Vijesti iz medija o djeci koja su, motivirana ljutnjom i željom za osvetom zlostavljajućim vršnjacima, počinila nevjerojatne razine nasilja pokazuju da posljedice vršnjačkog zlostavljanja mogu poprimiti fatalne razmjere.
U knjizi Easing the teasing: Helping your child cope with name-calling, ridicule, and verbal bullying prikazani su neki od načina nošenja sa situacijama zadirkivanja u kojima djeca istražuju slabe točke i testiraju granice emocionalne otpornosti svojih vršnjaka. Tim se strategijama suočavanja s vršnjacima koji im nanose bol želi osnažiti djecu žrtve kako bi se osjećala manje bespomoćnom i neugodne pokušaje vršnjaka zaustavila već na samom početku. Rano zaustavljanje i sprječavanje potencijalno traumatičnih iskustava važno je kako bi se izbjegle moguće posljedice vršnjačkog zlostavljanja kao što su depresivnost, tjeskoba, intenzivan osjećaj tuge i usamljenosti, problemi sa spavanjem i jedenjem, gubitak interesa za aktivnosti u kojima su djeca prije uživala, problemi sa zdravljem, izostanci iz škole, lošiji školski uspjeh, poteškoće koncentracije, osjećaj bezvrijednosti, osjećaj krivnje, nisko samopoštovanje i sl.
U nastavku teksta prikazane su neke od strategija koje djeca mogu uz vježbu s roditeljima lako usvojiti i primijeniti ako se za to ukaže potreba.
1. Unutarnji govor
Unutarnji ili privatni govor javlja se u predškolskoj dobi kao govor upućen samom sebi i služi kao pomoć pri rješavanju problema. Taj se govor razvija se iz interakcija djeteta s roditeljima i drugim važnim odraslim osobama tijekom zajedničkog rada na zadacima i usmjeravanja djeteta u socijalnim interakcijama. Govor kojim roditelj vodi i regulira dijete s vremenom ga djeca počinju koristiti u obliku uputa kojima upravljaju vlastito ponašanje. Takav se govor javlja i u odrasloj dobi kao “unutrašnji glas” koji ljude usmjerava pri snalaženju u različitim situacijama.
U situaciji zadirkivanja, manja djeca automatski reagiraju suzama ili ljutnjom. Što su mlađa, manja je vjerojatnost da će zastati na trenutak i zapitati se je li to što im se govori uopće istina i je li uopće vrijedno slušanja. Stoga ih je važno naučiti da u takvim situacijama sami sebe zapitaju: „Je li ovo što mi vršnjak govori uopće istina?“, „Je li mi njegovo mišljenje važno?“ i sl. Također, misao „Neću se sad zbog ovoga ni rasplakati niti pobjesniti!“ može biti vrlo snažna poruka samom sebi koja će preduhitriti osjećaj povrijeđenosti i impulzivnu reakciju koja iza toga slijedi. Nešto starije dijete može sebi reći:„Ovaj me dječak namjerno želi uzrujati. Neću mu dati ono što želi.“ Najvažniji samogovor koji si dijete može uputiti u trenutku socijalne nelagode jest: „Ne volim kad mi djeca govore ružne stvari. I ne volim kad me ismijavaju, ali mogu se s time nositi. To nije kraj svijeta.“
Za učenje ove vještine dobro je da roditelji osmisle nekoliko situacija zadirkivanja te daigranjem uloga demonstriraju djeci kako da sami sebe ohrabre putem unutarnjeg govora.Zamjenom uloga dijete će uvježbati ovu strategiju i moći je primijeniti u stvarnoj situaciji.
Ako je primjerice dijete često zadirkivano zbog toga što je nižeg rasta, roditelj ga može pitati: „Što bi mislio u sebi kada bi ti netko prišao i smijao se da si nizak?“ Dijete koje je naučilo prikladan samogovor reklo bi nešto poput: „Već mi je stvarno dosta da me se zadirkuje zbog visine, ali neću zbog toga izgubiti kontrolu. Ostat ću miran i odlučit ću što ću reći ili učiniti. A i podsjetit ću se da sam u subotu dao pobjednički gol za moj tim, što je stvarno bio super osjećaj. Nitko nije savršen u svemu.“
Nekom je djetetu potrebno više, a drugom manje vježbe. No, roditelji će prepoznati kada se dijete osjeća dovoljno sigurno i snažno da primjenom ove strategije odvrati vršnjaka od daljnjih nasrtaja.
2. Ignoriranje
Djeca ponekad misle da će zadobiti poštovanje vršnjaka jedino tako da se suprotstave napadaču i to na glasan i agresivan način. No, u situaciji iznenadnog verbalnog napada većina djece obično ne zna što reći i kako postupiti, a ostajanje u neugodnoj situaciji obično dovede do sve jačeg zadirkivanja i posljedično sve jačeg osjećaja bespomoćnosti.
Tada vrlo moćno sredstvo suočavanja može biti ignoriranje odnosno fizičko i emocionalno distanciranje od napadača. To podrazumijeva odlazak iz situacije kad god je to moguće i priključivanje drugoj djeci, te ne gledanje i ne odgovaranje na provokacije napadača. Iako postupanje kao da je napadač nevidljiv ne mora zaustaviti zadirkivanje u budućnosti, ono štiti samopoštovanje djece jer im daje osjećaj kontrole i razvija spoznaju da ne moraju trpjeti ono što im se ne sviđa. Posebno je dobro za manju djecu koja još nisu razvila druge vještine suočavanja. Važno je djetetu naglasiti da pritom ne daje do znanja napadaču koliko je tužno, uplašeno, ljuto ili povrijeđeno. Igranje uloga s roditeljem pomoći će mu uvježbati napuštanje situacije uzdignute glave i uspravnog, sigurnog držanja tijela. Pri tom roditelj može demonstrirati uobičajene stavove tijela u različitim emocionalnim stanjima i pitati dijete da i ono pokaže isto. Pri odlasku iz situacije dijete si može uputiti i rečenicu: „Zadržavanje mirnoće najhrabrija je stvar koju mogu učiniti!“
3. „Ja“ poruke
Kada su povrijeđeni, ljudi su često skloni okrivljavati druge za svoju uznemirenost. Zbog riječi poput „Tako me ljutiš! Zašto mi to uvijek radiš?“ drugi imaju potrebu braniti se i uzvratiti na sličan način, što onemogućuje konstruktivno razrješenje situacije. No, rečenice koje opisuju kako se netko osjeća u određenoj situaciji: „Osjećam se ljuto kad…“ ili „Ne razumijem zašto…“ pozivaju sugovornika na razumijevanje i suosjećanje s drugom osobom bez doživljaja da ga se optužilo za njegova ponašanja ili namjere. Takvim rečenicama opisuje se uznemirujuća situacija i emocionalno stanje do kojeg ona dovodi, a ne kritiziraju se osobine sugovornika. Osim toga otkrivanje vlastitih emocionalnih stanja razvija odnos povjerenja sa sugovornikom. Asertivne „ja“ rečenice mogu se učiti djecu već od predškolske dobi i to davanjem vlastitih primjera takvog načina komuniciranja, ali i igranjem uloga. „Ja“ rečenice najdjelotvornije su u strukturiranom okruženju (npr. razredu) u kojem su prisutni odrasli. U manje nadgledanom okruženju (npr. pod odmorom, na igralištu) otkrivanje osjećaja može samo još više potaknuti napadača na provokaciju.
U situaciji u kojoj napadač viče: „Zar ne vidiš gdje se stavljaju stvari za tjelesni?“ primjer asertivne „ja“ poruke glasio bi: „Imam teškoće u učenju zbog kojih mi je ponekad teško znati gdje stavljam stvari. Imam problema s procjenom prostora. I ne mislim da je to nešto čemu se treba smijati.“
Kod poučavanja djeteta „ja“ porukama, važno mu je naglasiti da se poruka sastoji od tri dijela: 1.) Kada se dogodi (situacija)…., 2.) ja se osjećam… i 3.) želio bih… Isto tako, važno je ohrabriti dijete da govori jasno, pristojno i održava kontakt očima s napadačem.
Primjeri „ja“ rečenica:
„Osjećam se uznemireno kad se ismijavaš iz mojih naočala. Želim da prestaneš.“
„Ne volim kada se smiješ tome kako ja trčim. To je jedini način na koji ja mogu trčati. Molim te prestani.“
„Ja znam da me samo želiš uzrujati, ali to ti ne uspijeva.“
„Osjećam se razočarano što nisi pospremio igračke kada sam te zamolila. Željela bih da ih sada pospremiš.“
4. Vizualizacija
Vizualizacija je tehnika kojom osoba zamišlja ugodnu ili opuštajuću situaciju ili niz takvih iskustava. Istraživanja sugeriraju da se osobe koje su zamišljale određenu situaciju s vremenom počinju ponašati upravo onako kako su si to u mašti i predočavale odnosno da inducirana predodžba vrlo snažno utječe na ponašanje osobe kao i na ishode sličnih situacija u stvarnom životu.
Vizualizacija pruža djeci mogućnost stvaranja „mentalnih slika“ da ne moraju prihvatiti ili povjerovati u ono što im zlostavljač govori. Kroz vizualizaciju djeca se mogu vidjeti i osjetiti zaštićenima od neugodnih riječi. Mogu, na primjer, zamisliti kako se rugalice i druge neugodne riječi odbijaju od njihova zaštitnog oklopa kao neke loptice ili da svaku riječ poruge upućenu u njihovu smjeru udare palicom za bejzbol ili teniskim reketom. Dijete bi moglo primjerice zamisliti: „Ja sam umjetnik i preoblikovat ću sve te riječi poruge.“, ili „Ja sam pjevač i prigušit ću te ružne riječi pjesmom.“ Isto tako, dijete može koristiti vizualizaciju da zamisli sebe kako koristi riječi samoohrabrenja i sigurnim hodom napušta situaciju koja mu se ne sviđa.
Sposobnost mentalnog predočavanje već od predškolske dobi omogućuje djeci odgođenu imitaciju odnosno prisjećanje i oponašanje modela koji nije prisutan (primjerice, drugog djeteta koje je uspješno zaustavilo verbalno nasilje). Isto tako, omogućuje i igru zamišljanja („kao da“ igru ) i glumljenje svakodnevnih događaja, pa i vlastitog uspješnog ponašanja u interakciji s vršnjacima što se onda prenosi u stvarne situacije.
U vježbi s roditeljima, na mekane spužvaste loptice mogu se napisati poruge i uvredljive riječi kojima je dijete bilo izloženo od strane vršnjaka te ih roditelj može bacati prema djetetu dok ono zamišlja kako se te riječi odbijaju od njega. Ova zorna demonstracija može pomoći djetetu razumjeti kako ono ne mora prihvatiti ono što mu napadač upućuje ili kako se te riječi odbijaju od njega jer zapravo nemaju veze s njim.
5. Preuokviravanje (reframing) značenja i prihvaćanje zadirkivanja
Pridavanje novog značenja riječima napadača ili sagledavanje i prihvaćanje poruge u drugačijem kontekstu ponekad može biti vrlo moćno sredstvo ublažavanja poruge i puštanja napadača da se „ispuše“. Primjer toga je odgovor djevojčice na neukusan komentar na njezinu odjeću: „Zadivljujuće je kako ti svaki put točno primijetiš što ja nosim ili što radim!“ Iščitavanje i isticanje drugih mogućih značenja neugodnih poruka s vremenom će napadača obeshrabriti u njegovim pokušajima, a primjer za to su rečenice poput: „Stvarno si ga sad spustio!“, „Već mi dugo vremena nisi poklonio toliko pažnje“, „Hvala ti na mišljenju!“ i sl. Iako je cilj ove strategije zateći napadača nespremnim, važno je naglasiti da se njome ne nastoji podcijeniti napadača već samo osnažiti žrtvu.
Da bi se na zadirkivanje spontano odvratilo preuokviravanjem upućene poruke potrebno je puno vježbe igranjem uloga. No, već i petogodišnjaci mogu naučiti neke jednostavne načine davanja novog okvira poruci kao npr. „Hvala što si primijetio!“
Primjerice, ruganja poput „hodajući rječnik“ i „učiteljičin ljubimac“ dijete može preuokviriti odgovorom „Shvatit ću to kao kompliment!“ Ili pak, komentaru „Tvoj ručak izgleda kao da ga je netko povratio!“, moguće je dati novu dimenziju poput „Vidim da te stvarno zanima što ja jedem!“
Vježbajući ovu strategiju roditelji i djeca mogu izraditi popis mogućih odgovora u različitim situacijama te naizmjence odigrati unaprijed pripremljene uloge. Kontinuirana vježba sa sve većim brojem situacija dovodi do postupnog smanjenja osjetljivosti ili ublažavanja automatske stresne reakcije na zadirkivanje, priprema djecu na brzo snalaženje te ulijeva osjećaj sigurnosti u interakciji s napadačem. Važno je da su odgovori koje dijete isprobava tijekom igranja uloga u skladu s njegovom osobnosti, snagama, stavovima i sl. kako bi bili izrečeni autentično i kako bi se dijete u takvoj situaciji osjećalo što je ugodnije moguće.
6. Slaganje s napadačem
Iako se to u prvi mah čini čudnim, kada se napadačeve riječi odnose na fizičke osobine ili prirođene karakteristike, jedan od korisnih načina zaustavljanja verbalnog nasilja je i slaganje s napadačem. Spoznaja djeteta da se može složiti s izrečenim i to popratiti emocionalnim tonom koji odražava da poznaje svoje osobine i da se dobro „s njima nosi“ odnosno da su „one njemu OK“ često donosi olakšanje jer se više nema potrebu braniti od napada.
Primjerice, na primjedbu o pjegama na licu dijete kaže „Da, imam puno pjega!“ ili pak na zadirkivanje „Plačljivac!“, dijete jednostavno odvraća „Da, mnoge me stvari lako rasplaču!“ Isto tako, na primjedbe o niskom rastu, dijete može sigurnim glasom, uspostavljajući kontakt očima i sa smiješkom uzvratiti: „Da, nizak sam. Zapravo, mislim da sam čak najniži u razredu, a i u mojoj obitelji.“ Ili, na primjer, na primjedbu o sporom čitanju dijete može reći „Pa, istina, ne čitam baš brzo!“
Da bi ova strategija bila učinkovita, važno je da se djeca prethodno distanciraju od emocionalnog tona poruge i da u sebi doista vjeruju kako nema ništa lošeg u tome što je netko nizak ili ima pjege. Manja djece često se osjećaju previše povrijeđenima, pa je za njih korisnija tehnika samogovor ili napuštanje situacije. No, djeca viših razreda osnovne škole i srednjoškolci mogu se čak i dobro zabaviti izričući slaganje sa zadirkivačima, a primjedbe vršnjaka znaju čak i pojačati kako bi one, dovedene do ekstrema, izgubile svoj smisao. U cilju olakšavanja snalaženja u potencijalnoj situaciji zadirkivanja, roditelji mogu potaknuti dijete da osmisli moguće odgovore koje može uputiti napadaču. To, primjerice, može biti: „Tu si u pravu!“, „Često mi to kažu!“, „Često to radim!“, „Sasvim si u pravu!“.
Ako se dijete „ne osjeća dobro u svojoj koži“ tj. ako i sâmo ne prihvaća osobinu zbog koje ga vršnjaci zadirkuju onda ova strategija neće rezultirati uspjehom. Drugim riječima, ako dijete smatra da je ta osobina negativna, slaganje s napadačem doživjelo bi kao potvrdu vlastite negativnosti. Primjerice, na zadirkivanje o tjelesnoj težini dijete može jednostavno odvratiti nešto poput „Da, znam da sam velik!“, no ukoliko je tim pitanjem i samo opterećeno slaganje bi moglo dovesti do osjećaja srama te je bolje primijeniti neku drugu strategiju. Stoga je važno da roditelji potiču samoprihvaćanje u djece kao i jačanje samopoštovanja.
7. „Pa?“
Riječ „Pa?“ u samostalnoj upotrebi s upitnom intonacijom sugerira indiferentnost prema upućenoj poruci odnosno daje sugovorniku do znanja da njegova primjedba nije važna. To je verbalni ekvivalent slijeganju ramenima. Drugi mogući odgovori su „Da, i?“, „Ma daj, ozbiljno?“, „Koga briga?“. Djeci svih dobi ovo je vrlo jednostavno izreći, učinkovito je i zabavno. Primjerice, na komentar „Moje su ocjene bolje od tvojih!“ jednostavan odgovor je „Pa što onda?“ Ili na primjer „Izgledaš kao curica!“, odgovor može biti „Imam dugu kosu, pa? Jaka stvar!“
Većini roditelja lako je potaknuti djecu na ovakav odgovor koji predstavlja svojevrsnu kombinaciju ignoriranja i slaganja s porukom, te ga je vrlo zabavno vježbati kroz igranje uloga za stolom, u autu i sl. A ravnodušnost s kojom je takav odgovor upućen napadaču obeshrabruje ga u daljnjim nastojanjima.
8. Komplimentiranje napadača
Uzvraćanje komplimentom na porugu način je skretanja pažnje sa žrtve na napadača, a ono što je posebno obeshrabrujuće za napadača jest činjenica da je ta pažnja, suprotno očekivanju, pozitivna. Zbog ovakvog neočekivanog obrata, daljnje napadanje obično prestaje.
Primjerice, dijete kojeg se zadirkuje zbog sporog čitanja može odgovoriti „Istina, sporo čitam. Ali ti jako dobro čitaš!“ Isto tako, na zadirkivanje u vezi sa sportskim vještinama dijete može reći „Ti si stvarno izvrsna gimnastičarka!“
Važno je uvježbati s roditeljem davanje brzih odgovora uz sigurno držanje tijela i održavanje kontakta očima. Također, potrebno je skrenuti pažnju djetetu da uzvraćanje komplimentom nije način ulagivanja napadaču već zatjecanje napadača nespremnim kako bi se zaustavila neugoda koju dijete trpi. Većina napadača ima svoja unutarnja pravila koja, da ih se pita, često ne bi znali jasno artikulirati, o tome gdje je granica između bezazlene šale i stvarne okrutnosti te ih kompliment obično pokoleba i zaustavi u daljnjem maltretiranju.
9. Humor
Humor odlično ublažava stres te može dati novi značaj situaciji u kojoj se žrtva nalazi. Situacije u kojima je prikladno složiti se s napadačem, preuokviriti njegovu izjavu ili komplimentirati ga mogu se primijeniti kroz humor bilo tako da se uzvrati šalom bilo da se žrtva samo nasmije upućenoj primjedbi. To može čak i popratiti riječima „To je baš smiješno. Stvarno si me nasmijala!“ Napadača, koji uobičajeno očekuje ljutit ili plačljiv odgovor, takva reakcija iznenadi te on odustane i ode. No, kada su pod pritiskom, djeci je obično teško domisliti se dovitljivog odgovora i još ga uputiti uz osmijeh. Osim toga, situacije koje su doista omalovažavajuće i ponižavajuće za dijete ne treba ublažavati humorom te je s njima nužno upoznati i nastavnike i druge relevantne odrasle osobe.
Zaključak
Roditelji će najdjelotvornije pomoći djeci nositi se sa stresnim socijalnim iskustvima tako da u djece njeguju samoprihvaćanje, samopouzdanje i samopoštovanje kroz uspostavu odnosa povjerenja i svakodnevnu komunikaciju koju obilježava razumijevanje i uvažavanje djetetovih emocionalnih i drugih potreba, ohrabrivanje i ukazivanje na djetetove jake strane. No, u slučaju pojave situacija vršnjačkog zlostavljanja, uvježbavanje strategija iz ove knjige, zajedno s roditeljima, korisno je za pravovremeno zaustavljanje potencijalno traumatičnih iskustava i sprječavanje nastanka niza neugodnih posljedica po mentalno i tjelesno funkcioniranje.
