivili i umrljali da sam odustala i bacila jaje, i samo strahovala da to učiteljica ne primjeti. I nije.
Vjerujem da je bilo još takvih događaja samo što su ova tri preživjela u mom sjećanju. Ima li onda potrebe da se pitamo zašto smo apatični i nenapredni u državi u kojoj smo odrastali i gdje su nas u najkrhkijem dobu odrastanja učili da su sve to naše greške a ne ideje njihovih bolesnih umova, što je jedan od klasičnih koraka manipulacije, da konstantno i uvijek pojedinac samo preispituje sebe, a ne sistem. I ne treba se čuditi zašto još uvijek postoji u društvu fašizam,šta je moja generacija mogla da nauči od države koja joj je nametnula potpuno iskrivljen sistem vrijednosti. Svedeni smo na to da ne živimo, već da preživljavamo. Da ne volimo, već da se bojimo. Da ne razumijemo, već da mrzimo.
Impulsportal
