Drugovi su postali gospoda. Naše je postalo privatno.
I more, i rijeke, i otoci, i zemlja.
Strano je postalo egzotično, pa makar ne stizalo s istoka.
U socijalizmu su nas učili da smo bogata zemlja. Ono – čistoplavo more, bistropitke rijeke, razvedena obala, plodno tlo, blaga klima.
Med i mlijeko teku potocima, raditi nam ne treba.
Jedino su seljake digli s ognjišta, poslali u prljave tvornice, izgradili im stanove uz cementne dimnjake.
Tvornice su stvarnim novcem osnovale banke.
Drugovi su raspoređivali višak dobiti. I govorili da sve je naše.
Onda su i drugi htjeli na more, prvi nisu dali, i – posvađali se do ratnih razmjera.
Pa su treći trgovali s prvima i drugima i postali ugledni građani debelih takujina.
Drugovi su postali gospoda. Naše je postalo privatno.
I more, i rijeke, i otoci, i zemlja.
Strano je postalo egzotično, pa makar ne stizalo s istoka.
Jabuke, kupus, krumpir, plin, masline, banke, smokve, menageri, mlijeko, ideje, golf.
Banke su pojele tvornice i stvorile novac na karticama.
Građani su otkrili draž potpisivanja i brojanje nestvarnog novca.
Banke i dalje jedu svoje osnivače.
More je i nadalje plavo, rijeke još uvijek pitke, poneki otok je ostao nezaveden, tlo pusto i plodno, društvena klima loša.
Bivše drugove s istoka uvjeravaju u preostalo bogatstvo za šaku eura.
Vjetar i dalje puše s mora i planina i slabo ga ne kroti, sunce prži i rasipa energiju koju mijenjamo za tuđi plin, gmo paprike blistavo sjaje usred prosinca.
Cijeli svijet je narod trgovaca.
Lakše je kupiti loše za malo, pa prodati za puno, nego iskoristiti bogatstvo koje truli u truloj nam našoj.
Tesla nije bio trgovac. Htio je prirodne zakonitosti podrediti čovjeku.
Besplatno.
Rekao je da neki izumi nisu dobri za čovjeka.
Bio je sam – trgovci su se pobunili i zaustavili ga. Nastavili su cijepati atome.
Danas je novac čovjeku najgori neprijatelj.
Postoji teoretski način da se kriza zaustavi – živjeti bez novca. Nije neizvedivo ako nismo sami.
Zamislimo za početak malo selo od, recimo, pet obitelji koji konkretno žive od onoga što rade, razmjenjuju i međusobno se pomažu.
Ako oni zaista tako žele živjeti, njihov mali svijet mora funkcionirati.
Teoretski, širenjem takvih sela i jednostavnog načina života, svijet budućnosti njihove djece bio bi siguran.
S ove naše stvarne strane – taj svijet je uništen i prije nego su nam se djeca rodila.
Koliko smo u stanju pokušati drugačije?
Piše: Ivanka Cvitan, KontraPortal
