Nekada se gubi agresivnom „mirovnom“ vojnom intervencijom, nekada se gubi nasilnim promjenama vlasti i uspostavljanjem diktature, nekada se gubi direktnim okivanjem, a nekada ona nestaje zakonskim sredstvima, kroz postepenu derogaciju postojećih prava.
Autor: dejanlucka.com
Kako se danas gubi sloboda?
Odgovor na ovo pitanje je višeslojan. Nekada se gubi agresivnom „mirovnom“ vojnom intervencijom, nekada se gubi nasilnim promjenama vlasti i uspostavljanjem diktature, nekada se gubi direktnim okivanjem, a nekada ona nestaje zakonskim sredstvima, kroz postepenu derogaciju postojećih prava.
Upravo ovaj posljednji slučaj se trenutno dešava u Republici Srpskoj.
Naime, vlastodršci namjeravaju donijeti niz zakona i zakonskih odredaba kojima se mijenjaju dosadašnji propisi kako bi što više ograničili slobodu građana u korist represivnih organa i uvođenja jednoumlja.
Da li je fotografija dovoljan razlog za zatvor?
Tako je za predstojeće sjednice Narodne skupštine Republike Srpske planirano mijenjanje člana 24. Zakona o javnom redu i miru, koji bi nakon izmjene trebalo da glasi:
„Ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa, privrednih društava ili drugih pravnih lica koja vrše javna ovlašćenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije, ko neovlašćenim fotografisanjem ili snimanjem ometa službenike dok vrše svoje dužnosti ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju službenog lica kazniće se novčanom kaznom od 500 KM do 1.500 KM ili kaznom zatvora do 60 dana…“
Ovako nejasno definisan i preširoko postavljen stav će moći biti korišćen za izigravanje zakona od strane službenika. To bi prevashodno mogle biti situacije u kojima službenici krše naređenja, zakone i ostale propise, a njihov nedozvoljeni akt bude sniman ili fotografisan. Tada će se službenici pozivati na ovaj član, tvrdeći da ih neovlašćenim fotografisanjem, onaj ko ih fotografiše, ometa u vršenju službene dužnosti. Sve u cilju sopstvene odbrane od moguće odgovornosti.
Ovo je moguće jer nije tačno definisano šta je to neovlašćeno fotografisanje i snimanje kojim se ometaju službenici. Ukratko, tumačenjem ovog stava, ukoliko fotografišete policajca kako krvnički tuče nedužnu staricu na ulici, on može reći da ste ga ometali u vršenju službene dužnosti i vi ćete morati odgovarati za to prema zakonskim odredbama. A policajac? Pa svi znamo kako kod nas pripadnici organa reda (ne)odgovaraju za svoja nezakonita postupanja…
Široka ovlašćenja za policiju su uvod u milicijsku državu
Dok gore spomenuti član izaziva određenu pažnju javnosti, dotle se, malo manje javno eksponirano, u Zakon o policiji i unutrašnjim poslovimanamjerava dodati član prema kojem policijski službenik može lišiti slobode lice ako postoji bilo koji razlog naveden u Zakonu o prekršajima Republike Srpske.
Nije jasno da li se pod „bilo kojim razlogom“ podrazumijevaju oni razlozi za lišavanje slobode koji su taksativno navedeni u Zakonu o prekršajima ili se pod bilo kojim razlogom može uzeti bilo koja sadašnja ili buduća odredba u Zakonu o prekršajima. Prema odredbi iz člana 170. Zakona o prekršajimapolicijski službenici mogu lice zatečeno u vršenju prekršaja zadržavanjem lišiti slobode:
- ako nije nije poznat identitet lica,
- ako lice nema prebivalište ili boravište u Republici Srpskoj/BiH, ili ako lice privremeno boravi u inostranstvu i želi da napusti BiH prije okončanja postupka, a postoje okolnosti koje ukazuju da će pobjeći ili otići u drugu državu radi izbjegavanja odgovornosti za prekršaj,
- ako postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti prekršaj ili dovršiti pokušani prekršaj i
- ako postoji opasnost da će lice uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze koji su važni za prekršajni postupak.
Pošto nije najjasnije da li se novi član odnosi samo na ove navode ili se može proširiti na bilo koji član u Zakonu o prekršajima, ovakvom odredbom policija bi tumačenjima na samom terenu, mogla dobiti mogućnost da lišava slobode lica na osnovu bilo kojeg razloga iz navedenog zakona, a ne samo zbog striktno propisanih razloga.
Ukoliko se ovaj član odnosi samo na član 170. iz Zakona o prekršajima, nije jasno zašto se želi dva puta, u dva različita zakona normirati ista stvar. Ovo upućuje na to da je intencija pisca zakona usmjerena na postavljanje širih policijskih ovlašćenja, a ne na normiranje nečega što je neophodno.
Proširivanje ovlašćenja policije, koje tek može da uslijedi, tako dovodi do postepenog stvaranja milicijske države, u kome vlast koristi sve dozvoljene i nedozvoljene metode da bi kontrolisala svoje stanovništvo.
Okupljanja u krugu porodice
Kao šlag na tortu dolazi i novi Zakon o javnim okupljanjima u Republici Srpskoj.
Pored, u javnosti spominjanih mnogo većih kazni za prekršioce zakona i zabrane organizovanja i prisustvovanja javnim skupovima do dvije godine, u ovom Nacrtu zakona, prema mojim saznanjima, predviđene su još neke restriktivne odredbe.
Tako u Nacrt zakona uopšte ne ulazi pojam spontanih okupljanja, a sama odgovornost organizatora okupljanja se postavlja veoma široko. Spontana mirna okupljanja, kako to npr. Republika Srbija reguliše, jesu ona okupljanja u kojima praktično nema organizatora, a nastaju kao neposredna reakcija na određeni događaj u cilju izražavanja mišljenja i stavova povodom nastalog događaja. Takva okupljanja u Republici Srpskoj, po svoj prilici, neće biti definisana ni prepoznata.
Nadalje, u Nacrtu se organizatoru okupljanja velika odgovornost stavlja na pleća, koja je u stvari prvenstvena odgovornost vlasti u sklopu održavanja javnog reda i mira. Tako će organizator biti odgovoran ako „ne obezbijedi red i mir na javnom skupu“ i „ne preduzme sve potrebne mjere da učesnici mirnog okupljanja ne budu naoružani i ne čine štetu“. Međutim, sloboda mirnog okupljanja i njena praktična primjena je u domenu nadležnosti vlasti i ona mora biti odgovorna za njeno sprovođenje. Ta odgovornost ne smije se stavljati i prebacivati na teret organizatora okupljanja.
Takođe, umjesto da se ide ka olakšavanju okupljanja i pojednostavljivanju same prijave okupljanja, Nacrt zakona ograničava prostor za građane i organizacije u pogledu prijave okupljanja, dodajući nove birokratske barijere. U cjelokupnom tekstu Nacrta provejava veliki napor da se ograniči, a po mogućstvu i onemogući sama sloboda mirnog okupljanja.
Šta to znači za evropske integracije?
Treba spomenuti i da su najavljenja zakonska rješenja u suprotnosti sa evropskim i međunarodnim standardima u pogledu osnovnih prava i sloboda.
Eventualnim donošenjem nazadnih zakonskih rješenja bi se kompletno zanemarile odredbe međunarodnih dokumenata u vezi sa ljudskim pravima.
Ista situacija je i sa mišljenjima Ujedinjenih nacija, Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS/OSCE) ili Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija).
Vlastima evropski standardi očigledno odgovaraju onda kada imaju korist od njih, ali ih se lako lišavaju, onda kada im to ne odgovara.
Početak kraja
Međutim, kao što to obično biva, ovo je samo početak.
Kada se legalno sužavaju prava građana, to je najbolje uraditi postepeno i neprimjetno, ostavljajući samo entuzijaste da se bune protiv toga.
U narednom periodu možemo očekivati još mnogo perfidnih sužavanja prava i stavljanja novih odgovornosti na teret građana.
Mic po mic, doći će se do države u kojoj pojedinac igra ulogu podanika, a ne slobodnog građanina sa svojim pravima i obavezama.
Sa druge strane, za sva buduća ograničenja i eliminaciju prava postoji veliki stepen vjerovatnoće da će proći bez velike pompe. A zašto?
Zato što se pojedinci više praktično ne interesuju za „više stvari“ koje njih direktno u tom trenutku ne pogađaju. Onda kada ih počnu pogađati, tada već bude prekasno.
To je ono Nimelerovo kada kaže da su prvo došli po komuniste, a on se nije pobunio jer nije bio komunista. Zatim su došli po Jevreje, a on se nije pobunio jer nije bio Jevrejin. Zatim su došli po sindikalce, a on se nije pobunio jer nije bio sindikalac… a kada su došli po njega, tada više nikoga nije bilo da se pobuni.
Danas, kod nas, rijetko ko se buni, kada nisu u pitanju sopstveni interesi i život, dok voda ne dođe do grkljana. Nakon toga, nažalost, nastupa utapanje.
Tako će nam postepeno prvo onemogućiti fotografisanje policijske brutalnosti, a oni koji nemaju doticaja sa policijom se neće buniti.
Onda će onemogućiti da se održe slobodni skupovi, a oni koji ne idu na skupove neće se pačati u to, jer ih se ne tiče.
Onda će dozvoliti različitim službenicima da hapse po raznim osnovama, a oni koji misle da ne rade ništa loše, neće se buniti…
Ali onda će jednog dana doći do toga da izvršna i sudska vlast dobiju ogromne prerogative, a da izvršitelji zakonski legalno po nalogu korumiranog sudije dođu da vječitim nebundžijama, za nepostojeći dug, oduzmu kuću i stvari u njoj. Onda će službenici pri redovnoj intervenciji nebundžijama prebijati djecu na mrtvo ime, jer su pisala satirične tekstove na Fejsbuku prije same intervencije.
A onda će te nebundžije i njihova djeca da odgovaraju zbog toga što ih je „Đura tukao“, jer nisu imali pravo da pišu, da se bune, da se opiru, da fotografišu, da pričaju nepopularno, da se zakonski brane, da podnose žalbe, da govore istinu… a u tom trenutku niko se neće založiti za njih, jer neće biti nikoga ko bi to mogao uraditi.
Slobodo, Slobodo draga…
Sloboda se u društvima koja je postepeno gube, najlakše oduzima zakulisnim radnjama sa spinovanjima i ukazivanjima na mnogo manje probleme od onih gorućih. To se kod nas dešava svakodnevno.
Dok ogroman dio naroda jedva spaja kraj sa krajem, a dobar dio populacije odlazi da se nikad više ne vrati, glavne teme su nacionalna pitanja, šibicarska prepucavanja i rijaliti emisije. Kako mudro i pametno. Koga još zanimaju novi zakoni, mladi, obrazovanje, nezaposlenost, natalitet, nedostatak kadra, zdravstveni sektor, korupcija, nepotizam i slične tričarije.
„Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo“, reče onomad Žan Žak Ruso. Ukoliko dođe onaj trenutak u kome, zbog konstantne višegodišnje nezainteresovanosti, ne budemo mogli nikako uticati ili pratiti radnje i odluke službenika i vlastodržaca jer ćemo biti zakonski onemogućeni da to uradimo, to će značiti da postajemo moderni robovi, pod iluzijom mira i sigurnosti, dok nam se „oni gore“ smiju u face, držeću u rukama uzde, a sjedeći na karucama koje su stavili na cjelokupan narod.
Naslovna fotografija: Chains, [Autor: Jonny Lindner, fotografija preuzeta sa: Pixabay]
